Marketing
Prva godina usidrenja
Današnjim će danom prohujati moja prva blogerska godina, posljedica jedne slučajne i ishitrene srpanjske odluke da još jedan sokak oznakovim mislima. Možda je tomu kumovala potreba za samopromocijom, a možda je u pitanju bila tek želja za izmicanjem uredničkoj sječi i privilegiranjem sebe kao jedinog urednika u danima koji su bili izuzetno neprivilegirani za mene, putnika s nevažećom putnom kartom i izgubljenim kovčegom u svijetu s tri dimenzije. Pronalazak imena glavnom i jedinom liku dječačkih manira nije bio posebno težak, teže je bilo objasniti odbjeglu Homo sapiensu da Homo ludens ne promovira svoju spolnost jer je prvi koristio grčke, a drugi latinske rječnike pa se nisu mogli sastati na istim stranicama, no to me nije posebno zabrinjavalo jer je bilo nade da će taj nepoučeni Homo sapiens jednom zaviriti u prave knjige i ponovno otkriti rod Homo. Ni odabir verbalna bojišta nije zadavao posebne glavobolje mojoj ratobornoj malenkosti jer u klaunovsku društvu kojemu smo doživotni svjedoci nikada nije nedostajalo ludila, kiča i grimasa pa me jedino zabrinjavalo vrijeme koje kradem svakodnevnu životu, a zbog čije je boležljivosti ostalo više nedovršenih nego dovršenih redaka. Lomeći se između suzdržanosti prirode i radikalizma civilizacije, gradio sam treća vrata na ničijoj zemlji. I tada sam, kao i uvijek, nastojao odolijevati svakoj posudi u koju su me pokušavali uliti, pobjeći svakoj ladici u koju su me kanili pospremiti i uteći svakoj revoluciji koja me nastojala prigrliti poput izgubljena čeda.
Dječačkih snova i djetinjeg pogleda na javu, nije me kupovala kvantiteta, ali ni rasprodala publika ograničena nesvjetskim jezikom moga pera. Kada se nostalgično osvrnem na prijeđeni krug i zatvorim kružnicu ovim zadnjim tijekom misli, imat ću razloga za olakšanje jer kada i kako god završi ovo moje putovanje u unutrašnjost sebe, prošlost će već biti neupitna. I sve one bujice čitanja, i šumovi citiranja, i povjetarci komentiranja, i rominjanja s naslovnice...pa i razmočeni ideali između redaka...sve će to stati u isti vir.
Ne znam koliko ću dugo još pisati ovaj blog jer svaki dan može iznjedriti posljednji tekst, a da me o tome motivacija ili posebne okolnosti niti ne obavijeste. Do tada ću nastaviti oštriti svoje guščje pero na latinskoj abecedi i čuvati tintu u posebnoj bočici kako bi trajala barem do sutradan.
Do sutradan...
Post je objavljen 30.07.2009. u 11:12 sati.