Nisam pisao neko vrijeme, otkada pišem po tuđim obrascima sve manje imam vremena pisati izvan njih. Ali sama pomisao da se svaki moj redak naplaćuje, povlađuje mojoj čežnji za pisanjem bez naknade. Zato sam se odvažio oduprijeti manjku vremena i vratiti se četvrtom čavlu svoje tragedije. Tek toliko da ne ostane na nekoj stazi i nekom tabanu ne uzrokuje neugodu. Prateći sve te čavle shvatio sam da sam napisao tek mali segment onoga što je preživjelo na mojim žuljevima. Jasno, za nešto veće i detaljnije nemam ni vremena, ni ovlasti. Ali to me ipak ne sprečava da ovu svoju malu kroniku ne završim spomenom na susret s feudalnim kapitalistima koji su mi pokazali svoje srednjovjekovno shvaćanje kapitalizma. Možda samo nisam imao sreće pa sam u pogrešno vrijeme pokucao na pogrešna vrata, a možda sam otvarajući ih, svu glupost i zlo pustio u svoj svijet. A tako sam oduvijek mrzio kutije.

Bio sam radostan kada mi se nakon desetak sati od slanja ponude javila buduća poslodavka. Pravo me iznenadila ranim pozivom i hitajući do njezina ureda razmišljao sam koliko sam sretan što ću raditi posao u struci i što neću pripadati četi nesretna radništva koje krpa kućni proračun. Nesuđena je šefica imala pomalo kičasti ured: kombinaciju lažna zlata, paučinastih zavjesa i neuredno kovrčava tepiha. Ali najviše me ostavilo bezbojnim kolekcija vjerskog neukusa koja je vrištala iz svih kutova mala ureda. Sa svih su me strana gledali proroci i idoli, prijetili mi križevi i raspela. U prvi sam je mah podsvjesno branio pred sviješću misleći kako samo pokazuje koliko duboko živi svoju vjeru i da je u tome možda skriveno jamstvo da će biti ljudskija u poimanju svoje društvene uloge. Kao i obično, precijenio sam vjernike.
U kratkom mi je razgovoru ponudila sve što sam htio čuti: razumno radno vrijeme, mogućnost napredovanja, bonuse na plaću... Istina, htjela me dokupiti izobličenim epitetima kako je čitajući moju ponudu osjetila da sam ja baš taj kojega traži, da mi predstoji velika karijera jer osjeća da sam marljiv i odgovoran, „tolika suprotnost većini mladih koji“, prema njezinoj tvrdnji, „ne žele učiti i sumanuto bježe od rada“. Da budem iskren, nisam joj previše vjerovao, ali me privlačila mogućnost da radim ono što znam i u čemu se vidim naredno desetljeće pa sam joj ostavio radnu knjižicu i razveselio je kazavši da već sutra može početi moj prvi radni dan. Početak nije bio nimalo sjajan, čak ni zlatno lažan, no tješio sam se da je svaki početak težak i da taj aksiom ne mogu potući. Ustao sam s kasnim mrakom jer moje je novo radno mjesto bilo na drugom kraju svijeta. Da, toliko nas je stopala dijelilo. Osjećao sam se kao da pužem podzemljem panično tražeći adresu u zabačenom dijelu grada samo da ne zakasnim taj prvi radni dan. Srećom, nisam zakasnio i nekoliko minuta prije osam sati čekao sam da mi pokažu gdje ću prebivati idućih osam sati. Kako je šefica imala običaj popiti ranojutarnju kavu s osobljem, dočekala me uputiti u moje obveze. Dio njezine jučerašnje slatkoće već je potonuo s onom kockom iz njezine šalice i nakon upoznavanja s osobljem i par bačenih pohvala na moj lik i djelo, autoritativno me podsjetila što sve ne smijem činiti kako ne bih izgubio njezinu naklonost. Pitao sam se koliko to košta njezina naklonost. Prije nego je dalje krenula za poslom, javila mi je novost: „Sutra moraš doći dva sata ranije, danas smo te poštedjeli jer je prvi dan. Molim te da ne kasniš i da paziš na to da smo uvijek iskreni jedno prema drugome. Moram znati da mogu računati na tebe. Nemoj da gubim vrijeme na nešto što nije vrijedno.“
Prvi sam dan radio sve ono što rade ljudi bez osnovne škole; obećanog ureda nisam ni vidio, i malo je nedostajalo da počnem zavidjeti beračima pamuka. Ipak, nisam se bunio, mislio sam da je to samo privremeno jer mi je šefica obećala da ću nakon kratka uvoda u praksu već za mjesec dana raditi ono za što imam diplomu. „Dobro“, bodrio sam se, „što me košta strpjeti se tih par tjedana“. U prvi mah ni onih pet ljudi s kojima sam radio mi se nisu činili trpnjom, ali što sam ih više upoznavao tijekom dana, to su mi više postali bezukusnima. Središte njihova svijeta je bilo kušanje složenca od prekuhana trača i sirova humora, a u tom se svijetu nikako nisam snalazio. Ja koji sam živio na policama knjiga nikako se nisam mogao preseliti među novine s poda. Jednostavno se nisam mogao vratiti na sricanje slova i učenje abecede. Osim toga, imali su jednu blesavu praksu: kolektivni višeminutni odmori na kojima sam morao jesti i piti bez obzira na vlastite potrebe za mrvicama ili kapima. Tako bih s njima ispijao kavu blatnjava okusa i na koljenima paštetu, poput veziva, bacao na kruh. Neki bi od njih donijeli kobasice utopljene mašću ili staklenku meda u koju bi zalutali mravi. Sati su trajali kao vječnost, tako to biva kada marširate protiv svoje biti. Jedva sam dočekao doći kući, no shvatio sam da za četiri sata moram na počinak kako bih se mogao dovoljno rano probuditi. Ni drugi dan nisam otprve našao adresu, bio je to kompliciran tlocrt za moju orijentaciju. Ali, srećom, ni ovoga puta nisam kasnio iako sam dobrano potegnuo koracima. I drugog me dana čekao isti ritual: posao koji sam prekidao kada bi rulja rekla da joj se pije kava ili jedu premasne kobasice ili razgovara o novostima iz tabloida i reality showova. Da dan ne ostane jeftin pobrinuo se suprug moje šefice nenadano prošavši naša ulazna vrata: onako pogrbljen tijekom manualna posla nisam ga zapazio pa ga nisam ni pozdravio. Kada sam ga uočio, već je bio dovoljno daleko da pozdrav postane besmislen. Mislio sam da je to neki klijent, iako mi i nije baš bilo jasno što bi klijent radio među nama, suvremenim beračima pamuka na asfaltu koji rade za kikiriki. Bio je to neuobičajeno visok čovjek koji se držao poput faraona, a kojemu je prepotencija onemogućavala da se zadrži dulje od jednog pogleda kojim bi provjerio rade li svi kao strojevi. Nisam ni primijetio je li otišao, a kada se šefica popodne vratila, ukorila me što nisam pozdravio njezinog životnog partnera. Kako da pozdravim nekoga koga nisam vidio? Ali ta je okolnost nije zanimala. Vođen čudnim osjećajem, odgađao sam potpisati ugovor. Ova mi je epizoda ubacila još nekoliko zrna u kašu sumnje.
Trećega sam se jutra teško probudio, bio sam umoran od nepripremljenosti za posao koji nisam prihvatio i radna vremena o kojemu nisam obaviješten, pa i od činjenice da neki moji kolege rade triput manje, a davno su propali u školi. Ne, nisam tražio lagodan posao, tražio sam samo ono što su mi obećali, i to redom: sustav, poslodavac i đavo osobno. U sustav sam davno izgubio povjerenje i držao sam do njega kao do neispravna uređaja, vjera u poslodavce se upravo ljuljala, a đavo je ionako bio pobjednik u svemu. Sve sam jače osjećao nezadovoljstvo jer ni u jednom trenutku nisam naišao na potvrdu onoga što je šefica ponudila i obećala. Tog je trećeg dana trebao doći još jedan kolega i raditi isto što i ja, ali nije se pojavio. Šefica je bila ljuta zbog takve neodgovornosti i tražila je moju potvrdu, a ja sam samo kimao glavom i nisam bio ni svjestan koliko se to biće usrećilo. Gledao sam kako se otapa šefičina ljupkost i kako se pretvara u reptila koji u ždrijelu traži oganj da ga izbaci. Cijeli sam dan imao maniju da se nema smisla toliko trošiti jer da je to propala investicija vremena. Razgovor s jednim kolegom me potpuno uvjerio u ispravnost takva razmišljanja. Naime, dotični je u tom poduzeću radio već dvije godine, a sve što je meni obećano – bilo je obećano i njemu: samo što napretka i bonusa nije bilo nigdje. U te dvije godine on je još uvijek radio isti posao za isti minimalac i nije mogao otići zbog nepovoljna ugovora - gotovo da je bio zatočen jer nakon što je šefici spomenuo da će otići, ova je postala gora od zvijeri. Zanimljivo, meni je prethodno rekla da se radi o divnoj osobi koja je napredovala i da ću i ja tako napredovati. Nas dvojica našli smo se u okruženju, mladi i obrazovani bili smo na pragu rastrgnuća od strane onih kojima nije smetalo biti kmetovima jer su dobili više od očekivanog, a nama su pripremili mrvice. Pred kraj radnoga vremena nazvala je šefica da se raspita kod nadređenog kako napredujem. Po odgovorima sam zaključio da će me još dugo držati na ovoj učmaloj poziciji. Šefica me nije tražila na telefon i nije mi imala namjeru otvoreno porazgovarati sa mnom, iako je iskrenost bio njen moto kojim bi običavala smotati naivce željne posla. Vrativši se s posla odlučio sam reći zbogom takvim odnosima, niti mi je bila sila raditi, niti sam bio dužan trpjeti nepostojanje sustava, a time i vlastitih prava. Sljedećega jutra nisam otišao na posao, zvali su me, ali se nisam javljao. Odlučio sam otići do šefičina ureda i uzeti svoju radnu knjižicu. Prije toga je trebalo još samo odraditi verbalni dvoboj. Dotična me dočekala u svom uredu i opet me ta slatka guja htjela smotati tvrdeći da je prikazala sve onako kako jest, da ću za mjesec dana napredovati i raditi posao za koji sam educiran, da nije točno da je lagala za satnicu, ali ako je prevelika, da će je smanjiti za duplo i staviti me na drugo mjesto koje sam odaberem. Nisam pristao na nova lažna obećanja na što je ona postala potpuno neprepoznatljiva počevši me optuživati da svoju odluku nisam samostalno donio nego da su me nagovorili drugi ljudi pod čijim sam utjecajem i da je vrijeme da sam preuzmem odgovornost za svoj život. Kao da su do sada drugi živjeli moj život.
Nije se gasila, a ja sam bez ijedne emocije napustio ured ostavljajući je u sinkroniji s lažnim zlatom. Potražio sam ured u kojemu su držali moju radnu knjižicu no neki mi balavac to nije dopustio rekavši da najprije moram potpisati preuzimanje iste. I to nigdje drugdje nego na uredno pripremljen i izglačan list papira u boji predaje. Ili možda izdaje?
„Zašto?“, upitao sam agresivno jer mi je već bilo dosta te igre.
„Zato da nas ne biste tužili kako vam nismo vratili dokument“, kazao je naivno misleći da sam zelen kao i on.
„Kako bih vas mogao tužiti, ako nigdje ne postoji dokaz da sam vam ga predao?“, pitao sam suvereno jer sam već nekoliko puta izbjegao istu klopku od strane istih neandertalaca za koje je povijest mislila da su izumrli.
„Ne znam, šefica je tako rekla“, branio se moj sirovi sugovornik.
„Ne dolazi u obzir da vam se potpisujem na prazan list papira na koji ćete vi onda dopisivati svoje scenarije. Vratite mi moju knjižicu i završite ovu farsu što prije“, bio sam i više nego bezobrazan.
Na kraju sam mu dokument uzeo iz ruku i izgubio se na ulici. Bio je to tek trun u ostatku svih onih dana u kojima sam susretao spodobe koje su smatrale da ih poslodavcem čine ovlasti. Ni tada, a ni sada ne pristajem na kompromise koji dokidaju moju ljudskost i još sam bezbroj puta odlazio od onih koji su u meni tek vidjeli oruđe koje im donosi profit, a meni ništavna prava. Inzistirao sam na tim pravima u društvu koje zna samo nametati obveze i nametnuo ih novcu što nije bilo lako jer egzistencija ne pita za moral. Dugo sam tražio mjesto u kojemu će moj poslodavac biti čovjek od riječi i imati bar malo ljudskog dostojanstva, a ne samo veliki apetit kojega ni sam ne može utažiti. Nažalost, još uvijek nisam našao to što tražim, i dalje mojim radnim kapacitetima upravljaju oni kojima je jedina referenca ime i prezime, ali uvjeren sam da im je kraj blizu jer propao je Rim, a kako ne bi oni koji nisu ni za motiku, a kamoli žezlo.

Ostali nastavci:
Tragedija u četiri čavla. Čavao prvi: Nepotizam
Tragedija u četiri čavla. Čavao drugi: Strančarenje
Tragedija u četiri čavla. Čavao treći: Birokracija