hocemocenzuru
ponedjeljak, 10.03.2014.
HP, soundtrack devedesetih (3D horor film)
Protekli vikend je par stotina sretnika imalo priliku biti na nekom od tri koncerta Hladnog piva u KSET-u na kojima je odsviran cijeli “Džinovski”, plus odabrane pjesme sa drugog i trećeg albuma. Među njima sam bio i ja, imao sam sreću svjedočiti sjanom i euforičnom prvom danu (7.03.), na kom je Pivo odsviralo cijeli “Džinovski” (uključujući i bonus pjesme), od tog “Odjavu programa” dva puta, skoro sve pjesme s albuma “G.A.D.” (osim “7. Noći” i “Bila je tako lijepa”), većinu sa “Desetke”, a nekako se tu neočekivano ubacila “Svirka” sa “Pobjede”, te kao posveta Idijotima “To nije mjesto za nas” sa albuma “Glupost je neuništiva” (treba istaći još i to da je Zoki na koncertu nosio majicu KUD Idijota). Mislim da sam “Tišinu” čuo prvi put uživo, ako se ne varam nisu je svirali ni u doba kad su promovirali album “G.A.D.”
Ovih dana sam pročitao nekoliko izvještaja sa koncerata HP-a u KSET-u, i u njima sam primijetio svu raznolikost i prijepore koje se mogu uočiti kod publike koja sluša HP i ide na njihove koncerte. Bio sam na dosta koncerata HP-a, a kako sa prijateljima i poznanicima često pričam o muzici, primijetio sam da se ljubitelje muzike HP-a može ugrubo (vjerojatno i površno) podijeliti u nekoliko grupa. Nije mi cilj suditi o tim grupama, već ih tek pokušati nabrojiti, te pokušati sebe smjestiti u jednu od njih.
Prva su grupa oni kojima je “Džinovski” vrhunac rada HP-a, eksplozija koja se kasnije nije ponovila, naredni albumi ih nisu ni približno dotakli kao prvijenac, koji je nesumnjivo kultni album punka kod nas. Neki su od njih su nastavili slušati Pivo i ići na koncerte, a neki su nakon drugog albuma odustali i u razgovorima ne kriju žal ta bendom kakav je bio početkom devedesetih, iz doba “Džinovskog”.
U drugoj su grupi oni kojima je “G.A.D.”, logični nastavak prvog albuma, još uvijek drag album, ali je sve krenulo nizbrdo sa “Desetkom”, na kom su se našle široko prihvaćene “Roštilj”, “Ne volim te” i “Nema više”. Tako Mihael Pinter na soundguardian.com piše: Ja sam jedan od onih koji je nadobudno kupio originalni album Desetka iz 1997. godine, okrenuo ga u CD playeru par puta i zauvijek završio priču s ovim bendom. Ostavio sam se Hladnog piva, dijelom zbog priče o „prodaji“ u kojoj ima mnogo istine, nemojmo se lagati, a dijelom jer je moj glazbeni interes otišao u sasvim drugom smjeru, daleko od puhačkih sekcija i unca ritmova.
Treću grupu čine ljudi kojima su prva tri albuma jedino vrijedno od HP-a, doba kad su bili stopostotni punk bend, a “Pobjeda” je značila odlazak u mainstream vode. Na prelazu iz devedesetih u novi milenijum znao sam često čuti priču o “prodaji” i kako to više nije to. Na soundguardian.com Vilim Ivančan u izvještaju s drugog koncerta kaže: Sljedeći mjesec napunit će se 10 godina od onog lijepog kasnotravanjskog dana u Maloj dvorani Doma sportova. Bio je to prvi koncert Hladnog piva pred auditorijem većim od kapaciteta Tvornice te je isti ovjekovječen na DVD izdanju u traper torbici. Ta mala traper torbica odlične izrade (Mile šiv'o) simbolizira početak onoga čemu streme svi ozbiljniji bendovi, ali i onog što ih je istovremeno polako udaljilo od fanova koji ovih dana pohode KSET; naravno, mislim na komercijalizaciju. To je vodilo k rasprodanim Šalatama i Arenama te curicama, penzionerima i bakicama na tribinama koncerata.
S albumima “Pobjeda” i “Šamar” HP definitivno dobiva i novu publiku, koja čini sljedeću grupu. Pjesme “Politika”, “Bačkizagre stuhpa šeja”, “Teško je ful biti kul”, “Zimmer frei”, “Samo za taj osjećaj” postaju, može se reći, hitovi i HP počinje puniti malu i veliku dvoranu Doma sportova, a s kasnijim albumima i Jarun i Arenu. Tomislav na terapija.net piše: Tako sam i Hladno Pivo prestao pratiti nakon koncerta 2005.g. (ili tu negdje) u velikoj dvorani Doma sportova, ne zato što bi kao nadureni hipster smatrao da se bend 'prodao' zato što je uspio postići komercijalni uspjeh, već zato što sam znao da će se od tada morati početi raditi prvi kompromisi, kao što je uvijek slučaj sa masivnom publikom. I hvala bogu što jesam, ne zato što ono što je uslijedilo poslije nije valjalo, već zato što je to bila neka druga publika, neki drugi klinci, a i prešao sam na neke druge stvari. Mnogi, koje sam prethodno znao ugnjaviti o kvaliteti Piva, su tada znali reći “e sad su tek dobri, sazreli su” ili nešto slično. Moj odgovor je uvijek bio “i prije su bili dobri, ali su ti bili prežestoki, nisi ih ozbiljno shvatio, smatrao si to tek zajebancijom, iako su od početka bili ozbiljan bend, koji je otvarao ozbiljne teme u svojim pjesmama, i govorio o tome što nam se događa”. Ukratko korak prema mainstreamu ih je približio i publici nesklonoj punku.
Za zadnju grupu, u koju i sam spadam, su svi albumi HP-a dobri i rado slušani. Po meni HP nema slabog albuma u karijeri, pa čak ni loše pjesme (možda osrednje da, ali loše ne) i nije mi problem šti su u međuvremenu postali “popularni”. Da, nisu više ono što su bili na početku, ali je jedino bitno da rade dobre pjesme i snimaju dobre albume, a zadnji “singl” “Na ovim prostorima” je dobar primjer za to. Uostalom teško je nakon nekoliko izdanih albuma i dvadeset i više godina djelovanja pisati pjesme kao što je recimo “Savršeni marginalci”. “Džinovski” je prvi njihov album i puno mi znači, ali ni ostali nisu za baciti najblaže rečeno. A ne treba zaboraviti da su, i kada su punili dvorane, održavali koncerte u manjim klubovima kao što su Močvara i Tvornica, koju si mu bili puno draži od masovnije posjećenih svirki HP-a. A s vremenom su proširili i raspon tema o kojima govore u svojim pjesmama.
Drugi razlog zašto ovo pišem je taj da su ono što sam vidio i doživljavao oko sebe devedesetih najbolje opisali Hladno pivo, upravo na ta prva tri albuma odsvirana u KSET-u proteklog vikenda (tome treba naravno dodati i “Pobjedu”), te Idijoti na albumima “Glupost je neuništiva”, “Megapunk” i “Cijena ponosa” (još jedan razlog zašto je “To nije mjesto za nas” idealno “uletila” u koncerte HP-a, osim činjenice da su im Idijoti bili uzori). HP i Idijoti su definitivno moj soundtrack devedesetih. Ovih dana često razmišljam što se promijenilo a što je ostalo isto, od onoga što smo mogli čuti i u pjesmama odsviranima na tri koncerta u KSET-u.
Pa da krenemo od estrade. I dalje glavnu riječ u eteru naših radio stanica vode oni koji pjevaju nešto ljubavno, sigurno, tiho, sterilno, najčešća tema je i dalje žena i slušamo pizde koji umjesto nas cmizdre. Srećom “7. Noć” je otišla u ropotarnicu povijesti, ali je zato domoljubno kičasti spektakl “Lijepom (s)našom” življi nego ikada, a i općenito je teško pobjeći od Branka Uvodića. Razni reunioni davno ugaslih bendova i grčenje ispred pojačala su sve češći.
Na TV kanalima su jednako prisutne opširne orgije klanja, i ponovno vraćanje u doba MTV-a (military television). Odjava programa je postala stvar prošlosti, jer imamo program 24 sata dnevno, ali u sitne jutarnje sate je teško ne nabasati na vidovnjake i proroke. Rahitični starci više ne govore za novine da ćemo uskoro biti Diznilend, ali zato nas oni mlađi ministri uvjeravaju da ćemo biti Norveška ili Švicarska.
U dosta domova su još u sobi on i brat, iako su već debelo prešli tridesetu, ne trebamo više posuđivati filmove da ne moramo ići van, tu je internet. Čini mi se da je naš tradicionalni običaj pirotehničkog i svakog drugog divljanja za vijeme božićno-novogodišnjih praznika nešto splasnuo, pa je sve manja šansa da dragog Boga pogodi zolja. Zbog toga kako se neko oblači i dalje se zna desiti sitna čarka, cipelarka i destrukcija lubanje.
Iritantnih kampanja protiv ovisnosti, čestih u devedestima, srećom nema više, te je sve rjeđi dobar savjet odozgo, koji nikad nikom nije pomog’o. Zato je Večernjak i dalje u sjajnoj formi, suputnik u kutiji ga i dalje guta svako jutro, samo sada više preko interneta nego štampano izdanje. Zadnjih godina se često pitam na čemu su neki visoki crkveni dužnosnici dok preobraćuju bezbožne i istrijebljuju komuniste. I dalje vozači skupih mašina moraju gledati izumiruću vrstu koja se vozi javnim prijevozom, koja treba još dva radna vijeka do fićeka.
Najveći pomak se desio kod dijela studentske populacije, koju više ne jebe to da buduća elita ne smije imati dosje, jer desila se 2009. i studentska blokada zagrebačkog filozofskog fakulteta, te plenumi, čiji utjecaj je prisutan još uvijek, primjer su kasnije blokade beogradskih studenata, te recentna događanja u BH. A profesor koji se za vrijeme studentske blokade žalio da zbog njih nema gdje parkirati automobil, koji put na zub uzne Mileta, uglavnom zbog njegove podrške LGBT zajednici.
Pa vi sad vidite koliko smo kao društvo napredovali u odnosu na devedesete, ako smo uopće ikada i izašli iz njih. Ako mene pitate to je još uvijek trodimenzionalni horor film.
