Pregled posta

Marketing

Ovih sam se dana sjetio prošlogodišnje aukcije pisma genijalna Alberta Einsteina. Taj me događaj potaknuo na komentar koji ću ovom prigodom malo osvježiti jer sam za to neko kratko vrijeme popunio neke spoznajne šupljine. To nipošto ne znači da sam postao pametnijim, već da posjedujem zrnce-dva više iskustva (ne nužno i mudrosti). Nakon perioda druženja s onima koji zaziru od Boga i onima koji tvrde da govore umjesto Njega, pronašao sam svoj stadij ravnoteže u kojemu živim svoju neinstitucionaliziranu parareligioznost.

Davne je 1954. godine slavni Albert Einstein (od učitelja okarakteriziran kao spor i lijen, a prethodno i kao mentalno retardiran) pisao pismo naslovljeno na njemačkoga filozofa Erica Gutkinda kojemu je iznio svoje mišljenje o Bogu i Bibliji pa je tako o prvome rekao da je produkt ljudske slabosti, a za potonju da je kolekcija lijepo ukrašenih dječjih legendi. Slavni je znanstvenik dodao i sljedeće:

A sada se poigrajmo našom, možda ništa manje genijalnom percepcijom. Kada bi vam netko ispričao da je ulovio dupina i da ga je ovaj, sav paraliziran od straha, zamolio za poštedu u ime zajedničke subraće sisavaca, vi mu, naravno, ne biste vjerovali, no ako bi rekao da mu se na autobusnoj postaji ukazala Gospa i pritom ga savjetovala kako da se uspješno ostavi nikotina, malo biste se zamislili, a potom možda i pozvali cijelo selo na proštenje i još dobro zaradili na novostečenu ugledu. Primjer je banalan,. ali ilustrira naš neujednačeni odnos prema vjeri i vjerovanju. Za prvi bismo primjer iz priče tražili opipljivi dokaz, za drugi bi nam bila dovoljna riječ kao i prije 2000 godina. Da je Bog izraz slabosti, zapravo religija u cjelini, primijetio je još Sigmund Freud tvrdeći kako ona čovjeku pruža utjehu na onoj razini koju hladna znanost, bez obzira na stupanj napretka, ne može doseći, a usvojena dovoljno rano, u dobi kada je ne možemo mentalno procesuirati, ostaje trajno indoktriniranom stranom naše ličnosti.
No bi li to moglo biti tako? S jedne strane i bi s obzirom da je religija kao sustav vjerovanja počela slabjeti usponom znanosti i tehnološkim napretkom, ali i s obzirom na to da je opstala u dovoljnoj količini i ostala snažnom na onim područjima na kojima znanost još nije dala odgovore ostavljajući time najbitnije pitanje otvorenim i ujedno idealnim mjestom za daljnja manipuliranja. To pitanje glasi: Tko je čovjek i odakle je stigao? Posve je jasno da se prvim ljudima mogla prodati priča da grmljavna predstavlja bijes vrhovnoga bića ili da je poraz u ratu njegova kazna (nije li to bio glavni argument u zastrašivanju kršćana?), kao i da se iskupljenje postiže jedino žrtvovanjem uz obilje krvi. Nije nimalo slučajno što su etnička čišćenja i genocidi vođeni baš u ime tih nekih nedodirljivih autoriteta za koje nikada nisu utvrđeni izvori neprikosnovenosti. U svemu tome ostaje problematično sljedeće: je li religija zapravo još samo jedan oblik ideologije koji želi biti vladajućim? Ako jest, zbog čega roditelji svoju djecu izlažu toj ideologiji umjesto da im dopuste da sami jednoga dana, kada budu sposobni razumjeti većinu dogmi, odaberu što žele i žele li uopće biti instrumentom institucije? Kao što znamo, religija je aspekt kulture, dakle, ona se usvaja i nije imanentna čovjeku. Međutim, usvojiti oralnu higijenu i nečije propovijedi nije na istoj razini potrebe niti prikladno istoj životnoj dobi. Također, ima još jedna zanimljiva Einsteinova izjava iz tog Pisma:

Danas je i više nego aktualno poimanje privatnoga Boga. U zazivanju su Boga najbrži oni koji najčešće drugima podmeću nogu i pritom ne ćute nikakve nelagode. U to sam se i osobno uvjerio surađujući s gorljivim vjernicima koji su mi kao subraća kopali raku u rajskom vrtu, a istodobno svaki navještaj drugačijega mišljenja nazivali luciferskim. Zajednica u koju sam došao se u samome početku činila prijateljskom (ili je to tek bila projekcija pojačana obiljem paćeničke simbolike i manifestacija žrtvovana duha). Nisam ni slutio da je to bila samo krinka kojom su skrivali licemjerje svoje pobožnosti koja je permanentno kršila svaku zapovijed Dekaloga. Taj je Apsolutni zakon neba svisnuo pred njihovom pojavom. Ubrzo sam se našao u vrtlogu intriga i malicioznosti, izvrnute ideologije, strančarenja i začahurene mizantropije, lažnog morala i legalne hereze. Prezirali su pomisao da sam prozreo njihovo krivovjerje i da nad njima bdije moja neiskvarena ljudskost, a koje su se bojali kao nečastivi tamjana. Ta nije mala stvar biti otkriven kao sljedbenik sedam glavnih grijeha, napose oholosti, zavisti i lijenosti, a kojima su me darivali u obilju. Kada sam konačno izgubio potporu rimskih ovratnika, poslao sam ih kvragu i vratio se svijetu koji, iako barbarski, još uvijek nije izgubio tlo pod nogama. Možda baš zato što se nikada nije propinjao u visine. Nakon ovako traumatična iskustva (traumatična u smislu da sam doživio pomor jednog kanona) počeo sam razmišljati na sljedeći način: ako želim vjerovati, učinit ću to, ali na svoj način. Pritom ću zaobići svaku pojavu konzerviranja vjere i dogmi koje je prizivaju. Možda ću biti jedini sljedbenik svoje vjere, ali ću barem znati da me nitko ne slijedi iz dužnosti, straha ili inata. Uostalom, ako zastranim, prestat ću slijediti i samoga sebe jer nije dobro biti ni vlastitom ovcom, a kamoli tuđom. Duhovni su pastiri pomiješali prioritete svoga stada, smatraju da oni predstavljaju taj prioritet pa nije ni čudo da su sljedbenici privatizirali Boga do te mjere da ga se redovito sjete usred nekog problema, valjda očekujući da taj Bog samo čeka da ga ovi zazovu ili napišu predstavku žalbe.
U radioemisijama vjerskoga sadržaja u kojima se moli za druge, ovi redovito navode sebe odajući tako koliko su skromni, ali ne prema sebi, već prema drugima. Katkada imam dojam da bi u slučaju da drugima daruju zrno riže, inzistirali na velikom oglasu u novinama kojim bi predstavili (a zapravo predimenzionirali) naglo probuđenu humanost. Ovaj fenomen i nije toliko individualan, pa tako možemo pratiti kako se u slučaju veće ljudske tragedije u crkvi nađu oni koji su je do jučer gledali samo izvana, a ni politika ne preza postati dijelom folklora kojemu prisustvuje samo dok ima mandat.
Složit ću se s Einsteinom da je taj netko u koga vjerujemo dijelom i produkt našega straha jer se, uostalom, strahom najlakše manipulira i iz njega stvara fanatizam (tako nastaju predrasude, tako nastaje ksenofobija). Problem nastaje onda kada taj strah počinje dokidati racionalnu stranu našega bića koje se prepušta nepoznatu terenu na kojemu više nije gospodar svojih misli i odluka i gdje umjesto nade uranja u sve dublje beznađe. Kakva je to nada kada se oslanja na nekoga ili nešto za što nije poznato čiji je produkt i kojih je namjera, pa i egzistira li uopće? Može li odsutnost opravdati neopravdanošću zahtjeva za dokazivanjem jer se smije sumnjati samo u ono što želi biti dokazom. Vjera ne želi dati niti biti dokazom, također ne želi biti ni doslovno shvaćena, ona želi ostati na onim razinama kako je prvi put uspostavljena i doživljena (u suprotnom bi izgubila svaki smisao postojanja), a to isključuje sve napore znanosti. Kada to prepoznamo u njezinu postojanju moći ćemo legende držati na pravim policama, a tumače daleko od alata indoktrinacije i ni jedni ni drugi nas neće moći uvući u svoje retke.