Iz dana nas u dan tlače žanrom teško probavljive tragedije, i to u gotovo svim sredstvima javnoga priopćavanja. Svako malo možemo čuti, vidjeti i pročitati tko je nad kime i na koji način izvršio zločin. Naravno, crni su detalji jezgra priopćavanja zahvaljujući kojima je kronika popa Dukljanina postala ugodnim štivom za opuštanje. Danonoćno nam serviraju leševe kao da se radi o mrtvacima s kazališnih dasaka koji će u jednom trenutku samo odšetati s pozornice, počesto neukusno marširaju po mjestima natopljenima ljudskom krvlju, a o diletantskoj objavi podataka i identiteta, mjestu na kojemu je potonuo svaki profesionalizam, ne treba ni trošiti retke. Skrivajući se iza isprane parole kako je priopćeno u interesu javnosti, ovi jahači apokalipse dobra ukusa pritom misle samo na svoj interes, dok im javnost služi tek kao proteza. Manijakalnom potrebom za senzacionalizmom mediji sudjeluju u kreiranju osjećaja općega straha i tjeskobe, ali i tjelesne i verbalne agresije pri čemu ova potonja posebno dolazi do izražaja na mjestima gdje se susreću nagon i tehnologija. Možda baš zato nisam bio iznenađen sadržajem komentara u slučaju vijesti o neuspješnom pokušaju samoubojstva, a na koji sam naišao pregledavajući Indexov portal. Jasno nam je da se ovdje ne radi o iznimci i da ovakvih ispada ima na svim onim mjestima gdje je špilja nenadano priključena na elektroenergetsku mrežu.

Srećom, neki su portali zabranili komentiranje ovakvih vijesti jer prestaje biti poćudnim toliki neukus komentiranja nečije osobne tragedije. Zanimljivo bi bilo provesti istraživanje u kojemu bi se pratila količina takvih ispada u osobnome slučaju, odnosno stupanj promjene odnosa prema takvoj vijesti u odnosu na stupanj osobne umiješanosti. Ali bez obzira na postojanje neukusa u komentarima onih čije je mišljenje značajno koliko i prisutnost muhe na zidu napuštena objekta, sama činjenica da se društvena svakodnevica opterećuje tolikom količinom depresije i destrukcije, postaje zabrinjavajuća. Da crno od crnijeg postoji dokazuje i poplava šovinizma u takvim vijestima pri čemu više nije bitan sam krimen, nego i krvna zrnca počinitelja što je još jedan doprinos u potenciranju predrasuda. Kada se sve zbroji ostaje pitanje konačne svrhe ovakve rubrike, bilo da je riječ o pisanu ili elektroničku mediju, rubrike koja poglavito nalikuje policijskome zapisniku i pritom promovira neviđeni neukus (počevši od tekstualnih opisa i slikovnih zapisa) i jezična popikavanja ("tramvaj naletio na čovjeka"). Više nego ikada natjerani smo živjeti tuđe sudbine koje nas niti zanimaju (jer nismo tako ni programirani), niti im naše saznanje realno može biti od koristi, posebice ne uslijed prosipanja neiskrene sućutnosti. Čak i da ova rubrika, koja predstavlja pomor svakog ukusa i svrhovitosti, ima za cilj pružiti katarzu, ona još uvijek nema razloga egzistirati među vijestima od društvena interesa ma koliko krvi traži amfiteatar.

A što je s jednako neukusnom količinom komercijalna sadržaja? Od njega se još teže obraniti jer iskače iz svakog ugla i potencijalnog konzumenta hvata na prepad. Nespreman na provjeru svega što je ovaj opisao u svom beskonačnom ponavljanju pretjerano dotjeranih proizvoda čije je postojanje nepotrebno, a korisnost i nužnost upitni, naivni konzument ostaje gotovo paraliziran u svakom pokušaju zaštite prava na istinu jer u konačnici ne uživa ni zaštitu zakona kao što smo se mogli uvjeriti u nedavnom tekstu Jutarnjega lista o lažnim reklamama. Uvjeravajući nas da nam život ne bi imao smisla bez ove ili one igračke kojoj je jedina svrha biti prodanom, reklamne nas minute potiču da u onim dragocjenim trošimo ono što nemamo, da postanemo robljem potrošnje pod cijenu zaduženja čitave zajednice, a da pritom i ne primijetimo kako smo postali dijelom pogubne ideologije kojoj je jedini cilj produbiti jaz između bogatih i siromašnih.
Ovakve me teme uvijek sjete na jednu moju prijateljicu koja slijepo vjeruje reklamama i redovito kupuje ono što vidi bez obzira na stvarne potrebe u domaćinstvu. Kada bolje razmislim, nema dana kada ona ne kupuje (od toga je već stvorila plemenski ritual) pa i na dan kada se navodno i Bog odmara. Iako se uglavnom razočara kvalitetom ne može se oduprijeti marketinškom ispiranju mozga pa ovi na njoj i mnogim sličnima beru plodove svoje obmane. Ta horda stručnjaka kojoj je jedini cilj uvjeriti povodljivu masu da će im život dobiti na kvaliteti posjedovanjem određenog proizvoda, stvara nove generacije ovisnika čiji se životi duhovno i materijalno iscrpljuju. Kolone ovisnika istraživanje prirode zamjenjuju pretraživanjem polica brišući granice između radnih tjedana i vikenda. Svaki dan postaje dobrim za ophode oko blagajna, tim više ako vam ove ponude nove pogodnosti za bezbroj novih kupovina. Smisao života dobiva novu tvrdnju: Trošim, dakle postojim.
Kako sam pobjegao toj napasti? Reklame izbjegavam što je više moguće. Kada mi prekinu filmski program, prekinem i ja s njima i vratim se kada ovima istekne plaćena minutaža. Svu kupovinu obavljam isključivo gotovinom i nikada u životu ništa nisam kupio s odgodom plaćanja (nadam se da će tako i ostati) jer to znači skuplje kupovanje za novac koji se realno ne posjeduje. Ako nemam novaca, to znači da takav predmet ili uslugu ne moram ni posjedovati, što ne znači da za nju možda neću štedjeti. Iznos na karticama čuvam za izvanredne troškove i putovanja. Na put je sigurnije ići bez mnogo gotovine, a živjeti je ugodnije kada znaš da u izvanrednim okolnostima nećeš morati postati rob lihvarskog sustava koji samo traži priliku za svoje jednako lihvarske kamate. Kao što znamo, ni u ovom slučaju od zakona nikakve koristi. Izraziti sam ljubitelj rasprodaja, i to otkada sam na istima uvidio da preplaćujem mnoge predmete. Na taj sam način uštedio i do 50%. Ono što bih volio jest manje trošiti na hranu i piće, ali to uz djecu i kućne ljubimce nije lako. Pokušao sam na razne načine i uvidio da mi se jedino isplati kupovati po malo za svaki dan (i svježije i kontroliranija potrošnja), nego da jednom tjedno kući dovezem kamion hrane od koje će polovica izgubiti i miris i okus. Uostalom, bolje novčanik ne ostaviti sasvim prazan. Iako prema izračunu sindikalne košarice ne stojim baš toliko sjajno, mogu reći da si gotovo sve mogu priuštiti. Bitno je samo odabrati pravi trenutak za potrošnju, a to nije svaki kako nas trgovački centri žele obmanuti (očekujući od nas da se samo pojavimo, a sve ostalo je njihova briga, moš mislit). Naravno, ako ova država završi u glibu, a nismo daleko od toga, onda ćemo svi morati naći nove načine preživljavanja, do tada je nužno ne zaboraviti da se ne troši izvan vlastitih mogućnosti (a što nas je uz pljačku i profiterstvo i dovelo do ruba gospodarske provalije) sredstvima koja ne posjedujemo, a to znači suzdržati se od situacije u kojoj limuzini i ljetovanju (ili zimovanju) na kredit dajemo prednost pred osnovnim životnim potrebama.

Osobno bih volio biti recipijentom pozitivnih novosti. Želio bih saznati što se nova planira i gradi, kako mogu produktivnije iskoristiti onih prekratkih 24 sata, a da to produktivnije ne znači samo za sebe, kako se mogu još više radovati i kako mogu obradovati drugoga. Želim čuti i čitati o tuđim dobrim djelima, napretcima i svim pozitivnostima koje pokreću i održavaju ovaj svijet i koje, u konačnici, blagodatno utječu na njegovo mentalno zdravlje. Vjerujem i znam da bi te pozitivne jeke i impulsi ojačali našu motivaciju i promovirali mnoge vrhunske ideje, i ono najbitnije, ispunilo bi nas osjećajem svrhe i korisnosti (osim ako ne želimo ostati strojem za preživljavanje gena). Također bih volio slobodne poglede u daljinu bez strašila koja na polju asfalta besramno vabe na potrošnju, volio bih povratak skromnosti koja je donosila manje otuđenosti i osjećaj slobode koji je donosio više hrabrosti oduprijeti se svakom obliku kroćenja individualnosti. Tražim li nešto što nije moguće vratiti? Jesu li navike pojele vrijeme?