hocemocenzuru
ponedjeljak, 17.02.2014.
Valentinovo jednog fašiste
U dokumentarnom filmu “Arhitektura sjećanja - Spomenici Bogdana Bogdanovića” Reinharda Seißa , Bogdan Bogdanović je ispričao kako mu je u Beču prišla jedna žena i upitala ga je li on Bogdan Bogdanović, projektant Partizanskog groblja u Mostaru. Nakon što je odgovorio potvrdno, žena mu je rekla da su nju njeni roditelji “napravili” baš na Partizanskom groblju u Mostaru. Bogdanović je rekao da mu je to najveće priznanje koje je mogao dobiti za neko svoje djelo, jer je želio da njegovi spomenici ne budu samo spomen na mrtve, već i mjesta na kojima se odvija život (što je u dokumentarcu pokazano i na primjeru drugih Bogdanovićevih ostvarenja).
Te se priče uvijek sjetim kad god se spomene mostarsko Partizansko groblje. I naravno da sam je se sjetio čitajući vijesti o događanjima u Mostaru dana 14.02., poznatog još i kao Valentinovo. 14.02.(1945.) je ujedno i dan oslobođenja Mostara, pa je i ove godine na Partizanskom groblju obilježena godišnjica oslobođenja Mostara. No pola sata prije početka obilježavanja su na ulazu u groblje je postavljena prepreka od guma i balvana, koja je i zapaljena, te su oni koji su došli na obilježavanje (među njima je bilo dosta starijih osoba) morali zaobilaznim putem, preko zida, ući na spomen groblje, da bi dostojno obilježili godišnjicu oslobođenja.
Partizansko groblje u Mostaru je od devedesetih pa naovamo doživjelo sudbinu većine partizanskih i antifašističkih spomenika u Jugoslaviji – brojna oštećenja i devastaciju. Da ne govorim o stiliziranim slovima u koja su ucrtana na pojedinim dijelovima groblja - tipično fašističko zapišavanje teritorija ili kako sljedbenici 1945. poraženog fašizma ostvaruju veličanstvenu pobjedu protiv mrtvog neprijatelja, hrabro da ne može biti hrabrije!
Volio bih bar jednom ući u mozak i kožu “prosječnog običnog fašista”, te bar na kratko vidjeti kako funkcionira, kako izgleda njegov obični dan, ili zašto ne neki poseban dan, kao što je to bio ovogodišnji 14.02. Upravo pokušavam zamisliti kako je izgledao 14.02.2014. pojedinca (ili jednoga od više njih) koji je zapalio gume i drva, te time poslao jasno poruku onima koji još drže do antifašističke tradicije.
Jutro je, naš junak je naravno ustao (a što bi drugo), pije jutarnju kavu… Da li je samac ili je oženjen, ima li djevojku ili ne (za dečka se ne usuđujem ni pitati), pitanja se vrte u mojoj glavi, mada to sada nije ni bitno iako je Valentinovo. Da li živi s roditeljima? Upalio je radio, na njemu su vijesti o protestima u BH gradovima, uključujući i Mostar, nakon vijesti se spominje Valentinovo, idu dosadne ljubavne pjesme na radiju: Bon Jovi, Bryan Adams, Nina Badrić, Gibo, jebiga ništa Thompson, nema ni Mate Bulića ni Škore…
Da li je sve isplanirao još ranije? Ili je tek tog jutra na ranojutarnjim vijestima čuo za obilježavanje godišnjice oslobođenja, pa odlučio nešto poduzeti po tom pitanju? Dosta mu ih je više, stalno ga podsjećaju na pobjedu partizana u Drugom svjetskom ratu, jebao ih dan oslobođenja, jebao ih i Veležov februarski turnir (koga srećom više nema) povodom oslobođenja grada od fašizma. Dosta mu je tog crvenog terora.
Kako je i otkuda nabavio balvane i gume, kako ih je prebacio do ulaza u groblje? Da li je bio sam? Puno pitanja na koja nemam odgovora... Da li ga je iko vidio kako pali vatru, da li je neko negodovao ili su mu govorili “bravo majstore”? Kad se vratio u svoj topli dom (za koji je naravno spreman napraviti sve što treba) koliko je uživao surfajući internetom i čitao vijesti o vatri koju je zapalio? Da li je bio ushićen (kad već vjerojatno nikada neće biti uhićen) fotografijama starih partizančina kako prelaze preko zida da bi ušli na spomen groblje?
Sve me to zanima, zaista me jako zanima, pa bih volio da se ta junačina (ili možda više njih) javi, makar i anonimno, i da potanko opiše što je radio, kako se osjećao, i što je sve razmišljao tog herojskog 14.02.2014., kad je osvetio davni poraz. Neka ispriča svoju priču, možda jednog dana Ljiljana Bunjevac-Filipović snimi i dirljivi dokumentarac o njemu, ko zna? A ako mu je u svemu tome pomagala i djevojka predlažem naslov “Ljubavnici i luđaci 2”.
