Današnjim će danom prohujati moja prva blogerska godina, posljedica jedne slučajne i ishitrene srpanjske odluke da još jedan sokak oznakovim mislima. Možda je tomu kumovala potreba za samopromocijom, a možda je u pitanju bila tek želja za izmicanjem uredničkoj sječi i privilegiranjem sebe kao jedinog urednika u danima koji su bili izuzetno neprivilegirani za mene, putnika s nevažećom putnom kartom i izgubljenim kovčegom u svijetu s tri dimenzije. Pronalazak imena glavnom i jedinom liku dječačkih manira nije bio posebno težak, teže je bilo objasniti odbjeglu Homo sapiensu da Homo ludens ne promovira svoju spolnost jer je prvi koristio grčke, a drugi latinske rječnike pa se nisu mogli sastati na istim stranicama, no to me nije posebno zabrinjavalo jer je bilo nade da će taj nepoučeni Homo sapiens jednom zaviriti u prave knjige i ponovno otkriti rod Homo. Ni odabir verbalna bojišta nije zadavao posebne glavobolje mojoj ratobornoj malenkosti jer u klaunovsku društvu kojemu smo doživotni svjedoci nikada nije nedostajalo ludila, kiča i grimasa pa me jedino zabrinjavalo vrijeme koje kradem svakodnevnu životu, a zbog čije je boležljivosti ostalo više nedovršenih nego dovršenih redaka. Lomeći se između suzdržanosti prirode i radikalizma civilizacije, gradio sam treća vrata na ničijoj zemlji. I tada sam, kao i uvijek, nastojao odolijevati svakoj posudi u koju su me pokušavali uliti, pobjeći svakoj ladici u koju su me kanili pospremiti i uteći svakoj revoluciji koja me nastojala prigrliti poput izgubljena čeda.
Dječačkih snova i djetinjeg pogleda na javu, nije me kupovala kvantiteta, ali ni rasprodala publika ograničena nesvjetskim jezikom moga pera. Kada se nostalgično osvrnem na prijeđeni krug i zatvorim kružnicu ovim zadnjim tijekom misli, imat ću razloga za olakšanje jer kada i kako god završi ovo moje putovanje u unutrašnjost sebe, prošlost će već biti neupitna. I sve one bujice čitanja, i šumovi citiranja, i povjetarci komentiranja, i rominjanja s naslovnice...pa i razmočeni ideali između redaka...sve će to stati u isti vir.

Ne znam koliko ću dugo još pisati ovaj blog jer svaki dan može iznjedriti posljednji tekst, a da me o tome motivacija ili posebne okolnosti niti ne obavijeste. Do tada ću nastaviti oštriti svoje guščje pero na latinskoj abecedi i čuvati tintu u posebnoj bočici kako bi trajala barem do sutradan.

Do sutradan...

Ovih sam dana, jučer, čini mi se, u satnici središnjega TV Dnevnika gledao prilog o noćnim putošestijama maloljetnika koji su i zakonu izmakli kontroli. Poredani poput kositrenih vojnika, ti su neodrasli ljudi djelovali izgubljeno u svojoj žurbi za odrastanjem. A mogao bih staviti ruku u vatru da će im zbog te žurbe već prekosutra biti žao. Znam da meni još i danas jest. I dok se zakonodavac pobrinuo kako očistiti noć od navale prerane mladosti, ostao je problem roditeljstva kojemu se zagubio svaki autoritet. Poput svoje zagubljene djece kojoj se previše žurilo, i ova je zagubljena odraslost tražila izlaz iz svoje roditeljske nemoći, iz situacije u kojoj su, izloženi ucjenama i prijetnjama od strane najmlađih, pristali zanemariti zakon. Priznajem, zatekao sam se u čudu čuvši jednu nemoćnu majku koja, izložena prijetnjama samoozljeđivanjem, svojoj malodobnoj djeci daje odriješene ruke. Kao da ova znaju što rade.
Nažalost, činjenica je da neki današnji roditelji gube ili nikada nisu ni imali autoritet, da se teško snalaze s vlastitom djecom iako odgoj sam po sebi i nije neka znanstvena kategorija (koliko god da stručnjaci svojataju to područje). Tim više ako odgoj započne od prvoga dana (ne od prvoga neposluha) i ako se hijerarhija odnosa ne postavi kao vježbalište strogoće, već prava i obveza. Mnogi roditelji vole neograničeno koristiti svoja prava, a obveza se sjete tek kada kola krenu nizbrdo i kada ih je, praktički, nemoguće zaustaviti. A da kola, to jest, odnosi, idu nizbrdo mogao sam se često puta uvjeriti susrećući malodobnu unučad kako svoje bake nazivaju glupim guskama i nasred ulice viču "Bako, ubit ću te!". Ovakve bi situacije redovito izazivale smijeh, iako su u osnovi duboko problematične, kako za baku tako i za zajednicu u cjelini. No, ne moram srljati tako daleko i među nepoznate ljude. Ni majčina sestra nije znala kako odgojiti vlastito dijete pa je od prgava petogodišnjaka doživjela da je ovaj uredno udara tronošcem kad god bi bilo odbijeno njegovo htijenje, a čim ju je prerastao i da je šamara. Ona bi, pak, sve to pravdala njegovom traumom zbog gubitka oca kojemu je, da budem obiteljski pristran, dojadila moja izgubljena teta. Tetin se sin danas sklatari po bijelome svijetu i nema ni alata, ni zanata, ni adrese, a teta još uvijek nije spoznala manjkavosti svoje odgojne metode i samo čeka dan kada će moći zagrliti razmetna sina. A ja bih tako rado da je Gundulić pisao i o razmetnu roditelju kojemu će Sin, a ne Otac, udijeliti oprost.
Ali pustimo malo naše odrasle autoritete i bacimo pogled u pravcu zakonodavca, tog vječnog pisara koji ljudske odnose pokušava svesti na dvije proste dimenzije. U skladu s apstraktom koji redovito pretpostavlja krvi i mesu, i ovaj je problem riješio nimalo praktično. Ustvrdivši da batina nije izašla iz raja i da svaki pokret u tom smjeru može uzrokovati katastrofu, i djeci i roditeljima je dao na raspolaganje određene mehanizme koji više narušavaju međusobne odnose nego što ih razvijaju odnosno popravljaju. Dapače, djeca su dobila zavidnu prednost jer im danas postaje najmanji problem nestašne roditelje staviti na hlađenje iza rešetaka i sebe postaviti za v.d. roditelje dok su ovi u odsustvu. Kada bolje razmislim, oni to ostaju i nakon povratka roditelja jer se ovi počinju bojati svakog roditeljskog prava koje bi se moglo pogrešno protumačiti. Za to vrijeme ništa se ne čini po pitanju odstranjenja stvarnih obiteljskih nasilnika jer susjedi, kao i obično, imaju zatvorene prozore i vatu u ušima. Da zakonodavac ne mora biti posebno bistar, a kamoli genijalan pokazuju iskustva srodnog nam svijeta, a iz kojih je zakonodavac mogao ponešto i naučiti. U životinjskom svijetu, kao što znamo, odgoj nije skup apstraktnih propisa, već učinkovita praksa kojoj je cilj naučiti potomka snaći se u svim danim okolnostima (u načelu nismo daleko od istog cilja). Nestašna mladunčad (a znamo da je rijetko samo jedno u pitanju), odnosno đaci koji su se preko reda pokušali izjednačiti s učiteljem, biva podučena kaznom koja je trenutno bolna i dugotrajno spasonosna. Istina, ona posebno nestašna uči na vlastitim pogreškama, ali takva ne može biti primjer ni sebi, a kamoli drugima. Ono što je bitno primijetiti u takvoj zajednici jest sljedeće:

1. roditelj u svakom trenutku ima nadzor nad potomkom i ni u jednom trenutku ne dopušta zamjenu uloga
2. roditelj se ne suzdržava od odgojne metode jer nagonski zna da je to dobro za budućnost (opstanak) njegova potomka

Čovjek bi se pitao, ako maknemo većinom besmislena uplitanja zakonodavca koji samo unosi dodatnu zbrku, u čemu je tu onda problem? Možda u činjenici da je sam roditelj nekvalitetno odgajan pa analogno tome i nema što ponuditi i prenijeti na potomka i da svoju roditeljsku ulogu ne shvaća dovoljno ozbiljno i odgovorno ponašajući se kao da se dijete može samo odgojiti. Ni biljka ne može sama izrasti ako joj za to čovjek ili priroda ne osiguraju uvjete. Bezbroj sam puta od mnogih roditelja čuo kako nemaju vremena posvetiti se vlastitoj djeci (kao da to traži posebno vrijeme). Kažu: "Dan je prekratak da se stigne i zaraditi i posvetiti se djeci, a ona odmah navale s pitanjima". Znajući kako su djeca znatiželjna i uporna u traženju odgovora, nije ni čudo što mnoga od njih iste traže na potpuno pogrešnim mjestima. Od današnje se djece zahtijeva da se sama nose s problemima kako bi brže naučila biti samostalnima, a kada se vrate kući s neželjenim posljedicama onda im se servira kazna zbog modela odgoja kojega smo upravo mi, odrasli, patentirali. Modela bacanja u vodu neplivača kako bi brže naučio plivati. I što smo dobili? Preživjelu hidrofobiju.
Poduku samostalnosti ne predstavlja odbijanje roditelja da djetetu pripremi doručak kako bi se ovaj zapravo stigao urediti za posao. "Ne pada mi na pamet servirati mu sve na gotovo, dovoljno je odrastao da se sam spremi za školu", objašnjavala mi je svoje odgojne metode jedna vozačica tramvaja. Tvrdila je da svoga osmogodišnjeg sina samo želi naučiti samostalnosti u svijetu u kojemu se ništa ne dobiva na tanjuru. No siguran sam da će taj dječak, kada odraste, biti potpuno nalik onim mojim kolegama s kojima sam dijelio studentsku sobu, a koji nisu znali ni pospremiti krevet, a kamoli pokrenuti stroj za pranje rublja. Jer jednoga će dana žena biti dovoljna zamjena za majku, zar ne? Ojađen je odgoj koji podrazumijeva samo prostornu, a ne i vremensku promjenu, migraciju materije, ali ne i navika i odnosa. Tako se često događa da iz roditeljskog doma nekritički preuzimamo pasivnost i prenosimo je u novu zajednicu u kojoj ostajemo ista ona poslušna djeca (mentalno) koja slušaju drugu djecu (dobno). Nekada nam jednostavno nedostaje hrabrosti, a nekad uistinu nemamo što ponuditi. Ima li bezizlaznije situacije od one u kojoj roditelj ne zna ni što ni kako? Ova takozvana samostalnost ima i svoju grotesknu stranu. Dok s jedne strane pretjerujemo u odsutnosti autoriteta, s druge strane postajemo naporni svojim sveprisustvom. Ta se napadnost roditeljstva najbolje može vidjeti na fakultetima gdje rijeke roditelja teku njihovim predvorjima držeći stražu svojoj punoljetnoj djeci koja su došla na polaganje prijemnih ispita odnosno na upise. Kao da se radi o dječici koja ne mogu pronaći pravi razred, a ne o punoljetnim individuama koje u svome ponašanju ni u čemu ne zaostaju za svojim roditeljima koji samo dokazuju koliko su pogrešno shvatili svoju ulogu i kojih je uvijek previše na mjestima na kojima nisu potrebni. Osim ako je podrška pobočničko nošenje dokumenata.
Za sebe mogu reći da sam imao relativno strog odgoj, dobio sam mnogo, ali se od mene mnogo i očekivalo. Bio sam dobro i poslušno dijete ne naročito preferirano u zajednici koja je prednost davala neodgovornom užitku. Kako sam rastao, postajalo mi je teretom biti poslušnim, žudio sam za opuštenošću i neodgovornošću koju mi je nudila okolina. Odbacio sam dotadašnji odgoj i počeo se prilagođavati instinktima ulice pa sam u jednoj fazi života odlučio postati pobunjenik s Bountyja uvjeren da ću otporom osigurati slobodu za koju sam mislio da mi nedostaje. Problem je bio u tome što nisam imao vesala, a ni more me nije poslužilo. Kako je rasla moja omiljenost tako se strmoglavljao moj ljudski potencijal; silno želeći postati odraslim i neovisnim u pitanje sam doveo tu istu odraslost i tu istu neovisnost. Srećom, netko drugi imao je kočnice, onaj tko je i godinama i iskustvom bio odrastao. Ja sam to samo želio biti. Povratak na pravi put nije trajao dugo, ali je bio bolan poput ravnanja pogrešno zarasle kosti. U tim sam trenucima bio sam, bez gromoglasja okoline koja me navela na prečac. Krenuo sam ispočetka, shvativši da nisam zatočenik tuđe volje. Prihvatio sam ponuđeno znajući da je to najbolje rješenje za nekoga tko ga uopće nema. Ironično je u svemu bilo da i nisam bio ograničen koliko sam to želio biti kako bih imao razloga za bunu.
Kako biti dobar roditelj? Ne znam koliko se roditelja takvo što zapitalo i koliko je njih bilo i jest svjesno nedostataka svojih odgojnih metoda. A nemoguće je ne pogriješiti i u najboljoj namjeri. Neki roditelji smatraju da su sami po sebi institucija koja gotovo nikada ne donosi pogrešne procjene i odluke, neki pak misle kako je roditeljstvo urođena vještina, mehanizam koji sukladno tome ne treba usavršavati, a neki opet drže da je svaki pokušaj kritike izvana grubi napad na njihovu autonomnost. Nije lako pronaći zlatnu sredinu u odgoju svoga potomka tim više što nagon ne radi za nas, a okolina se stalno upliće svojim utjecajima. Uostalom, kako održati autoritet, a ne biti strog u uvjetima opće gladi za liberalizacijom? U onoj mjeri da dijete ne dobije dojam kako odgaja roditelja. Ni više, ni manje. Dijete treba pripremiti za život i preživljavanje, a to se nikako ne može postići beskompromisnom strogoćom i kompromisnom labavošću. Još manje trendovima koji nude odgoj bez odgoja i odgovornost bez odgovornosti; roditelje kojima je bitnije da pronađu vrijeme za sebe i djecu koja neposluhom postižu društvenu izvrsnost. Ono što zakonodavac može učiniti za ovo naopako društvo (naopako po poimanju nekih temeljnih vrijednosti) jesu osnivanja obveznih savjetovališta za roditelje u kojima bi se ove podučavalo roditeljskim vještinama. Tako bi postalo nezamislivo da netko bez takve edukacije preuzme ulogu za koju nije spreman. Vjerojatno bi tada svaki roditelj manje osjećao nelagodu zbog činjenice da nije nepogrešiv i da je traženje, a ne samo davanje oprosta njegova ljudska obveza, a nikako gubitak autoriteta. Inzistiranje na nepogrešivosti do dana današnjeg samo stvara otpor koji je s vremenom nemoguće obuzdati kako roditelju tako i društvu.