U ovom smo mediju, u konačnici i na servisu, okruženi s mnoštvom anonimnih misli jednako anonimnih autora. Skriveni iza više ili manje maštovitih nadimaka što otkrivaju zatočeni trenutak ili tek brazdu posebnosti, pitam se koliko bi se njih odvažilo na uklanjanje vela sa svog identiteta. Istina, i sam pišem pod tim velom i nisam nešto sklon podvrći se svjetlu dana, a kada bih morao pojasniti razloge tomu, izvukao bih se da je mome liku na taj način ugodnije živjeti svoju radnju. Nešto bi od toga, u konačnici, i bila istina. Ne znam tuđe razloge, ali znam da bi neki od njih vjerojatno izgubili aureolu uzvišenosti kojom ih čine njihovi kreativni retci svodeći ih na pukost ovozemaljskog identiteta. Da, naš je identitet tako običan ma kako ga ukrasili ovim ili onim referencama s bezbroj datuma i adresa. Gnijezdi li se u našoj odluci, da se sklonimo iza zastora, strah koji ne može odagnati ni ova prividna građanska sloboda? Bojimo li se izgubiti uzvišenost koju smo kupili anonimnošću ili jednostavno ne želimo da nas u retcima naše slabosti ne prepoznaju oni kojima smo ponudili oslonac ili oni pred kojima smo se zavjetovali na iskrenost i suživot bez tajni? Kolikim bi gubitkom za našu uvjerljivost predstavljalo naše otkrivenje i bi li nam se rugali oni koji nas znaju i iščuđavali oni koji će nas tek upoznati? Bi li naša kreativnost abdicirala pred skromnošću naše stvarnosti?
Nisam se premišljao oko toga da zastranjenja svog glavnog lika, tipična antijunaka atipična štiva, pripišem sebi. Napisao sam tek naputak i svu svoju umiješanost i odgovornost prepustio fikciji na brigu uživajući dok dežurna lupetala predbacuju kako vjerojatno jesam ono što zasigurno nisam i kako nipošto nisam ono što sam možebit kazao da jesam. Ipak, nije ni tako loše skriti svoje posljednje utočište. Dapače, vjerujem da smo, mi skriveni, čitajući sve te skrivene upoznali mnoge nutrine čije vanjštine nikada ne bismo promatrali na tako bezazlen način. To nam je kreposno promatranje, oslobođeno subjektivnih primisli koje rađa poznatost, otvorilo pogled u mnoge neugažene potprostore u čije bezdane inače ne bismo zašli. Vjerojatno bismo se zadržali na opipljivim formama koje nas štite od suvišna naprezanja za pronalaskom značenja i smisla. No što ako iza tepanja anonimnosti stoji strah za oskvrnućem vlastitog odnosno hrabrost za agresijom na tuđi identitet, a ne poticanje kreativnosti oslobođene svakog stida?

Današnja su djeca bez sumnje drugačija nego što su to bila djeca prije jednoga ili više desetljeća, no još je uvijek nejasno jesu li tome uzrok društvene promjene ili pojava indigo fenomena kao pokretača duhovne evolucije čovječanstva koji je i sam evoluirao na višu razinu odnosno u kristalni fenomen. Ukoliko su oni samo posljedica društvenih promjena, lako je moguće da se povuku uslijed naredne društvene promjene (a što se i najavljuje, samo bez osvrtanja na uzroke) pa bi se mogli promatrati samo kao trend kojega je iznjedrio određeni društveni trenutak u ništa manje slučajnom vremenskom periodu. Međutim, ukoliko je njihova pojava uzrokovana fenomenom u službi nadgradnje kontinuirane evolucije čovjeka kako bi mu osigurao duhovni opstanak, onda ih više ne možemo promatrati kao one koji imaju tendenciju trenda, već misijske uloge. Jesu li indigo djeca misionari i proroci nove povijesti Zemlje koja se stvara od njihova dolaska u pedesetim godinama 20. stoljeća i kako predstaviti njihovu duhovnost? Pripada li ona određenom religijskom učenju i je li stvorena naknadno (u stvarnom dodiru sa svijetom) ili su ti podražaji ostvareni i prije njihova dolaska na svijet što bi objasnilo njihovo iskustvo od najranije dobi, a čime zapanjuju svoje roditelje. Pojava ove djece ima višedesetljetnu tradiciju; poput tradicije i ona se neprestano unapređuje iz postojeće zadanosti, teško joj je odrediti izvore, ali se zna kome se i zašto obraća. Ipak, možemo li cijeli taj fenomen promatrati kao pogrešno tumačenje samo jedne pojačane senzibilnosti koja zapravo i nema globalnu misiju osim one da upozori na društveni trenutak pojačane reakcije na stres i potrebe da se ostvari duhovna skladnost? Jesmo li zbog percepcije djece kao bića koja nose pozitivne karakteristike ljudske vrste, upravo njih odabrali da budu nositeljima našega nezadovoljstva smatrajući da će ga ona najprije prepoznati i odstraniti odnosno jesmo li na njih prenijeli zadaću koju smo sami morali izvršiti i tako ih opteretivši ulogom odraslih proglasili fenomenom? Složit ćemo se da ova tema otvara bezbroj novih pitanja na koja je teško dati jednoznačni odgovor i gdje je svaki argument ujedno i protuargument s obzirom da o ljudskoj duhovnosti ne znamo dovoljno da bismo je posve zatvorili teorijom, ali i opet znamo toliko da nam je jasno kako negdje moraju postojati granice samo nam one možda nikada neće biti poznate. Indigo djeca su jednako djeca tradicije koliko i suvremenosti, i sami generacija slijede druge ne-indigo generacije; svojim otklonom od sustava i struktura pokušavaju uspostaviti novu suvremenost slijedeći tradiciju prijašnjih indigo generacija koje su im utrle put kako bi uravnotežile ljudsku duhovnost. Kako još uvijek nisu završili svoju misiju (posljednja peta generacija nija ušla u fazu Buđenja, ima vremena saznati je li njihova misija na zalasku i je li uopće ikada i počela.

Prethodno:
Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
Indigo djeca: Ukoričenje fenomena (3)

Indigo djeca u literaturi
Koliko se o takvoj djeci sve ozbiljnije razmišlja, neovisno o tome je li riječ samo o nekom od psiholoških poremećaja koje treba medicinski tretirati ili alternativnom pravcu koji se razvio kao posljedica suvremena načina života, govori i podatak da je i u Hrvatskoj sve više dostupno literature na tu temu i da je čak i osnovana udruga, Indigo kristalni most, koja traži pristupe za razumijevanje svijeta indigo i kristalne djece (poznate i pod nazivom Djeca svjetlosti). Primjera radi, knjga s područja psihologije, The Chrystal Children, Doreen Virtue, američke doktorice psihologije s iskustvom u vođenju raznih ustanova za mentalno zdravlje i autorice više od dvadeset knjiga o anđelima, čakrama i indigo i kristalnoj djeci, govori o generaciji djece u dobi od sedam do dvadeset i pet godina koja uspostavljaju ravnotežu odnosno integritet odbacujući ono što destabilizira i dezintegrira. Podijeljena na dvije skupine, indigo (djeca ratnička duha) i kristalnu (djeca blaga duha), obje imaju istu zadaću s razlikom što prvi imaju pionirsku ulogu krčenja putova. Indigo djecu se prema tom modelu može svrstati u pokretače i rušitelje, one koji ruše postojeće da bi se omogućilo novo (anarhistički, antiglobalistički pokreti), dok kristalna djeca iskorištavaju te promjene kako bi društvu omogućila prijelaz u novo i stabilnije razdoblje.
Dakako, ovo je tek jedna od knjiga koja se bavi indigo i kristalnom djecom i nimalo ne odudara od opće oblikovana stava da se radi o emotivno osjetljivoj djeci s posebnom misijom. Ono s čime bismo mogli polemizirati jest radi li se uistinu o novoj generaciji djece ili je ona nova po tome što je tek sada prepoznata, te odnosi li se ta posebna misija na Zemlju kao planet ili konglomerat različitih društava i kultura? Osim što se puno raspravlja o tom fenomenu, često se ukazuje na nova svjedočanstva djece s različitih krajeva svijeta, iznose se njihova proricanja o sudbini planeta koja se onda uspoređuju s onima u pretkolumbovskih civilizacija pa sve do Nostradamusa, ide se tako daleko da se spominje i nadmoćnost njihova organizma nad smrtonosnim bolestima poput AIDS-a (neka su istraživanja na kalifornijskom sveučilištu UCLA pokazala njihovu različitu DNK strukturu koja stvara imunitet spram takvih bolesti, a prvi put je to uočeno kod kineske djece), kao i sposobnosti da u drugih tek pogledom izvrše dijagnostiku njihova zdravstvena stanja. Ipak, svima je njima zajednička snažna individualnost, neprilagodljivost društvu, asocijalni su, ali imaju snažan osjećaj svijesti, suosjećajni su, empatični i imaju telepatske sposobnosti, razgovaraju s prirodom, anđelima i nevidljivim prijateljima, a istodobno teško ostvaruju komunikaciju s vršnjacima, dosađuju se jer smatraju da ne pripadaju ovome svijetu i da nisu do kraja reinkarnirani, a posebno ih zanima znanstvena fantastika i parapsihologija. No jesu li to sve samo posljedice moderna načina života koji desocijalizira i kreira određene interese bez da pojedinac sam o tome previše razmišlja odnosno je li na djelu samo nov način prilagodbe koji još nismo imenovali?

Prethodno:
Uvod u ne tako novi fenomen (1)
Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.spiritindigo.com/indigo%20lake.jpg (slika iz uvoda)

Generacije
U prethodnom je tekstu spomenuta podjela Lorri Johnson na pet generacija pa nije naodmet ponoviti takvu podjelu.

Prvu generaciju (djecu rođenu između 1958. i 1968. naziva Alfa generacijom koju karakterizira plavo-zeleno-ljubičasti omotač unutar aure skriven mentalnim oker slojem koji je tu prvu generaciju štitio od okoline i njezina utjecaja kako bi ova razvila svoje sposobnosti, ali pripremio okolinu na nju. Ovaj period Johnson naziva razdobljem Saturnova povratka koje je omogućilo iskustvo Mračne noći buđenja. Taj period svaka generacija doživljava u 28. ili 29. godini života i on obično traje narednih 7,5 godina. Tijekom tog perioda osoba otkriva svoje sposobnosti, postaje svjesna svoje Misije (još uvijek ne znamo o kojoj i kakvoj se točno misiji radi), prolazi kroz iskušenja i nakon razdoblja testiranja, vraća se sebi (ovdje se pitam zašto kroz ta iskušenja, testiranja i iskustva ne prolaze i ostali ne-indigo ljudi ili su samo zanemareni u promatranju?). Po završetku razdoblja Saturnova povratka ovakva je osoba još više razvila svoj senzibilitet u intuitivnost (pitanje je konačne svrhe), ima bolji uvid u tuđe emocije, misli i namjere, a nerijetko prakticira i neke alternativne iscjeliteljske tehnike poput reikija. Smatra se da je ova generacija izašla iz faze buđenja i da je već prešla u fazu pojačanog senzibiliteta (Oktarin ili Kristalna faza) odnosno da je dosegla indigo zrelost koja nastupa u četrdesetima.
Drugu generaciju (djecu rođenu između 1968. i 1978. godine) naziva Beta generacijom koja ima identičnu boju omotača u auri, s time da mentalni oker sloj nije vidljiv. Za prve je dvije generacije (Alfu i Betu) karakteristično da njihovi pripadnici izgledaju mlađe nego što uistinu jesu i da će nadživjeti svoje vršnjake. Pitanje je je li ta mladolikost posljedica unapređenja kvalitete života i koliko u svemu ključnu ulogu igraju nasljedni čimbenici?
Treću generaciju (djecu rođenu između 1978. i 1988.) naziva Gama generacijom čiji je zaštitini ljubičasti omotač minimalan i čije je ponašanja opisano kao problematično (poremećaji u ponašanju ili hiperaktivnost). Ova generacija je tek ušla u fazu Buđenja, a kao i prethodne generacije će u indigo fazu ući tek u četrdesetima.
Četvrtu generaciju (djecu rođenu između 1988. i 1998.) naziva Delta generacijom i smatra je prvom pravom indigo generacijom čije ljubičaste aure nemaju zaštitna sloja pa se radi o emotivno najosjetljivijoj generaciji velike hiperaktivnosti koju potiče brzina moderna načina života. Roditeljima takve djece se u Americi preporuča niz medikamenata, no alternativne metode umjesto medikamenata radije pribjegavaju tzv. povratku prirodi pa i radikalnim potezima kao što je uklanjanje električnih instalacija u kući. Kao što možemo primijetiti, i ovu generaciju djece obilježavaju hipersenzibilnost i hiperaktivnost pa ne čude neka mišljenja da je mogući uzrok takvu ponašanju utjecaj stresa u fetalnoj fazi. No koja je to točna kvalifikacija koja posebnost odvaja od poremećaja, a oko koje još uvijek postoje prijepori?
Petu generaciju (djecu rođenu između 1998. i 2008.) naziva Omega generacijom i posljednjom pravom odnosno čistom indigo generacijom odnosno potomcima indigo djece ili reinkarnacijom preminulih pripadnika Alfa i Beta generacije, a koja će se susresti s najvećim problemom integracije u društvu i vrlo vjerojatno i autizmom. Johnson smatra da je uzrok takvom ponašanju i preosjetljivosti prerani razvoj Oktarin (Kristalnih) karakteristika. Nakon što ova posljednja generacija uđe u fazu Buđenja (dakle, oko 28. odnosno 29. godine), smanjit će se stopa rođene indigo djece i s vremenom će se takva djeca sve manje rađati. Zašto autorica smatra da će se takve djece sve manje rađati i je li to stoga što su ispunili svoju misiju (ako su uopće trebali), nije jasno.

Neka svjedočanstva
Sva su ova djeca, kao što smo vidjeli, emocionalno i tjelesno osjetljiva i hiperaktivna, ali i empatična (suosjećajna prema pojedincu, ali i kolektivu; osobni problemi i problemi društva postaju i njihovim problemima i pomalo podsjećaju na one legende u kojima su posvećeni pojedinci preuzimali svu tragičnost tuđeg života), te mogu biti i depresivna ukoliko ne prepoznaju svoju Misiju. Promatranja neke indigo djece su pokazala da ona mogu i komuniciraju s anđelima i da bližnje vide u svjetlosnoj auri. Međutim, nije jasno od koga su čuli o anđelima, je li to slučaj kod sve djece ili samo one čiji su roditelji vjernici, te odakle onima koji pate od manjka koncentracije i donekle su asocijalni, toliki osjećaja za druge i njihove probleme? Jednako je i zbunjujuće svjedočanstvo jedne žene koja je tvrdila da su je u četvrtoj godini života, promatrajući u restoranu jednu stariju gospođu u osamdesetima, preplavili osjećaji o smrti i starenju i da se sama osjetila tjeskobnom u pomisli na vlastitu smrtnost. Također je tvrdila kako je osjetila da se gospođa iz restorana nalazi na kraju životna puta i da je u tom trenutku i ona postala staricom koja suosjeća s onom drugom potpuno nesvjesna da nije dosegla ni školsku dob. Mi ne znamo koliko je u cijelome iskazu prisutno iskustvo jedne odrasle žene koja jednako zrelom interpretacijom svjedoči o osjećajima djeteta predškolske dobi, i to ne prema nečemu površnom, već spoznaji o životu i smrti, a dobro znamo (ili se barem nadamo da je ta tvrdnja točna) da djeca nemaju realnu predodžbu o smrti.
Postoji još niz svjedočanstava koja su neobična u svojoj uvjerljivosti i teško je reći radi li se o bujnoj dječjoj mašti koja itekako može biti potencirana novim medijima: tako pak neka djeca govore o tome kako noću, u svom astralnom tijelu, putuju svemirom ili pak o prošlom životu (zbog čega i nisu toliko vezani uz svijet u kojemu trenutno žive), a njihovi se roditelji nerijetko iznenade kada im djeca (stara jedva tek nekoliko godina) pojasne da su zapravo oni ti koji su ih izabrali. Djelujući kao da su zarobljena u prostoru i vremenu, indigo djeca upijaju sve iz okoline uzvraćajući joj snažnim impulsima emocija i intuicijom, osjećajući i suosjećajući s njome na najobuhvatnijoj (globalnoj) razini, i odbacujući autoritet i riskirajući sukob s okolinom, svoju ulogu shvaćaju ozbiljnom od samoga početka, i to je ono što najviše zbunjuje: zar njihova uloga nije tek biti djecom? Razigranom mladunčadi koja kroz igru uči o životu odraslih? U kojem se trenutku aktivirala potreba za pojačanom duhovnošću i senzibilitetom i kako je ona pronašla svoje domaćine - djecu?

Kristalna djeca
Uz indigo djecu se spominju i tzv. Kristalna djeca (zajedno poznata po nazivom Zvjezdana djeca jer su duhom više prisutna među zvijezdama) kao naprednijoj generaciji indigo djece koja je zapravo autistična, s time da se na autizam gleda kao na zaštitni omotač njihove emotivno i socijalno osjetljive prirode. Chapman i Johnson su ih opisale kao hodajuće antene koje upijaju sve psihičke, fizičke, emotivne, elektromagnetske i ostale vibracije koje ih okružuju odnosno kao djecu uronjenu u beskrajni ocean mirisa, zvukova, boja i emocija. Je li ova definicija dovoljna da ih proglasi izaslanicima izgubljene ljudskosti?

Prethodno:
Indigo djeca: Uvod u ne tako novi fenomen (1)
Indigo djeca: Ukoričenje fenomena(3)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://www.aprilaromatics.com/images/products/aromayoga/thirdeye_chakra.jpg (slika iz uvoda)

Nekoliko cijenjenih blogera već dobrano piše o indigo djeci i smatraju se dijelom tog nerazjašnjiva fenomena pa neću puno ponavljati ono što mnogi već znaju. Ono što u ovih nekoliko tekstova kanim (osim ukratko ponoviti već poznato gradivo), jest otvoriti i neka pitanja o tom fenomenu, a koja su mi se otvorila na putu mog traganja za tom neobičnom djecom (djecom kao stanjem duha, a ne ograničenom vremenskom sekvencom). Ono što me posebno zanimalo jest sljedeće: Koliko su indigo djeca uistinu posebna, je li njihova inteligencija nadišla ovozemaljsku i je li njihov život misija kojoj je cilj da čovjeka, izgubljenog kao vrstu (ako uopće jest izgubljen), vrate kući? Moram priznati da su se umjesto odgovora dodatno nanizala nova pitanja jer je ovo područje gotovo jednako istraživanju postojanja Boga, a to je uvijek tako kada pokušavamo doprijeti u ljudski svemir - mozak.

Pojava fenomena
Indigo djeca (katkada se može pronaći i naziv Milenijska djeca, Djeca novoga sna ili Djeca Sunca - u indijanskoj kulturi) su noviji pojam, no o njima se i njihovoj posebnosti govori već mnogo duže i ako ih smatraju djecom novoga doba, ona ipak nisu tu od jučer. Prvi je put pojam indigo djece spomenula psihologinja Nancy Ann Tappe koja je ljudske osobine klasificirala prema njihovoj auri (svjetlosnom omotaču), a kasnija su istraživanja pokazala da se radi o izuzetno darovitoj i inteligentnoj, ali i djeci visoke razine svijesti i još uvijek nije posve jasno je li ta posebnost zapravo samo neistraženi oblik psihološkog poremećaja. Posebnost je ove djece u tome što u najranijoj dobi pokazuju visoku razinu produhovljenosti (upravo je to najčudnovatiji dio s obzirom na nedokučivost izvora tolike razine produhovljenosti u tako male djece). U posljednje se vrijeme javlja sve veći broj takve djece (ili je možda tek riječ o povećanu interesu), a neki autori tvrde da u posljednjih dvanaest godina samo 10% djece u dobi do devet godina ne pripada kategoriji indigo djece. Međutim, u tu kategoriju ne spadaju samo djeca, već i odrasli koji pripadaju ranijim generacijama indigo djece koji se nalaze u tijeku faze buđenja (faza prepoznavanja svojih sposobnosti - 28. ili 29. godina života) ili su dosegli indigo zrelost (osobe u četrdesetim godinama). Indigo populacija je od kraja 50-ih godina 20. stoljeća podijeljena na pet kategorija čiji vremenski rasponi nisu fiksni i unutar njih se razvijaju različita emotivna stanja koja se pripisuju izloženosti stresu u fetalnoj dobi (isto se stanje izloženosti stresu pripisuje razvoju homoseksualnih sklonosti u buduće djece čime se pojava stresa u trudnica prepoznaje kao stanje u kojemu se oblikuju neuobičajena ponašanja) ostvarujući pritom iskustva kojih odrasli nisu ni svjesni, a zahvaljujući kojima s vremenom razviju intuitivnost i iscjeliteljske moći.
Ova su djeca predmetom znanstvenih studija koje u zadnjih četrdeset godina pokazuju određeni odmak koji svakih deset godina (jedna generacija) poprimaju nove ili dodatne izvanprosječne osobine, dok im zajedničkom ostaje faza buđenja odnosno prepoznavanje onoga što jesu na temelju različitih životnih iskustava. Neki ih smatraju i duhovnim bićima čija je masovna pojava potencirana skretanjem svijeta u materijalno, no većina se uglavnom slaže oko toga da im je svrha pokazati ljudima ravnotežu duha. No otkuda u djece tolika razina svijesti i produhovljenosti, tim više ako su odrasli u obiteljima u kojima takvo što nisu mogli spoznati? Od koga su čuli i usvojili takav način komunikacije?

Postanak imena
Indigo su djeca ime dobila po boji svoje aure (ljubičastoj odnosno indigo) u skladu s vjerovanjem da je svaki čovjek okružen aurom koja se sastoji od duginih boja. Ova je boja simbol čeone čakre (čakra je eneegetski centar u tijelu i znači "kotač svjetla"), posljednje, sedme, koja čovjeka povezuje s univerzalnom energijom i Božanskom sviješću, a naziva se još i trećim okom jer je povezana s intuicijom. Indigo djeca nisu nikakva superdjeca koja fizički mogu mijenjati svijet, ona su samo natprosječno produhovljena, odlikuju se visokom inteligencijom i kreativnošću, no poprilično su buntovna i asocijalna. Njihova je najčešća dijagnoza vezana uz hiperaktivnost i smanjenje koncentracije. Smatra se da je danas na svijetu između 15 i 20 milijuna indigo djece, a od 50-ih godina do danas su razvrstana u pet generacija.
Prva se generacija javila još 50-ih godina 20. st., a posljednja peta u novom tisućljeću i njihova se produhovljenost tretira kao oblik autizma pa im se nastoji terapeutski pomoći. Podijeljeni, prema godini rođenja, u pet kategorija (prema Lorri Johnson), imaju svoju Misiju koju ne osvješćuju prije tzv. faze buđenja (dakle, ne prije 30-e godine života) pa su u tom razdoblju (zbog gubitka zaštitnih slojeva aure), a u kojemu prolaze kroz duhovnu i tjelesnu katarzu, emocionalno osjetljivi (upravo je pojačana emocionalna senzibilnost okosnica njihova pojačana interesa za segmente života kojima ne-indigo ljudi ne pridaju veću pažnju) . Ta se Misija opisuje kao pomoć ljudima da dosegnu višu razinu razvoja (koja bi im trebala dati novu energiju potrebnu za postizanje duhovne ravnoteže) zahvaljujući sposobnosti indigo djece da komuniciraju s duhovnom stranom svijeta koja im daje dublji uvid, kao i zbog njihove navodne iscjeliteljske moći. Indigo djeca mogu prijeći u četvrtu i petu dimenziju stanja svijesti (za razliku od ne-indigo ljudi koji dosežu tek treću), a Kristalna djeca čak i u šestu koja im otvara put do najviše, Univerzalne dimenzije svijesti i pretvara u Bića kristalne duge. Smatra se da takvi ljudi već postoje, ali da još nisu iskoristili sve svoje sposobnosti. Sve ove dimenzije stanja svijesti – od najniže do najviše omogućavaju indigo i kristalnoj djeci daleko veću kreativnost i inteligenciju od ostalih ili se barem tako mitologizira.

Slijedi:
Indigo djeca: Generacije i svjedočanstva (2)
Indigo djeca: Ukoričenje fenomena(3)


Korišteni izvori:
http://www.ikm.hr/ikm/ (Indigo kristalni most, Udruga za poboljšanje kvalitete življenja i kreativni razvoj djece i odraslih)
http://www.uhm.hr (Udruga hrvatske mladeži)
http://www.grombol.com (Grombol magazin)
http://www.mojdoktor.hr/
http://www.angeltherapy.com/ (službena stranica Doreen Virtue, am. psihologinje)
http://www.reiki-hara.hr/joomla/index.php (Hrvatska asocijacija reikista)
http://www.indigo-svijet.hr/ (udruga Indigo svijet)
http://www.idem.hr/ (Idem, udruga za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama)
http://i254.photobucket.com/albums/hh110/WildBlazingRose/wildblazingrose1/Indigo_Child_.jpg (slika iz uvoda)

Kako svibanjski dani odmiču, tako se bojim da studenti gube bitku, i to ni od koga drugoga nego od sebe samih. Prije svega zbog nerealnih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem jer teško da bi se u kockastim gaćama na štapu pronašlo sredstava, ali i zbog činjenice da besplatno visokoškolsko obrazovanje na mala vrata donosi i izrazito skupu neodgovornost. Bio sam uvjeren, susrevši se tu u razmišljanjima s profesorom Žarkom Puhovskim, da će studenti u svojim zahtjevima prvenstveno inzistirati na ukidanju neugođena novokomponiranog obrazovanja koje je studijske programe pretvorilo u tečajeve, a budućnost polaznika u eksperiment - no to se nije dogodilo. Razmišljaju li današnji studenti o vrijednosti papira s pečatom institucija kojima je jedini kredibilitet starost njihovih zidina? Mišljenja sam, ipak, da studentski zahtjev o besplatnom studiranju ne treba u potpunosti odbaciti odnosno da ga treba primijeniti, ali tek na sve studente prve godine budući da nije usamljen slučaj da zbog visokih školarina (visokih u usporedbi s hrvatskim standardom, ali istodobno niskih s obzirom na cijenu pojedinih tečajeva) odustanu bolji kandidati, a to je luksuz koji si zajednica s jednoznamenkastim postotkom akademskih građana ne smije dopustiti, tim više ako znamo da na njihova mjesta dolaze lošije rangirani kandidati kojima je pomogla sreća, a ne znanje. Na ovakvo sam razmišljanje ponukan i osobnim iskustvom: izgubio sam godinu dana jer nisam bio u mogućnosti platiti tih par tisuća za prvu godinu studija koji sam kasnije ipak završio kao prvi u generaciji (Možete misliti koliko od svega toga imam koristi: ostao sam tek statističkim podatakom). Da budem precizniji, nisam ni izašao na prijemni ispit jer sam se plašio proći ga, a ne moći upisati studij. Srećom, bila je to samo godina, no nekima je i dulje od toga i iz tog bih razloga, kombinacije stresa i zle sreće, radije vidio studente da se zalažu za besplatno studiranje samo prve godine studija, dok bi plaćanje narednih godina studija ovisilo o zalaganju i izvrsnosti svakog pojedinog studenta. I, naravno, uz uvjet ukidanja obrazovnog sustava koji je uništio europsku tradiciju obrazovanja stvaranu stoljećima. Ako je uprskala Europa, zašto bismo i mi srljali u istu gnjilež smatrajući se važnima što participiramo u propasti.
Zanimljivi su mi pak oni koji ne podržavaju studentske zahtjeve tvrdeći da studentima ne treba ništa osim primiti se knjige (vjerojatno na način kako su to činili protagonisti slučaja Indeks), i to u društvu koje uopće ne cijeni znanje i u kojemu odgovorni pokazuju jedni na druge skrivajući se iza doskočica kao što je autonomija. Smatrajući da autonomija znači "Ne pitaj me što radim dok radim" dotični se pridružuju koloni onih koji misle da svijet ostaje na starima. Možda su zato u politici dok ih konkurencija ili zadnja ura ne pometu s najdraže im scene. Problem je u tome što su već odavno izgubili i zadnji pljesak za svoje izvedbe.

Nisam pisao neko vrijeme, otkada pišem po tuđim obrascima sve manje imam vremena pisati izvan njih. Ali sama pomisao da se svaki moj redak naplaćuje, povlađuje mojoj čežnji za pisanjem bez naknade. Zato sam se odvažio oduprijeti manjku vremena i vratiti se četvrtom čavlu svoje tragedije. Tek toliko da ne ostane na nekoj stazi i nekom tabanu ne uzrokuje neugodu. Prateći sve te čavle shvatio sam da sam napisao tek mali segment onoga što je preživjelo na mojim žuljevima. Jasno, za nešto veće i detaljnije nemam ni vremena, ni ovlasti. Ali to me ipak ne sprečava da ovu svoju malu kroniku ne završim spomenom na susret s feudalnim kapitalistima koji su mi pokazali svoje srednjovjekovno shvaćanje kapitalizma. Možda samo nisam imao sreće pa sam u pogrešno vrijeme pokucao na pogrešna vrata, a možda sam otvarajući ih, svu glupost i zlo pustio u svoj svijet. A tako sam oduvijek mrzio kutije.

Bio sam radostan kada mi se nakon desetak sati od slanja ponude javila buduća poslodavka. Pravo me iznenadila ranim pozivom i hitajući do njezina ureda razmišljao sam koliko sam sretan što ću raditi posao u struci i što neću pripadati četi nesretna radništva koje krpa kućni proračun. Nesuđena je šefica imala pomalo kičasti ured: kombinaciju lažna zlata, paučinastih zavjesa i neuredno kovrčava tepiha. Ali najviše me ostavilo bezbojnim kolekcija vjerskog neukusa koja je vrištala iz svih kutova mala ureda. Sa svih su me strana gledali proroci i idoli, prijetili mi križevi i raspela. U prvi sam je mah podsvjesno branio pred sviješću misleći kako samo pokazuje koliko duboko živi svoju vjeru i da je u tome možda skriveno jamstvo da će biti ljudskija u poimanju svoje društvene uloge. Kao i obično, precijenio sam vjernike.
U kratkom mi je razgovoru ponudila sve što sam htio čuti: razumno radno vrijeme, mogućnost napredovanja, bonuse na plaću... Istina, htjela me dokupiti izobličenim epitetima kako je čitajući moju ponudu osjetila da sam ja baš taj kojega traži, da mi predstoji velika karijera jer osjeća da sam marljiv i odgovoran, „tolika suprotnost većini mladih koji“, prema njezinoj tvrdnji, „ne žele učiti i sumanuto bježe od rada“. Da budem iskren, nisam joj previše vjerovao, ali me privlačila mogućnost da radim ono što znam i u čemu se vidim naredno desetljeće pa sam joj ostavio radnu knjižicu i razveselio je kazavši da već sutra može početi moj prvi radni dan. Početak nije bio nimalo sjajan, čak ni zlatno lažan, no tješio sam se da je svaki početak težak i da taj aksiom ne mogu potući. Ustao sam s kasnim mrakom jer moje je novo radno mjesto bilo na drugom kraju svijeta. Da, toliko nas je stopala dijelilo. Osjećao sam se kao da pužem podzemljem panično tražeći adresu u zabačenom dijelu grada samo da ne zakasnim taj prvi radni dan. Srećom, nisam zakasnio i nekoliko minuta prije osam sati čekao sam da mi pokažu gdje ću prebivati idućih osam sati. Kako je šefica imala običaj popiti ranojutarnju kavu s osobljem, dočekala me uputiti u moje obveze. Dio njezine jučerašnje slatkoće već je potonuo s onom kockom iz njezine šalice i nakon upoznavanja s osobljem i par bačenih pohvala na moj lik i djelo, autoritativno me podsjetila što sve ne smijem činiti kako ne bih izgubio njezinu naklonost. Pitao sam se koliko to košta njezina naklonost. Prije nego je dalje krenula za poslom, javila mi je novost: „Sutra moraš doći dva sata ranije, danas smo te poštedjeli jer je prvi dan. Molim te da ne kasniš i da paziš na to da smo uvijek iskreni jedno prema drugome. Moram znati da mogu računati na tebe. Nemoj da gubim vrijeme na nešto što nije vrijedno.“
Prvi sam dan radio sve ono što rade ljudi bez osnovne škole; obećanog ureda nisam ni vidio, i malo je nedostajalo da počnem zavidjeti beračima pamuka. Ipak, nisam se bunio, mislio sam da je to samo privremeno jer mi je šefica obećala da ću nakon kratka uvoda u praksu već za mjesec dana raditi ono za što imam diplomu. „Dobro“, bodrio sam se, „što me košta strpjeti se tih par tjedana“. U prvi mah ni onih pet ljudi s kojima sam radio mi se nisu činili trpnjom, ali što sam ih više upoznavao tijekom dana, to su mi više postali bezukusnima. Središte njihova svijeta je bilo kušanje složenca od prekuhana trača i sirova humora, a u tom se svijetu nikako nisam snalazio. Ja koji sam živio na policama knjiga nikako se nisam mogao preseliti među novine s poda. Jednostavno se nisam mogao vratiti na sricanje slova i učenje abecede. Osim toga, imali su jednu blesavu praksu: kolektivni višeminutni odmori na kojima sam morao jesti i piti bez obzira na vlastite potrebe za mrvicama ili kapima. Tako bih s njima ispijao kavu blatnjava okusa i na koljenima paštetu, poput veziva, bacao na kruh. Neki bi od njih donijeli kobasice utopljene mašću ili staklenku meda u koju bi zalutali mravi. Sati su trajali kao vječnost, tako to biva kada marširate protiv svoje biti. Jedva sam dočekao doći kući, no shvatio sam da za četiri sata moram na počinak kako bih se mogao dovoljno rano probuditi. Ni drugi dan nisam otprve našao adresu, bio je to kompliciran tlocrt za moju orijentaciju. Ali, srećom, ni ovoga puta nisam kasnio iako sam dobrano potegnuo koracima. I drugog me dana čekao isti ritual: posao koji sam prekidao kada bi rulja rekla da joj se pije kava ili jedu premasne kobasice ili razgovara o novostima iz tabloida i reality showova. Da dan ne ostane jeftin pobrinuo se suprug moje šefice nenadano prošavši naša ulazna vrata: onako pogrbljen tijekom manualna posla nisam ga zapazio pa ga nisam ni pozdravio. Kada sam ga uočio, već je bio dovoljno daleko da pozdrav postane besmislen. Mislio sam da je to neki klijent, iako mi i nije baš bilo jasno što bi klijent radio među nama, suvremenim beračima pamuka na asfaltu koji rade za kikiriki. Bio je to neuobičajeno visok čovjek koji se držao poput faraona, a kojemu je prepotencija onemogućavala da se zadrži dulje od jednog pogleda kojim bi provjerio rade li svi kao strojevi. Nisam ni primijetio je li otišao, a kada se šefica popodne vratila, ukorila me što nisam pozdravio njezinog životnog partnera. Kako da pozdravim nekoga koga nisam vidio? Ali ta je okolnost nije zanimala. Vođen čudnim osjećajem, odgađao sam potpisati ugovor. Ova mi je epizoda ubacila još nekoliko zrna u kašu sumnje.
Trećega sam se jutra teško probudio, bio sam umoran od nepripremljenosti za posao koji nisam prihvatio i radna vremena o kojemu nisam obaviješten, pa i od činjenice da neki moji kolege rade triput manje, a davno su propali u školi. Ne, nisam tražio lagodan posao, tražio sam samo ono što su mi obećali, i to redom: sustav, poslodavac i đavo osobno. U sustav sam davno izgubio povjerenje i držao sam do njega kao do neispravna uređaja, vjera u poslodavce se upravo ljuljala, a đavo je ionako bio pobjednik u svemu. Sve sam jače osjećao nezadovoljstvo jer ni u jednom trenutku nisam naišao na potvrdu onoga što je šefica ponudila i obećala. Tog je trećeg dana trebao doći još jedan kolega i raditi isto što i ja, ali nije se pojavio. Šefica je bila ljuta zbog takve neodgovornosti i tražila je moju potvrdu, a ja sam samo kimao glavom i nisam bio ni svjestan koliko se to biće usrećilo. Gledao sam kako se otapa šefičina ljupkost i kako se pretvara u reptila koji u ždrijelu traži oganj da ga izbaci. Cijeli sam dan imao maniju da se nema smisla toliko trošiti jer da je to propala investicija vremena. Razgovor s jednim kolegom me potpuno uvjerio u ispravnost takva razmišljanja. Naime, dotični je u tom poduzeću radio već dvije godine, a sve što je meni obećano – bilo je obećano i njemu: samo što napretka i bonusa nije bilo nigdje. U te dvije godine on je još uvijek radio isti posao za isti minimalac i nije mogao otići zbog nepovoljna ugovora - gotovo da je bio zatočen jer nakon što je šefici spomenuo da će otići, ova je postala gora od zvijeri. Zanimljivo, meni je prethodno rekla da se radi o divnoj osobi koja je napredovala i da ću i ja tako napredovati. Nas dvojica našli smo se u okruženju, mladi i obrazovani bili smo na pragu rastrgnuća od strane onih kojima nije smetalo biti kmetovima jer su dobili više od očekivanog, a nama su pripremili mrvice. Pred kraj radnoga vremena nazvala je šefica da se raspita kod nadređenog kako napredujem. Po odgovorima sam zaključio da će me još dugo držati na ovoj učmaloj poziciji. Šefica me nije tražila na telefon i nije mi imala namjeru otvoreno porazgovarati sa mnom, iako je iskrenost bio njen moto kojim bi običavala smotati naivce željne posla. Vrativši se s posla odlučio sam reći zbogom takvim odnosima, niti mi je bila sila raditi, niti sam bio dužan trpjeti nepostojanje sustava, a time i vlastitih prava. Sljedećega jutra nisam otišao na posao, zvali su me, ali se nisam javljao. Odlučio sam otići do šefičina ureda i uzeti svoju radnu knjižicu. Prije toga je trebalo još samo odraditi verbalni dvoboj. Dotična me dočekala u svom uredu i opet me ta slatka guja htjela smotati tvrdeći da je prikazala sve onako kako jest, da ću za mjesec dana napredovati i raditi posao za koji sam educiran, da nije točno da je lagala za satnicu, ali ako je prevelika, da će je smanjiti za duplo i staviti me na drugo mjesto koje sam odaberem. Nisam pristao na nova lažna obećanja na što je ona postala potpuno neprepoznatljiva počevši me optuživati da svoju odluku nisam samostalno donio nego da su me nagovorili drugi ljudi pod čijim sam utjecajem i da je vrijeme da sam preuzmem odgovornost za svoj život. Kao da su do sada drugi živjeli moj život.
Nije se gasila, a ja sam bez ijedne emocije napustio ured ostavljajući je u sinkroniji s lažnim zlatom. Potražio sam ured u kojemu su držali moju radnu knjižicu no neki mi balavac to nije dopustio rekavši da najprije moram potpisati preuzimanje iste. I to nigdje drugdje nego na uredno pripremljen i izglačan list papira u boji predaje. Ili možda izdaje?
„Zašto?“, upitao sam agresivno jer mi je već bilo dosta te igre.
„Zato da nas ne biste tužili kako vam nismo vratili dokument“, kazao je naivno misleći da sam zelen kao i on.
„Kako bih vas mogao tužiti, ako nigdje ne postoji dokaz da sam vam ga predao?“, pitao sam suvereno jer sam već nekoliko puta izbjegao istu klopku od strane istih neandertalaca za koje je povijest mislila da su izumrli.
„Ne znam, šefica je tako rekla“, branio se moj sirovi sugovornik.
„Ne dolazi u obzir da vam se potpisujem na prazan list papira na koji ćete vi onda dopisivati svoje scenarije. Vratite mi moju knjižicu i završite ovu farsu što prije“, bio sam i više nego bezobrazan.
Na kraju sam mu dokument uzeo iz ruku i izgubio se na ulici. Bio je to tek trun u ostatku svih onih dana u kojima sam susretao spodobe koje su smatrale da ih poslodavcem čine ovlasti. Ni tada, a ni sada ne pristajem na kompromise koji dokidaju moju ljudskost i još sam bezbroj puta odlazio od onih koji su u meni tek vidjeli oruđe koje im donosi profit, a meni ništavna prava. Inzistirao sam na tim pravima u društvu koje zna samo nametati obveze i nametnuo ih novcu što nije bilo lako jer egzistencija ne pita za moral. Dugo sam tražio mjesto u kojemu će moj poslodavac biti čovjek od riječi i imati bar malo ljudskog dostojanstva, a ne samo veliki apetit kojega ni sam ne može utažiti. Nažalost, još uvijek nisam našao to što tražim, i dalje mojim radnim kapacitetima upravljaju oni kojima je jedina referenca ime i prezime, ali uvjeren sam da im je kraj blizu jer propao je Rim, a kako ne bi oni koji nisu ni za motiku, a kamoli žezlo.

Ostali nastavci:
Tragedija u četiri čavla. Čavao prvi: Nepotizam
Tragedija u četiri čavla. Čavao drugi: Strančarenje
Tragedija u četiri čavla. Čavao treći: Birokracija