hocemocenzuru

utorak, 12.03.2013.

Film je naš!

“Ranjenike ne smijemo ostaviti”
Josip Broz Tito, 1943.

“Bitka na Neretvi od sada i službeno pripada hrvatskoj kinematografiji”
Veljko Bulajić, 2013.

Kranjska, ajvar, šljivovica, tornjak…

Slovenija i Austrija su imale spor oko toga čija je kranjska kobasica, na kraju je dogovoreno da Slovenija zaštiti kranjsku kobasicu, a da Austrijanci zadrže nazive na njemačkom jeziku (Krainer i Käsekrainer). No nakon što je Slovenija podnijela zahtjev za zaštitu geografskog podrijetla kranjske kobasice, Hrvatska je uložila prigovor, i tako je cijela stvar dodatno zakomplicirana.

Slovenija i Srbija su se sporili oko ajvara (iz meni nepoznatih razloga Makedonija se nije u to umiješala), a Srbija se natezala sa Češkom, Italijom i Njemačkom zbog šljivovice. Rasprave se vode i oko toga čiji je pas tornjak, pa tako imamo i hrvatskog tornjaka i bosanskog tornjaka, sačuvaj bože da bi mogao biti samo tornjak.

…Bitka na Neretvi

Mada dolazi iz neke druge priče, na sve ove “sporove” me podsjećaju i aktualna događanja oko filma “Bitka na Neretvi”. S tim da su me prethodno pobrojani prehrambeno-alkoholno-kinološki sporovi uglavnom nasmijavali, dok me ova najnovija bitka oko Neretve žestoko iznervirala.

Najprije je objavljena vijest kako gore pomenuti ratni spektakl od sada službeno pripada hrvatskoj kinematografiji i na međunarodnoj sceni će se prikazivati kao hrvatski film (a ne kao jugoslavenski), što su potvrdili Jadran film i Veljko Bulajić, redatelj “Bitke na Neretvi“. Nakon toga je redatelj Adis Bakrač izjavio da će tužiti Bulajića zbog prisvajanja “Bitke na Neretvi“ tvrdeći da se radi o filmu čiji je pravni sljednik Filmski centar Sarajevo (kao pravni nasljednik produkcija Sutjeska filma i Bosna filma) i da prava na film pripadaju BiH.

Pravna pitanja me ne zanimaju previše, valjda će se riješiti ko zaista ima prava za film, ali jedino je logično da se film vodi kao jugoslovenski, kao što su i partizani, učesnici spomenute bitke bili jugoslovenski a ne hrvatski, bosanski ili srpski. U filmu su učestvovali glumci iz cijele tadašnje Juge (iz svih republika) uz internacionalne filmske zvijezde, vojna tehnika je bila na raspolaganju filmskoj ekipi, a iza filma je stajala (pri tome mislim na novčana sredstava) država, a dobar dio novca su za film izdvojile i neke firme. Jedino je pošteno taj film zvati jugoslovenskim, dakle, ne (samo) hrvatski, ne (samo) bosansko-hercegovački, već i hrvatski i bosansko-hercegovački, a naravno i od ostalih republika ništa manje.

I žalosno je što se Bulajić, koji se dobro znao uvući pod kožu jugoslovenskom partijskom i državnom vrhu (i pri tome raditi kvalitetne filmove), sada ulizuje nacionalno osvještenom domoljubnom dijelu javnosti, jer svoj izuzetno uspješan film trga iz “ralja” jugoslavenske kinematografije i dovodi ga u hrvatsku kinematografiju. Ko god dobio prava na film jedino ga je pošteno navoditi kao jugoslavenski, jer on to zaista i jeste, sve drugo je čisti povijesni falsifikat.

I zadnjih nekoliko godina je široko rasprostanjena everzija prema pojmu jugoslavenski. Tako je nedavno iznijet prijedlog da JDP (Jugoslavensko dramsko pozorište) iz Beograda izgubi status institucije od nacionalnog značaja, jer u imenu nema riječ srpski već jugoslavenski. Takva tendencija je prisutna u svim nekadašnjim jugoslavenskim republikama, bitno je jedino da što manje naziva podsjeća na zajedničku prošlost.

Film je naš, a bitka?

Sva ova natezanja (ili bolje reći jebačina) oko Neretve mi se toliko zgadila, da sam nakon pročitanih članaka i silnih TV priloga, uzeo DVD omot filma “Bitka na Neretvi”, otvorio ga, izvadio disk, uzeo škare i bez grižnje savjesti ga prerezao na dva dijela. Iznenadio sam se kako je lako prerezati DVD, rez je išao preko Yul Brynnera, a Bata Živojinović i Orson Welles su ipak bili sa strane i bolje su prošli. I pri tome sam bio potpuno svjestan da uništavam zapis sjajnog filma, od odličnog redatelja i glumaca. Ali sve ovo mi se smučilo, i sigurno jedno vrijeme ne mislim gledati taj film.

A ne mogu ne spomenuti sljedeće: dnevne novine i TV programi u Hrvatskoj su objavile vijest da je “Bitka na Neretvi” od sada i službeno hrvatski film. 70-ta godišnjica bitke o kojoj govori sam film je pala nekoliko dana prije te vijesti, a tu godišnjicu su ti isti mediji prešutjeli. Znači da je jako bitna vijest kada jedan od najboljih svjetskih ratnih filmova postane “naš”, ali je u isto vrijeme potpuno nebitna godišnjica te iste bitke, jer su je vodili partizani, koji su bili višenacionalna vojska. Toliko o sistemu vrijednosti u društvu, koje se u potpunosti reflektira u medijima.

Prijedlozi za nove sporove

I nije mi jasno zašto sve iz doba SFRJ treba završiti na sukcesiji, zašto sve treba ili podijeliti ili naći jednog jedinog pravnog sljednika. Sportske medalje su već završile proces sukcesije, prehrambeni proizvodi, pića i YU kinematografija su tek na početku, ali ima još dosta toga za podijeliti, još ima posla za borce za naciju i državu. Imam nekoliko prijedloga, još dosta toga traži vlasnika.

Hrvatska i Slovenija bi se mogli gložiti oko štrukli ili oko prekmurske/međimurske gibanice. Idemo junaci, što se čeka? Još se vode rasprave o Tesli, Andriću, Selimoviću… Zašto pričati o njihovom djelu, bitnije je kome pripadaju a kome ne pripadaju. Zašto isto ne napraviti sa kompletnom Bulajićevom filmografijom, bilo bi zanimljivo vidjeti kome trebaju pripasti recimo “Kozara” ili “Skoplje ‘63”. Ima još materijala za sporove, a nacionalno osviještenih domoljuba ne nedostaje. Samo naprijed junačine!

Sve to najviše govori o tome koliko su nekadašnje republike SFRJ, sada samostalne države, uskogrudne, jadne i na kraju krajeva nebitne, uz sve to i vođene od slugu krupnog kapitala. I neću puno pogriješiti ako kažem da izgledaju kao da su od zlog oca (nacije) i još gore matere (domovine/otadžbine).

12.03.2013. u 00:02 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2020 (1)
Listopad 2019 (2)
Kolovoz 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (2)
Srpanj 2018 (1)
Svibanj 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (2)
Kolovoz 2017 (1)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (2)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Komentiranje svega i svačega.

Kontakt mail :
hocemocenzuru@gmail.com

Linkovi

Hoćemo cenzuru - Kud Idijoti

Dosta je bilo splačina, pornića i drkačina
Dosta je bilo svakakvih lažnih informacija
Kako se živi kad se ne radi
Tko je u minusu, a tko u blokadi
Kao, lova ne vrijedi, ali dobro se kupuje
Ne znaš više kome da vjeruješ.

Dosta je bilo gluposti, šund stripova i ...
Propalih književnika i suludih pjesnika
Želim, želim nešto novo
Želim nešto pametno
Sistemski dotjerano
Moćno, moćno i nevidljivo.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.

Fašisti i ljevičari
Treba sve očistiti
Od nemoralnih ljubavi
Što to sve ekran trpi
Našminkane bolnice
Novinarske kritike
Orgazam pred kamerom u vašim domovima
Potrebna je intervencija.

Hoćemo, hoćemo cenzuru
Hoćemo, hoćemo cenzuru.