hocemocenzuru
petak, 17.08.2012.
Josipović - još jedna bezlična kocka u mozaiku hrvatske demokracije
Na zadnjim predsjedničkim izborima glasao sam za Ivu Josipovića. Uh kakva je to greška bila! Jedan od razloga za glasanje za Josipovića bio je taj jer je alternativa bio Milan Bandić. No, ubrzo sam uvidio da nema smisla izlaziti i glasati protiv nekoga, tj. glasati za nekoga samo da njegov protivkandidat ne bi pobijedio. S vremenom sam sve sigurniji da je izlazak na te izbore bio pogrešan i danas čak mislim da su i Bandić i Josipović isti k.
Kad je došlo vrijeme parlamentarnih izbora srećom došao sam pameti i na iste nisam izišao. Nacionalistički HDZ, neoustaške pravaške stranke i kreature iz stranke ratnog zločinca Glavaša nikad nisu naravno ni bile opcija koju biram, ali brate mili nisu to ni domobranski kvaziljevičarski SDP, ni njegovi koalicioni bezlični partneri, koje mi se ne da ni nabrajati.
Ubrzo nakon stupanja na dužnost Josipović se pokazao kao tipični izdanak stranke čiji je kandidat i bio na izborima. Sterilnost, dodvoravanje većini, izbjegavanje sukoba i polemika, ako je ikako moguće, srdačni odnosi sa Tadićem, BH HDZ-om, Dodikom, a sačuvaj bože da bi se žešće zakačio sa vrhom Crkve u Hrvata. Ukratko rečeno rado viđen gost. Antifašizam mu je deklarativan, doziran da se previše ne uznemire neoustaški revizionisti, a obraćanja naciji za državne praznike puna praznih fraza kao što je najnovija o “da smo pobijedili u ratu i da ćemo pobijediti i u miru”. Pa ko još drži takve lažno optimistične govore, na koje se čovjek jedino može nasmijati?
Kao što je davni nemaštoviti slogan SDP-a glasio da su važna kocka u mozaiku hrvatske demokracije (ili tako nekako), tako je i Josipović još jedna kockica u nizu hrvatske političke bezličnosti i beznačajnosti. Ako je nešto mogao naučiti od Mesića, svog prethodnika, to je i da se često mora i treba ići protiv većine, pa i protiv interesa velikih, ovdje ću samo spomenuti Mesićevo umirovljenje generala i nepristajanje na slanje hrvatskih vojnika u misije koje nemaju pokroviteljstvo UN-a (rat u Iraku). Ali za to treba imati muda.
A i u slučajevima kad je Josipović i ulazio u sukobe s nekim, to je najčešće bilo jer je osjetio da bi mogao pogoditi žicu većine, pogotovo njenog nacionalističkog dijela, kao što je to bila polemila sa Mesićem oko financiranja ureda bivšeg predsjednika. A djelomično se tu radi u u najnovijem slučaju Josipovićevog napada na tjednik Novosti, a uz to se radi i o listu financiranog iz državnog proračuna.
Nemam nikakve dileme da je ovaj navedeni predsjednikom udar na Novosti motiviran isključivo pisanjem tog tjednika o dobiti njegovog prijatelja Marka Vojkovića u poslovima sa ZAMP-om. A to je otišlo toliko daleko da je odjednom Džakula poželjan partner a Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a (koji je i izdavač Novosti), nije. Pa na tome bi mu uskoro mogao čestitati i Tomislav Nikolić.
Osim toga, za pretpostaviti je da su Novosti trn u oku predsjednika RH i zbog toga jer iskaču iz zadanih poželjnih koordinata u kojima se kreću ogromna većina ostalih hrvatskih dnevnika i tjednika koji se rijetko ili nikako usuđuju propitivati dogme neoliberalnog kapitalizma, a finacirane su od strane države, koja je napravljena po mjeri krupnih poduzetnika. Tu su i tekstovi o međunarodnoj politici, koji dosta odskaču od hrvatskih i zapadnih mainstream medija i njihovom izvještavanju o političkom i vojnom djelovanju EU-a i SAD-a. A što tek reći za britke analize o hrvatskom društvu Viktora Ivančića? Takav tjednik je toliko čudna i iritarujuća pojava na našoj medijskoj sceni (Feral je nažalost ugašen prije 4 godine) da se na većini kioska nalazi odmah pored Hrvatskog slova?!
Još jednom moram ponoviti kako mi je jedan od većih zajeba u životu to što sam glasao za Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Kad bih se mogao vratiti u prošlost na taj dan, svakako ne bih izišao na te izbore. Radio bih nešto puno suvuslije, recimo pogledao utakmicu HNL-a, dugo već nisam.
