Holyfighter - vuk samotnjak
30.04.2008., srijeda
Mujo se zeni
|
Mujo se trebao zeniti i dva dana prije svadbe ode na momacko u javnu kucu i ozlijedi onu stvar. Ode kod doktora i ovaj mu kaze da mali mora u gips ili ga moraju sjeci. Ovaj sta ce, kad mora, nek ide onda u gips.... I, stize prva bracna noc! Kaze mlada: Vidis li ove usne, to niko ljubio nije, Vidiš li ove grudi, to niko dirao nije, A ovo dolje, to nitko nije ni vidio, a kamo li šta drugo! On nju gleda pa ce na to: Meni to govoris? Pogledaj ovo, NOV, NEOTPAKIRAN! |
- 08:27 - Komentari (5) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
29.04.2008., utorak
U ljekarni
|
Jedna gospođa dođe u ljekarnu i traži arsen. …Ljekar: - Budući se radi o jakom otrovu, moram vas pitati za što vam je potreban? - Želim otrovati svoga muža. - Žao mi je, ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati. Gospođa otvori torbicu, iz nje izvadi jednu fotografiju na kojoj se vidi njen muž i ljekareva žena kako vode ljubav : - Oprostite gospođo, nisam znao da imate recept. |
- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
28.04.2008., ponedjeljak
Subject: Ljubivoje Rsumovic - Rsum
|
Da, rekao sam u jednoj televizijskoj emisiji da se na selu deca rađaju kao ljudi, a u gradu – kao kućni ljubimci! Mislio sam na selo u kome sam se ja rodio i na grad u kome su se rađali moji sinovi! Toga, takvoga sela više gotovo da nema, ali taj i takav grad i te kako postoji! Čak se toliko proširio da je progutao mnoga sela. Ili ih je teritorijalno poklopio, ili je seosko stanovništvo usisao svojim sitnopotrošačkim đinđuvama i zapadnjačkim usisivačima! Moj zaključak je jasan: sve manje dece se rađa kao ljudi, a sve više dece se rađa kao kućni ljubimci! Dete na selu raste i razvija se prirodno, sa biljkama, sa životinjama, sa odraslim ljudima. Prostora za igru ima na pretek, prirodnih igračaka, takođe. Ako mu nedostaje neka igračka, samo je napravi, uglavnom od drveta, najplemenitijeg materijala. Odrastanje se odvija kroz prepoznavanje. Ono što odrasli govore i rade, dete odmah ne razume, ali vremenom prepoznaje i usvaja. Deca su veliki imitatori, a najradije imitiraju roditelje, jer ih vole, pa vole i ono što oni rade. Roditelji nemaju bejbisiterke, pa decu vode u polje, na njivu, u planinu! Deca su svedoci svega što roditelji rade, i kad se muče, i kad pevaju dok posluju! Deca ih podržavaju. Uče se na njihovim greškama. Za ono što urade dobiju pohvalu. Zauzeti poslom roditelji u selu nemaju vremena da gnjave decu preteranim zabranama, i preteranom ljubavlju. I zabrane i ljubav su u granicama normalnog ophođenja. Dakle, ophođenja prema ljudskim bićima, a ne prema "kucama" i "macama"! U selu roditelji podržavaju decu da se igraju, jer su tada zauzeta igrom, dakle nečim što je imperativ svakog detinjstva, što im je Bog dao da rade. Jer, seljaci intuitivno znaju da je igra simulacija stvarnog života, da se kroz igru njihovi mladunci, kao i mladunci životinja, spremaju za ozbiljni život, da u igri moraju da izgrade svoje emotivno biće, da u igri osete slast pobede i gorčinu poraza, strast ljubavnu i strast lovačku, pa i stvaralačku, strepnju pa i mržnju! Jer, sve to ih čeka u stvarnom, ozbiljnom, velikom životu! Dete u gradu najveći deo vremena provodi među četiri zida, sa igricama i kompjuterima, među manje ili više skupocenim stvarima u stanu, među "ne diraj to", "ostavi to"… Deca uopšte ne znaju šta im roditelji rade. Pre pedeset godina, kao mladi novinar Radio Beograda, pitao sam jednog dečaka iz škole "Drinka Pavlović" šta mu radi otac? Rekao mi je: "On je inženjer." U redu, rekao sam, ali šta radi? "Pa, pa, on ide na posao!" Znam, znam, ali šta radi? Pa, on kad se vrati s posla, on ruča, pa legne na otoman i čita novine!" Pedeset godina pamtim ovaj porazni razgovor. Naravno, tražio sam telefon, rekao tom ocu da obavezno povede jednog dana svoje dete u "Ivo Lola Ribar" u Železniku, i da mu pokaže šta radi. Dete će biti impresionirano, i više će voleti i ceniti svog oca, i imaće šta da priča o njemu! Igračke u gradu su druge i drugačije, nose mnogo više negativnih značenja nego pozitivnih. Napravljene su od plastike, dakle, neplemenitog, veštačkog materijala. Obdaništa i zabavišta su skupa, ne mogu svi da ih plate, a nema ni mesta za svu decu. Roditelji su nervozni, što zbog briga na poslu, što zbog nikad dovoljno profitabilnog posla, nikad dovoljno novca za troškove koji su mnogo veći nego na selu. Ako se deca, nesvesno, povinuju imperativu igre kad otac leškari i odmara se, kad majka pokušava da prestigne vreme, i poradi sve po kući, skuva za sutra ručak, jer sutra opet mora na posao, onda će roditelji da viču na njih i teraju ih da budu mirna ili da uče. Deca, mada vole svoje roditelje, i nemaju želju da ih povrede, ili im protivureče, kažu roditeljima da neće da prekinu igru, ili da ne mogu da uče! Dakle, roditelji nauče decu da govore "neću" i "ne mogu". Tako zasluže grdnju, umesto pohvale! Kažem, danas nema onog sela, a ima isuviše ovog grada! Treba se prilagoditi, da, ali gde su instruktori da nas upute kako da se prilagodimo? Sa ovim platama koje imaju, prosvetni radnici neće, čast izuzecima, da mrdnu prstom preko onoga što program predviđa. Direktori škola ne smeju da povedu decu da očiste dvorišta od plastičnih kesa, lišća i pikavaca, plaše se besa (gradskih) roditelja koji će im već sutra doći i galamiti kako oni nisu decu dali u školu da budu đubretari! Potrebni su nam neki analfabetski tečajevi za roditelje i roditeljstvo, za prosvetne radnike i prosvetiteljstvo, za ministre i ministrovanje! U svemu tome smo totalni amateri! Štampa, radio i televizije mogli bi u svemu tome da odigraju ključnu ulogu, ali ni kod vlasnika tih kuća, ni kod urednika, nema ni trunčice svesti o takvoj jednoj potrebi. Jedini njihov imperativ je profit. Deca više nisu naše najveće bogatstvo, preselilo se bogatstvo u privatne džepove, i privatne glave, a i jedno i drugo su – bez dna! Naravno, to nije moj posao, ali da sam ja država Srbija, ja bih oko svakog grada izgradio "onakva sela", kakav je bio moj Ljubiš, ili moje Sirogojno, pre šezdeset godina. Kuće i zemlju dao bih mladim, školovanim ljudima, koji bi gajili stoku i obrađivali zemlju. Posebne kuće bih izgradio za mlade roditelje iz grada, u kojima bi provodili vikende i dane odmora sa svojom decom. Tako bi se njihova deca koliko-toliko "školovala" za stvarni život. A bilo bi tu mesta i za seoski turizam. Reći ćete "komunizam", "utopija", "nemoguće"! Slažem se. Ali, ni ja nisam država Srbija, nego pesnik, pa imam pravo da sanjarim! |
- 15:17 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
23.04.2008., srijeda
Tri Crnogorca na lokalnoj sahrani
|
Tri Crnogorca na lokalnoj sahrani pitaju jedan drugoga: - A što bi ti volio da tvoji prijatelji kazu nad tvojim odrom kad umres? - Ja bih volio da kazu "bio je dobar prijatelj,suprug i otac" rece prvi. - Ja bih da kazu "bio je vjeran Bozji sluga i ucinio nesto po cemu ce ga ljudi pamtiti" - rece drugi. - Ja bih volio da kazu "Vidju ga, mrda se"- rece treci. |
- 14:20 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
21.04.2008., ponedjeljak
Talmud
|
Ovo je zapisano u Židovskom Talmudu, knjizi gdje su s vremenom sačuvane sve izreke i propovjedi Rabina. Priča kaže: "Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njezine suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena." |
- 09:09 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
18.04.2008., petak
programeri i plavuse
|
Pricaju dva programera: -"Juce sam otisao na pice u kafic. Upoznao sam neku plavusu, pa sam je pozvao kuci na kafu. Ona je pristala. Kad smo dosli kod mene, cim sam zatvorio vrata, poceo sam je skidati. Kad sam joj skinuo gacice, posadio sam je na sto do PC-ja i.." -"A koji PC imas?" A SAD, NASTAVAK.... Pricaju dve plavuse: -"Juce sam bila na cugi u kaficu. Upoznala sam nekog tipa i on me pozvao kuci na kafu. Normalno da sam pristala. Cim smo dosli kod njega poceo me skidati. Kad mi je skinuo i gacice, posadio me na sto uz neki mali televizor i.." -"A sto ti nosis gacice kad ides na pice?!?" |
- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
17.04.2008., četvrtak
Roditelji
|
Dragi sine/kćeri, Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv samnom i pokušaj me razumjeti… …ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv… Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek isponova, nemoj me prekidati…saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek isponova, prije no što si utonuo u san. Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ušao u kadu. Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se odjenuti, suočiti se sa životom… Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš poslušati… Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne… Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… …jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si radio prve korake… I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednoga dana ćeš razumjeti… Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava… Jednom ćeš spoznati, da sam ti unatoč svim učinjenim pogreškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… …tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti… Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratit ću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe… Volim te sine/kćeri, Tvoj tata/tvoja mama! |
- 10:09 - Komentari (2) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
15.04.2008., utorak
Tko je pucao u Pukanića?
|
Tko je pucao u Pukanića? Mišo Kovač, jedino on može sa te udaljenosti promašiti! |
- 08:13 - Komentari (2) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
14.04.2008., ponedjeljak
gospodin i gospođa Gorsky
|
20.7.1968 godine, komandant svemirske letjelice Apollo 11, Neil Armstrong, bio je prvi čovjek koji je spustio nogu na Mjesec. Nakon toga izgovorio je čuvene riječi: "Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo". Ove riječi čuli su milijuni ljudi na Zemlji. Prije nego će isključiti aparat za komunikaciju za Zemljom, Armstrong je dodao jednu enigmatičnu rečenicu: "Sretno, gospodine Gorsky!" Mnoge osobe koje su tada radile u NASA-i pomislile su da se radi o nekom sovjetskom rivalu. Nakon što su pregledali sve liste kozmonauta, ustanovili su da nikakav Gorsky nije naveden u njima. Svaki put od tada kada bi se Armstrong pojavio pred novinarima, oni su mu postavljali pitanje da im razjasni značenje te rečenice. Svaki put on bi se samo nasmijao. 5.7.1995. u Tampa Bayu, Florida, jedan je novinar ponovo postavio to pitanje, staro tada 26 godina. Ovaj put Armstrong je odlučio da napokon odgovori. Gospodin Gorsky bio je već dugi niz godina mrtav, te je astronaut pomislio da je došlo vrijeme da razjasni ovu misterioznu rečenicu. Daleke 1938. kada je Neil bio dječak igrao je bejzbol sa svojim prijateljem. Lopta je odletjela u susjedno dvorište, gdje su stanovali gospodin i gospođa Gorsky. Neil je otišao po loptu, i dok ju je uzimao, začuo je kako gospođa Gorsky urla svome mužu: "Da ti popusim??? Ti bi da ti ja popušim, je li??? E, pa hoću, ali kad ovaj klinac u dvorištu bude hodao po Mjesecu! |
- 15:12 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
03.04.2008., četvrtak
T-Com
|
Mladi inžinjer Dalmatinac, Stipe, otvorio građevinsku tvrtku u Zagrebu. Iznajmio ured, stavio fikus i zaposlio sexy sekretaricu. Prvi radni dan on sjedi u kancelariji kada ga sekretarica obavjestava da su dosla neka tri gospodina sa aktovkama i zele ga vidjeti. Stipe kaze sekretarici da ih pusti unutra a zatim uzme telefon i počme glasno pričati: - "Alooooo, je li to Božo Kalmeta??? Stipe ovdje: O di si, sta cinis, moj prijatelju? E, ruča san sa Jurom juče finu manistru i falija si nam za zapivat jenu. Jesi mi ono zavrsija, a, e? E nek si, moj Božo, svaka cast, 'ajd cujemo se." Nakon ovog razgovora Stipe okrene drugi broj: - "Stipe ovdje! Kako si mi predsjedniče... sta ima? Sad sam se cuja sa Božom i Jurom, sve je odradio . Ajd imam sad klijente cujemo se..." Nakon ovog razgovora Stipe se okrenu onoj trojici: - "Dobar dan, a kako vam mogu pomoci?" Kad ce jedan od njih: - "Mi smo iz T-Coma, dosli smo da vam prikljucimo taj telefon!" |
- 09:04 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg
01.04.2008., utorak
Sprovod
|
Ženska se rano ujutro uz jutarnju kavicu pripremala za odlazak na posao, kada je opazila neobičnu pogrebnu povorku koja se kretala prema obližnjem groblju. Jednom pogrebnom autu je u razmaku nekoliko metara slijedio još jedan auto, za drugim je autom hodala jedna žena - sama, s pitbulom na uzici. Za njom je hodalo oko 200 žena, sve same. Nije se mogla oduprijeti radoznalosti, pa je izađla van i prišla ženi sa psom i rekla: "Moja iskrena sućut za vaš gubitak, znam da trenutak nije primjeren, da bih vas smetala, ali još nikada nisam vidjela ovakav pogreb. Čiji je uopće to pogreb?" "U prvom je autu moj pokojni muž." "Pa, što mu se desilo?" "Napao ga je moj pas i izgrizao do smrti." "A, tko je u drugom autu?" "Moja svekrva. Pokušala je pomoći muž, pa je pas napao i nju." Ženska je pogleda i nakon par trenutaka tišine zapita: "Oprostite, ali, biste li mi mogli posuditi psa?" Uslijedio je značajni trenutak tišine među dvjema ženama, a potom i odgovor: "Stanite u red." |
