hocemocenzuru
subota, 25.08.2012.
Borba za hrvatski jezik na zagrebačkom sveučilištu devedesetih
Bilo je to na prvoj ili drugoj godini na jednom od zagrebačkih tehničkih fakulteta sredinom devedesetih. Predmet se zvao “Programiranje” ili “Računala i programiranje” ili nešto slično tome. Bilo nas je dvadesetak studenata na auditornim vježbama. Asistent nam je izdiktirao zadatak u kome se između ostalog tražilo da se isprinta nadnevak. Gledali smo tupo jedni u druge, pitali se što mu dođe taj famozni nadnevak.
Muk je trajao minutu dvije, dok se jedan student, hrabriji od nas ostalih, nije usudio upitati: “oprostite, a što to znači nadnevak?”. Na licu asistenta se moglo vidjeti kako bijes raste dok nije rekao: “kako ne znate što je to nadnevak?!”, a zatim pitao nas ostale da li neko zna što je to. Opet muk, niko ne odgovara. Nakon toga je asistenr napokon eksplodirao: “pa vi kolege ne znate hrvatski jezik, sramota! Kome ja to predajem…” Na kraju se ipak smilovao i prosvijetlio nam i rekao da je nadnevak isto što i datum. Tada sam saznao da su datum i nadnevak sinonimi, ali više od 15 godina nakon toga, datum je višestruko češće korišten u svakodnevnom jeziku i medijima nego nadnevak.
To je bio jedan od mojih prvih susreta sa jezičnim problemima na jednom zagrebačkom tehničkom fakultetu. No bilo je i još zanimljivih situacija. Imali smo jednog drugog asistenta koji nas je ujedno sa tajnama predmeta za koji je bio zadužen, znao uputiti koja je riječ hrvatska tj. ispravna a koja srpska tj. neispravna.
A jednom zgodom sam trebao pisati pismeni iz jednog nastavnog predmeta i ugledao obavijest da se ispit neće održati taj dan, ugledao sam asistenta (ne radi se o nijednom od dvojice iz prethodnih primjera) koji nam je držao vježbe ta zaj kolegij i pitao ga da li možda zna za koliko je dana taj ispit pomjeren. Prije odgovora dobio sam lekciju da se ne kaže pomjeren već pomaknut, jer ovo prvo je naravno srpska riječ, a ovo drugo hrvatski. Tad sam pomislio: jebote, pa moj faks je pravi rasadnik nerealiziranih jezikoslovaca.
Uostalom kad su nas političari, TV voditelji, prodavači u trgovinama (oni su bili među gorljivijima) i mnogi drugi ubjeđivali da ne znamo govoriti vlastiti jezik i isticali nasilno stvorene razlike između hrvatskog i srpskog, zašto to ne bi radili i neki asistenti na tehničkim fakultetima. Ipak su i oni nekakvi odgovorni društveno-politički radnici, da se poslužim rječnikom bivšeg sistema, koji ozbiljno shvaćaju svoju ulogu, pa ako ih se sjete za koji državni praznik dobro, ako ne nikom ništa.
No zašto sve ovo pišem sada? Godinama kasnije mi je knjiga Snježane Kordić ”Jezik i nacionalizam” došla kao naručena i priznajem da sam je s uživanjem pročitao. U njoj je detaljno objašnjen utjecaj politike (koja je devedesetih bilo nacionalistička,a i sada nije puno bolje) na jezikoslovce i kako je struka udovoljila zahtjevima politike i stavila joj se na raspolaganje. Cvjetali su debeli razlikovni rječnici hrvatskog i srpskog jezika, umjetno su se stvarale razlike, radilo se na tome udarnički (pitam se, pitam se da li je udarnički hrvatska ili srpska riječ ili sačuvaj bože zajednička?). Dežurni domoljubi poput Hrvoja Hitreca ili Josipa Pavičića su Snježanu Kordić proglasili državnim neprijateljem, a sve zbog logične, znanstveno utemeljene tvrdnje da su hrvatski i srpski dva posebna standarda istog jezika. Zaista šokantno!
Danas nije baš kao u devedestima, ali navika ispravljanja je još uvijek prisutna, uticaj je još uvijek poguban i ljudi se nerijetko boje da govore svoj jezik zbog presinga koja je riječ “”naša a koja “njihova”. Sugovornik će te svakako razumjeti, ali to ne znači da te neće ispraviti. Osobno uvijek koristim riječ koja mi odgovara i jedino što je bitno je to da je sugovorniku razumljiva.
Zbog svega toga i danas se često sjetim nadnevka, pomaknutog a ne, daleko bilo, pomjerenog ispita. No, mi sa tehničkih fakulteta još smo dobro i prošli, kako je tek bilo onima koji su studirali hrvatski jezik i književnost? E oni su tek bili nastradali.
