hocemocenzuru
ponedjeljak, 25.04.2011.
Mesić je još uvijek potreban Hrvatskoj
Napokon se, povodom prvostupanjske presude Gotovini, Markaću i Čermaku, kao i optužbama na njegov račun oglasio Stipe Mesić, nakon povratka iz Kine, puta koji je dogovoren još prije godinu dana, kada se još nije znao datum datum izricanja presude, mada ga je nemali dio medijja optužio da se sakrio dok se stvar malo ne slegne. U subotnjem magazinu Novog lista “Pogled” bivši predsjednik objavio je tekst na tri stranice naslovljen biblijskom izrekom “Istina oslobađa”, što je osim hrvatskom društvu naravno i jasna poruka crkvi u Hrvata, koja je kako Mesić u navedenom tekstu kaže “dala svoj nedvojbeni doprinos podizanju tenzija”.
Između ostaloga Mesić u članku kaže :
“Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo. Nikada nisam puštao u javnost irelevantne transkripte – na primjer koga bi, i zašto zanimalo kako se Hloverka Novak Srzić žalila na probleme u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenog na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jedno i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom vrhu, tko je tu homoseksualac, uz navođenje imena – naravno. Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još jednom naglasim, od toga da sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan sam na to, jer sam time otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva.”
Još jednom se pokazalo koju smo sreću imali da je Mesić dvaput zaredom izabran za predsjednika RH. Samo zamislite kako bi bilo da je na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio Dražen Budiša? Samo da se podsjetimo par Mesićevih poteza tokom prvog mandata :
- u jesen 2000. umirovljuje sedam aktivnih generala HV-a zbog njihovog političkog djelovanja, koje je bilo nespojivo sa aktivnom vojnom službom. Među njima je bio i Ante Gotovina
- nepristajanje na sudjelovanje u američkoj vojnoj intervenciji u Iraku 2003.
- dosljedno insistiranje na njegovanju antifašističke tradicije i nepristajanje na povijesni revizionizam i na izjednačavanje ustaša i partizana
Da li bi ijedan od ovih poteza Budiša bio kadar povući? Nijedan, poprilično sam siguran.
Moram priznati da mi i dan danas nije jasno kako je Mesić uspio dobiti predsjedničke izbore 2000., poznavajući dotadašnju sklonost naroda prema pogrešnom izboru. Nadam se da se ne svodi sve na onu narodnu “da i ćorava koka ubode pokoje zrno”, već da je u tome bilo i nešto promišljenosti. Jer ne treba zaboraviti da je od proljeća 1994. Mesić imao status “nacionalnog izdajnika” zbog razlaza sa Tuđmanom zbog politike prema BiH, i zločinačke paradržave “Herceg-Bosne”.
Nadalje, Mesić piše za Novi list:
“U cijeloj političko-medijskoj groznici proizvedenoj u Hrvatskoj, kao da nikome – osim rijetkih kolumnista, kojima svaka čast, nije stalo do odgovora na pitanje jesu li se stvari koje se generalima stavljaju na teret, doista i dogodile. Tu je, po mojem dubokom uvjerenju, srž problema. Doista, nitko se ne pita ima li u optužbama istine. To kao da nije bitno. Ali, bitan je onaj tko je pomogao da se zločini razotkriju – ne govorim sada o konkretnim osobama, nego općenito.”
I ovdje Mesić pogađa u samu bit stvari, jedino što je bitno je istina, a ne ono što bismo željeli da je istina. Svi bismo mi voljeli da se zločini u Oluji nisu desili, ali je činjenica da su se desili. I prije nego je postao predsjednik, za vrijeme predsjednikovanja, kao i poslije toga Mesić ima jednu osobinu zbog koje ga duboko poštujem : govori ono misli i kad je to protiv volje većine, i kad mu to donosi pad popularnosti, čak i po cijenu da ga se proglasi nacionalnim izdajnikom, kao što je to bilo 1994., kao što se to događa i ovih dana. Da, točno je, Mesić je izdao nacionalnu stvar, onakvu kakvu je zamišljaju ostrašćeni nacionalisti, ali nije izdao sebe i svoja uvjerenja, što je jedino bitno. Mesić ima muda reći ono što ljudi ne vole čuti o sebi. Imao je Mesić i loših poteza, naravno, od toga ne treba bježati, ali njegova dva predsjednička mandata, kad se podvuče crta, su bila civilizacijski i moralni iskorak u odnosu na prethodnika. A tu je i još jedna stvar koja možda i najbolje opisuje Mesićev značaj za naše društvo: njegova pojava i njegove izjave nerijetko kod desničara izazivaju provale bijesa. Neprocjenjivo!
Mesićev članak u Novom listu je podugačak, ali ga vrijedi pročitati, iskreno ga preporučujem, a iz njega ću izdvojiti još samo sljedeće :
“Mi bismo napokon morali postati svjesni činjenice da je presuda generalima zapravo presuda Franji Tuđmanu, Gojku Šušku i najužem krugu oko prvoga hrvatskog predsjednika.”
Da, to je jedina stvar oko koje će se složiti svi. Samo su naravno pozicije drugačije. Po jednima je to nedopustivo diranje u svetinje, po drugima je jedino bitno da li je optužba istinita ili ne. Pa sad vidite čiji je stav tu pošten, po meni je stvar jasna da ne može biti jasnija: transkripti su istiniti, tu više nema nikakvih dvojbi, Tuđmanove skandalozne javne izjave su činjenica, i one su nepovratno izgovorene. To ne prihvatiti je zatvaranje očiju pred istinom.
Mesićev istup u Novom listu pokazuje koliko je on sam, takav kakav jest, sa svim svojim manama, još uvijek potreban Hrvatskoj, čak i kao bivši predsjednik. Kao glas razuma, kao osoba koja će reći ono što većina ne želi ili nije spremna čuti. Za razliku od Josipovića koji pokušava biti sa svima dobar i opipava puls većine, što rezultira kompromisnim, napola dorađenim, nepreciznim i mlakim javnim nastupima. Kraj takvog Josipovića, značaj Mesićevih istupa, u situacijama kao što je ova nakon presude trojici generala, je itekako veliki.
Da, Mesić je ovakvoj Hrvatskoj itekako potreban.
