utorak, 26.07.2005.
U OČEKIVANJU PSOGLAVCA
Plantažer je ipak jedini nasljednik. Sada je postao novi lik - Režiser. Odselio se u Filmski Grad. Plantaža neće biti dokinuta. I dalje ćemo sudjelovati u eksperimentima in vivo]. Ništa nije sa stilom, jer novi upravitelj plantažer stiže za tri tjedna. Znamo mu ime. Zove se Psoglavac.
Psoglavac nije nepoznanica Devanu i meni. Psoglavac je, kao što mu ime kaže, jedna okrutna pseća glava, koja se čini milim kućnim ljubimcem, koji se ne bi libio skočiti kome u krilo i koji ne bi odbio malo maženja po svojoj psećoj glavi, da bi u onoga koji mu je dopustio taj luksuz upro svoje vlaže, crne i vjerne oči. Jer pas je najbolji čovjekov prijatelj. I najvjernije biće na ovome svijetu, koje jedino nije u stanju svaki dan kuhati ručak i prati suđe, baviti se oko biljčica na Plantaži, održavati sve što treba i veselo pjevati kada je potrebno, te stalno hodati uokolo vedra, vesela i nadasve nasmiješena lica, ne zaboravljajući da je svijet lijep čim te ne tuku i dok ti sekire ne padaju po glavi.
I tako, smo tu gdje jesmo. Dok Psoglavac ne stigne Miško je odlučio gledati filmove i malo se opustiti od bježanja pred Plantažerovim koracijama i cijukanjem za sirom kada ovaj to traži. Reklo bi se da se Miško budi i da bježi u nestvarni svijet gdje je sve sigurno i pod komandom daljinskog upravljača.
Čini se da je Mišku sve više jasno kako je on samo jedan miš, koji je bio jako zabavan i zanimljiv Plantažeru, koji je imao posebnu sklonost za miševe i njihove majstorije i koji je imao uha i sluha za mišje pjevušenje. Miško Miš, uskoro može postati samo jedan laboratorijski, bijeli miš, vrlo njegovane dlake i finoga krznatoga repa, te zgodnih živahnih očica koje kao da govore: «Tu sam. Tvoj sam. Volim se družiti. Sa mnom će ti svijet biti ljepši. I živahniji. Ne moj me zaboraviti. Ja sam dinamičan. Kao i ti. Hej, pogledaj me! Mogu i pjevati, a ne samo njuškati. Zubi su mi zdravi i lijepi. Milina ih je pogledati. Gledaj! Neću te ugristi! Ja sam civilizirani i fini mali miš. Stigao sam posebnom pošiljkom na Plantažu i imao lijepi tretman. Voljeli su me. Voli me i ti! Molim te, primi me pod svoje okrilje! Ja nisam za štalu i šupe. Ja sam za kuću, za knjižnicu, za bogatu ostavu i široki zračni trijem. Ja sam bio Plantažerov ponos. Želim biti i tvoj ponos!».
No, vidjet ćemo što će vrijeme reći i kakvi su novi Psoglavčevi ukusu po pogledu životinja. Ako je u međuvremenu Psoglavac razvio pomodni ukus, ostavivši svoj prethodni neizgrađeni i čak neprimitivni već snobovski neukus, možda ukus i okus Miška miša, bude ove sezone u modi.
Kravan, koji nije simentalka nego je neki kravlji polutan, misli da će i dalje biti zvijezda Plantaže i da će njegove mlječne usluge upasti u oči Psoglavcu. Kako se Psoglavac zadovoljava svime i svačime, možemo se nadati da će mu možda nakon uživanja u velikim prinosima mlijeka i raznovrsnim mlječnim proizvodima, pasti na pamet da kuša goveđi but ili jezik. Jedino što može Psoglavca držati podalje jest genetska modifikacija organizma, uvjereni smo za sada, iako znamo da kada apetiti porastu u ludim glavama granice ne postoje jer si umisle da im je sve dopušteno. A to daje tu divnu neizvjesnost u odvijanjima u svijetu. I zašto bi Plantaža bila ikakav izuzetak?
Kravan si je u trenucima prijelaznog razdoblja dopustio da bude neopran i neodržavan, sav ogrezao u balegu i prljavštinu, uživajući u mlataranju svojim repom s kićankom na kraju u svojem Carstvu Muha. Tamo je on mali bog iako je zapravo crveni đavao koji se kesi i smiješi kada mu ide dobro, a sakriva zube i glumi skrušenost kada nema što reći. Kravan pod stresom ne daje nimalo mlijeka, zbog čega je do sada imao potpuni mir, no vidjet ćemo što će Psoglavac sa njime.
Možda će unajmiti masere koji će mu početi masirati ta velika i snažna leđa da bi se masnoća lijepo rasporedila i da bi se dobili u nekim dalekoistčnim zemljama tako traženi fini slojevi mesa i masnoće, tako ujednačeno izmjenjivi, tako geometrijski profinjeni, tako nalik na spektralne linije. Ako se to zbije, znat ćemo da prelazimo s mlječna industrije na pokuse za potrebe mesne industrije, što znači da će padati glave.
Devan je ostao bez riječi. Ja vidim da su sve druge mačke pobjegle, a ni ptica nema. Nije mi jasno što tu još tražim. Osjećam se kao nekakva biljka, koja ne može pokupiti svoje korijenje i djenuti se negdje drugdje, gdje bi joj bilo bolje, već trpi sve što se zbiva oko nje, sva čupkanja lišća, lupanje po cvijeću i mlataranja, divljanja i isijavanja ludih ljudi uokolo sebe. Čak i kada vrišti, nitko je ne čuje. Kada padne u nesvijest i kada je nešto boli, nitko to ne zna. Tako samo mogu na Plantaži, poput biljke, živjeti svoj tajni život.
- 12:15 -
petak, 22.07.2005.
KARTA MU JE V ŽEPE
Plantažeru su živci sve kraći. Ne samo da dolazi pogledavati već dva dana što radi Devan, da li uredno žvače bez pljuvanja, da li nosi i tegli, da li hoda, već u međuvremenu, kada sam ne dolazi, šalje Miška da provjeri što Devan radi. Miško mora vidjeti da li se Devan kreće ravnomjerno, da li uredno diše, te biti siguran da se Devan ne napaja vodom s tuđih i drugih izvora, ne jede više nego što mu je dano i da si ne čupa dlaku.
Miško očevidno polaže računa Plantažeru o tome kako Devanu raste dlaka i da li je dobre kvalitete. Miško, miš koji se hrani ostacima mrvica sa stola i tu i tamo prestraši kojega ženskoga gosta da Plantažer može neplanirano od strane vlasnice vidjeti komade donjega ženskoga veša ili čak glumiti da spašava damu u nevolji i tako sticati još više naklonosti ili ženske zahvalnosti, ako ništa drugo, sada si umišlja da je inženjer u tvornici svile.
Sada misli da nadgleda hranjenje dudovih svilaca u razdoblju dok se ne stanu učahurivati, jer učahurivanje neće biti dobro ako ne budu dobro paženi i njegovani prije toga. Poslije će, ako dobije dozvolu i uputu za to, stati gristi Devana za noge, ako ovaj ne bude išao dovoljno brzo s jedne strane Plantaže na drugu sa svojim teretom, ili će mu čak skočiti na glavu, zavući se u krzno kod ušiju i direktno komandirati kako da stupa, kao da ovaj sam ne zna što je hodanje po zemljici crnoj i kako se to radi.
A zna se da kada se počne razmišljati o tome kako se zapravo dobro, lijepo i brzo hoda, hodanje biva nakićeno posrtanjem i padanjem koje završava razbijenim koljenima i ogrebanim dlanovima. Plantažer ne zna da su Deve skupe životinje i ne shvaća dobrobit koju ubire od ovoga neobičnoga imanja, pa sve tjera po svome. Plantažer misli da je Devan Kravan i da mali bič u obliku Miška hoće nešto promijeniti, bivajući siguran da nešto treba promijeniti. A ne treba. No tome je možda samo povod Plantažerova živčanost i ništa više, tješimo se mi ostali promatrači, sretni da se Plantažer u svojoj tiraniji može okomiti na samo jednoga jer ima probleme sa usredotočavanjem. On je kao eliptična rečenica, ali ne i kao elipsa koja ima dva žarišta. Zapravo je prava šuplja kugla.
Koji je razlog Plantažerovog nespokoja i uznemirenost? On se ne kladi i ne kocka, pa se ne moramo brinuti da je Plantažu dao u zalog da bi se kladio na utrkama ili u rezultat neke utakmice u svojoj matičnoj zemlji. Da to nije tako otkrismo to danas, sasvim slučajno. On zapravo ima tremu. Trema je to poput one za nastup.
Našli smo danas, sasvim slučajno, kopajući po smeću, skicu povelje kojom će on biti proglašen jedinim i pravim vlasnikom Plantaže. Tu su i otisci na bugačici njegovih uvježbavanja krasopisnog potpisa koji će ukrasiti tu povelju u znak njegove suglasnosti, te kao dokaz da preuzima sve obveze koje iz toga slijede. Potpis je izvježbao točno 777 puta, uvjeren kako je to najveći simbol sreće koji si može za sada priuštiti. Čak je odustao od svojeg tradicionalnog godišnjeg puta u svoj rodni kraj, koji ga neopisivo odmara i opušta i koji mu dopušta da napuni svoje baterije za novu sezonu. I to bi bilo to, na naše poprilično razočaranje.
Mi smo se bili nadali da će se pojaviti još koji ozbiljni aspirant. Vjerovali smo da je Veliki Plantažer, njegov otac, bio malo dalekovidniji i mudriji, kada je promišljao o Plantaži i o tome da li je vrijedi ostaviti samo svojem službenom jedincu Plantažeru, a i da je bio malo skloniji putovanju po svijetu i pustopašnijega stila življenja, jer bi ga to učinilo malo mudrijim ili mu barem pružanjem uvida u različite druge situacije i tuđe živote dalo za misliti što će biti s njegovim imanjem kada ga više neće jednom biti. Ovako, moramo se pomiriti sa prošlom situacijom i dalje živjeti u već viđenom svijetu.
Neće biti novih radnika na Plantaži. Jer istom smo prilikom otkrili jednu groznu stvar. Plantaža uopće ne proizvodi biljčice i plodove za prodaju. I Plantažer uopće ne živi od proizvodnje na Plantaži.
Plantaža je pokusni nasad genetski modificiranih organizama - biljaka i životinja. Sve je oko nas pokus. Sada samo sumnjamo da nismo možda i mi pokus. Da li ćemo ikada biti pušteni s Plantaže? I da li smo uopće u stanju živjeti negdje drugdje osim Plantaže? Još se bojimo da je zakonom propisano da nam bude zabranjeno da odemo s Plantaže. Mi smo proizvodi Plantaže i dijelovi Plantaže. To nam do sada nikada nije palo na pamet. Bilo je tu podosta neobičnosti, no ništa nam nije dalo misliti da s nama nešto nije u redu i da smo mi poprilično različiti od ostalih živih bića.
Plantažer će se, kako sada izgleda, odseliti u Filmski Grad. Dok smo se mi nadali da je Veliki Plantažer posijao po svijetu kojega drugoga nasljednika, pa smo ga željnih očiju i otvorenih srdaca čekali kao svojega spasitelja, sada shvaćamo kako je Veliki Plantažer znao s kime ima posla i da nije bio onakav kakavim smo ga mi gledali. Svoje je novce uložio i u druge stvari, u film i slične spektakle zabavne industrije, te u jedno veliko dječje zabavište u okviru rezervata prirode, koja služi za prihvat odraslih i djece i njihovo kreativno i napredno korištenje slobodnog vremena i vremena za odmor. Plantaža je samo bila neki malecki i za njega nebitni i neugledni pokusni poligon, koji je mogao donijeti velike novce, ali čini se da nije.
Plantažer je shvatio do sada kako nas ne može preodgajati, jer smo krivo nasađeni, krivo iskrižani i loše genetički modificirani, tako da smo neprilagodljivi i nekorisni hibridi, koje će ostaviti prirodi da učini s njima što treba i da za kaznu budu prepušteni svojoj sudbini kakva bi im trebala biti bez njega, zaboravljajući da se već upleo u našu sudbinu, kao i mi u njegovu. Tu je ta kvaka, na koju smo sada stavili sve naše uloge.
Mi i dalje nastavljamo čekati. Novoga stanovnika Kolonijalne Kuće. Hoćemo li i njega zvati Plantažerom? Hoće li i on biti Plantažer? Tako nam život prolazi u čekanju i gledanju odgledanoga, što nije nimalo privlačno, niti zabavno. Čini se da smo osuđeni na dosadni život.
- 15:38 -
srijeda, 20.07.2005.
PLJUVANJE U LICE
Ah, i to je Plantaža doživjela. I taj je dan svanuo. I mirna, staložena, mudra i prisebna životinja, naš Devan, spustio je komad slina na Plantažerovo lice. Reklo bi se da mu je pljunuo u lice.
Plantažer je sam kriv. Davao je Devanu lošu hranu. Sabu silažu, rekli bi stručnjaci agronomi. Nisam agronom, no volim životinje i znam da deve, bez obzira što se kaže da su pustinjeske lađe i da mogu bez vode, tu i tamo moraju popiti svoj tank vode. No Plantažer, kakav jest, u svojoj pomami za štednjom na svemu i u strahu da bi mogao izgubiti nasljedstvo, smanjio je i vodene dnevne obroke. Tako je Devan, suočen s dugoročnom strategijom loše ishrane i izluđen nemogućnosti dostojnog pojenja vodom bez koje ne može ijedno živo biće, kazao Plantažeru što misli o takvoj politici ishrane važnih i vrijednih životinja na Plantaži.
Plantažer je pobjesnio jer je shvatio uvredu, a reakciju kao postpuno neosnovanu. Devan nije Kravan. Devan ne daje mlijeko, pa nema što tražiti piti hektolitre vode. Devan nije Konjusina, pa mu ne treba čista izvorska voda. Konjusina je ipak plemeniti arapski konj, koji doduše ne vuče kola, no ponos je Plantažerove Plantaže.
Devan nije neki Plantažni objekt koji bi trebao biti na posebnu diku, iako mu Plantažer redovno šiša dlaku i od nje daje raditi fine dekice, kojima pokriva svoje noge, umorne od sjedenja za stolom pred nacrtima i shemama planova gredica i ploha, skicama staklenika i proračunima troškova, te ižmikane od grčeva zbog prevelikih napora tijekom odigranih mečeva tenisa s drugim plantažerima iz okolice.
Dekica fino grije Plantažera, kada mu je to potrebno. U međuvremenu Devan može uokolo prositi vodu ako hoće. Jer Plantažer nije glup! On zna da Devan ima svoju zalihu tekućikne u grbi i da je ne želi je koristiti, iako može. Nije još spreman, iako je bio spreman u nju taložiti svašta dok je to mogao. Zaključak je za Plantažera jasan kao taj bijeli dan pod kojim biljčice na Plantaži rastu: Devan je jedan bezobraznik koji je još počeo pljuvati po svojem gazdi i hranitelju. Plantažeru je čudno da se takva nezahvalnost mogla tako dugo kriti, a da je on nije osjetio prije. Ne znamo što će mu učiniti. Vjerujem da mu više neće prilaziti bez biča. Da je pametan, obukao bi jedriličarsku jaknu.
Plantažer je jako ponosan pred drugim plantažerima na to kako racionalno upravlja svojom Plantažom i kako svaka životinja dobiva upravo ono što joj treba i koliko treba. Plantažerov moto glasi: «Ničega previše i ničega premalo.» Reklo bi se da je to raj na zemlji, ta zelena i bujna Plantaža. Plantažer treba biti sretan dok je ima. On to i jest.
Plantažer je isto sretan jer su sve životinje sretne. Sve što dobiju, one zarade. A svega dobiju upravo onoliko koliko im treba. Osim nekih niškoristi radnika, koji nisu zadovoljni svojim dobicima. Radi se tu o meni, Mački. Danas mi se javno pridružio i Devan.
Svejedno, Plantažer je i dalje jako ponosan što se njegovi miševi, na čelu sa Miškom, nisu do sada niti jednim znakom drznuli reći kako im nije dosta mrva i ostataka s njegovog stola u blagovaonici Kolonijalne Kuće. A kada Kravan daje mlijeka koliko treba, dobre kvalitete i izvrsne čistoće, većina je svega u redu. Kravan ipak hrani više usta od Devana, koji tegli, i Mačke, koja kopa i okopava.
Dakle, tko je Devanu i Mački kriv što ne daju neke čvrste proizvode, nego njihov rad odlazi u vjetar? Neopipljiv je i neuhvatljiv. Neka dokažu koliko su to puno radili, ako mogu. Nema dokaza, nema rada. Nema rada, nema bunjenja na količinu hrane i tretman. Sve je jasno. Zato svi pošteni radnici na Plantaži, neka zapoju pjesmu Vrlome Plantažeru:
«Jer Plantažer je milosrdan.
On sve razumije.
On je ljubezan i drag.
On voli sve,
njegovo je srce veliko.
U njemu ima mjesta za sve.
I svakoga.
Slušajte nas: Samo dođite!
On će gladne nahraniti.
I žedne napojiti.
Da, i gole obući i tužne utješiti.
Slušajte nas: Samo treba doći.
Do vrata, i pokucati,
iako su ona uvijek otvorena,
za takve namjernike.
Vjerujte nam: Otvorite svoja ustašca!
Olakšajte svoju dušicu.
On je tako dobar.
On je nama sve.
Pohrlite, pohrlite!
Ne čekajte, slušajte!»
- 20:21 -
NA GODIŠNJEM ODMORU, NA MIRU
Nadam se da je Plantažer sada miran kada je ostavljen sam s sa svojim bliskim suradnicima Kravanom, Miškom i Devanom na svojoj malenoj Plantaži, gdje nema nikoga tko će njegovu funkciju primarnog i jedinog vođe na Plantaži i njezinog ultimativnog upravitelja dovoditi svojim prepromišljenim i preracionalnim postupcima podložnim posvemašnjoj deliberaciji, što su poslovni eufemizmi za ono što Plantažer naziva lijenošću jedne Mačke, a ne oprezom i mudrošću jedne Sove.
No ipak, ostavinska rasprava još nije obavljena i Plantažer ne može reći da je on jedini i pravi vlasnik Plantaže, iako je jedini sin svojega oca Velikoga Plantažera. Kako je moguće da je Veliki Plantažer imao i nezakonite djece, u okolici, a možda i dalje, ne bi se trebalo iznenaditi da se pojave suvlasnici i konkurentski voditelji ili da se netko od njih hoće odreći svojega dijela ako bude dostojno isplaćen.
S obzirom da je poziv iz oglasa u kojem se traže potencijalni nasljednici, odnosno djeca Velikoga Plantažera, i dalje još uvijek otvoren, slušajući neke glasine - kojima inače nije uopće sklon osim ako ih sam ne plasira s vrlo jasnim i uskogrudnim razlozima pa mu se onda ne dure i nisu smatrana nedozvoljenim način ponašanja pogodnim niskim i sitnim, malim i jadnim ljudima, nalik onima koji za njega rade - Plantažer je ipak toliko priseban i svjestan zbilje, da je u svojoj racionalnosti šanse da bude on sam i jedini gazda cijele Plantaže umnogome smanjio i to javno objavio. Od nekadašnje velike blizine stotinu posto, mjera se smanjila na nešto blizu pedeset posto.
Sva sreća da nismo u nekom drugom vremenu, jer bismo mogli očekivati možda započinjanje kakvoga rata za nasljedstvo. Ovako, sve se čini kulturno, iako izgleda ima nečega ispod žita. Radi se o standardnim i tradicionalnim pokušajima promjene životne odnosno genetske mape ili trajnijih mijenjanja prebivališta nekih očevidnijih aspiranata na Kolonijalnu Kuću i Plantažu.
Bez obzira na sve, svestrani Plantažer se i dalje grči nad poslovnim planovima i shemama nacrta, te grebe uokolo za kredite i ostale slične pomoći na lijepe oči i plemenite crte lica, ne prezajući od svoje glume pametnjakovića koji budućnost kao da će i dalje tu biti sam u Kolonijalnoj Kući i kao da smo svi mi samo njegovi i ničiji više, snatreći o budućnosti koje najvjerojatnije nikada neće kao takve niti biti osim u njegovoj mašti.
Upravo zato je godišnji odmor od Plantaže lijep, iako i tu, kao na Plantaži, pjevaju ptičice, sija sunce, dolaze i prolaze oblaci, pada kiša, grmi i sijeva, trava se zeleni, zemlja suši i moči, biljčice rastu i tisuće cvjetova cvjeta. Razlog je jednostavan: tu nije tamo.
- 00:00 -
subota, 02.07.2005.
A U POČETKU BJEŠE SAMO JEDAN MASNI CRNI OBLAK
Urod je propao. Prolom oblaka i tuča su poništili što je vrijedilo i što je moglo biti prvoklasna roba.
Svejedno nešto može proći kao peta klasa i hrana za svinje ili silaža za krave, tako da će nekakve koristi ipak biti. Plantažer nije tip koji plače nad ovakvom štetom, iako je mučan i potuljen prelazio preko Plantaže, u maniri nekog glumca u grčkoj tragediji, koji zna da uskoro mora nastupiti u slijedećem dijelu u kojem je opet glavni glumac i gdje je tema veselija s obzirom da se radi o komediji. Mi znamo da će sve biti dobro. Moramo vjerovati u to jer ipak o njemu ovisimo.
Sigurni smo da nije Plantažer zadnje novce utukao u ovogodišnju sadnju i lani u novokupljeno grmlje kave. Ako Plantažer manje veće štete u zadnje vrijeme shvaćao imalo ozbiljno, naše bi uvjerenje trebalo biti ispravno. Ako je sve to gluma, onda smo u gabuli jer bi to značilo da Plantažer samo vjeruje u sebe i da nema ništa drugoga iza sebe i kraj sebe što bi ga činilo pravim plantažerom. A to bi značilo da smo mi u gorem statusu nego što jesmo. Ne samo da smo radnici na Plantaži i živa roba, koja ima tretman roblja, već bi uskoro mogli biti gladni robovi na ozloglašenoj Plantaži.
Još bi se netko mogao dosjetiti plasiranju glasina da smo mi koji tu živimo i radimo skrivili ili barem doprinijeli Plantažerovoj propasti, ne njegova luda, neuka i nepromišljena glava i drski, oholi, nezasitni karakter i veliki životni materijalni apetiti, te njegova volja za moć. Tada bi to značilo da nas više nitko nikada ne bi htio i da bi Plantažu mogli preimenovati u «Hram naroda». A za to je samo potrebno popiti malo otrovanoga slatkoga sokića. Tako se radi s insektima, primamiš ih šećerom a onda ih otruješ. I problem je riješen. Dok se ne pojave novi insekti, ali onda već imaš iskustva.
I tako razmišljamo o svojoj sudbini, ne znajući da li da budemo histerični ili da sjednemo i plačemo, gotovo zaboravivši jadnoga i, kako naivno mišljasmo, sada neznatnoga i sitnoga Plantažera, kada on prolazi nama ispred nastambi u punom sjaju svojega dresa za igranje pola vodeći svojega arapskog trkaćega konja. Pravi je glumac i športaš. Čak i nama u ovoj bijedi novonastale situacije zapinje za oko. Ne možemo s njega oka skinuti. Da smo nešto drugo, zaljubili bismo s u njega.
Da je srednji vijek, reklo bi se da vitez kreće u nove borbe, da ide u nove opsade i da će svoje teško financijsko stanje nastalo zbog viših sila spasiti nekim dobrim ratnim plijenom. Ovako vidimo kako on ide po nešto po što mi ne možemo ići. Ide se dodvoravati nekome za novi kredit ili hipoteku.
Mi se jedino možemo tješiti da pri tome neće zaboraviti nas, jer ipak mi idemo u paketu s njime, tj. sa Plantažom. Osim ako ne odluči Plantažu prodati, tj. zamijeniti za nešto drugo, a nas otkanta, tj. službeno proglasi robovima vezanima za Plantažu. Da smo u srednjem vijeku i da je on vitez, mi bismo bili kmetovi. Mi smo živi zalog njegovog uspjeha. Mi smo hodajuća garancija.
Da li bi nam to trebalo imponirati? Ili čak služiti na čast? Pa mi smo njegovi spasitelji. Da nema nas on ne bi dalje živio. Sigurni smo da bi se ubio. Ovako, on jaše dalje, a mi ga gledamo i divimo mu se. Da smo se mi samo rodili kao on, što nismo!
- 22:19 -
