Urod je propao. Prolom oblaka i tuča su poništili što je vrijedilo i što je moglo biti prvoklasna roba.
Svejedno nešto može proći kao peta klasa i hrana za svinje ili silaža za krave, tako da će nekakve koristi ipak biti. Plantažer nije tip koji plače nad ovakvom štetom, iako je mučan i potuljen prelazio preko Plantaže, u maniri nekog glumca u grčkoj tragediji, koji zna da uskoro mora nastupiti u slijedećem dijelu u kojem je opet glavni glumac i gdje je tema veselija s obzirom da se radi o komediji. Mi znamo da će sve biti dobro. Moramo vjerovati u to jer ipak o njemu ovisimo.
Sigurni smo da nije Plantažer zadnje novce utukao u ovogodišnju sadnju i lani u novokupljeno grmlje kave. Ako Plantažer manje veće štete u zadnje vrijeme shvaćao imalo ozbiljno, naše bi uvjerenje trebalo biti ispravno. Ako je sve to gluma, onda smo u gabuli jer bi to značilo da Plantažer samo vjeruje u sebe i da nema ništa drugoga iza sebe i kraj sebe što bi ga činilo pravim plantažerom. A to bi značilo da smo mi u gorem statusu nego što jesmo. Ne samo da smo radnici na Plantaži i živa roba, koja ima tretman roblja, već bi uskoro mogli biti gladni robovi na ozloglašenoj Plantaži.
Još bi se netko mogao dosjetiti plasiranju glasina da smo mi koji tu živimo i radimo skrivili ili barem doprinijeli Plantažerovoj propasti, ne njegova luda, neuka i nepromišljena glava i drski, oholi, nezasitni karakter i veliki životni materijalni apetiti, te njegova volja za moć. Tada bi to značilo da nas više nitko nikada ne bi htio i da bi Plantažu mogli preimenovati u «Hram naroda». A za to je samo potrebno popiti malo otrovanoga slatkoga sokića. Tako se radi s insektima, primamiš ih šećerom a onda ih otruješ. I problem je riješen. Dok se ne pojave novi insekti, ali onda već imaš iskustva.
I tako razmišljamo o svojoj sudbini, ne znajući da li da budemo histerični ili da sjednemo i plačemo, gotovo zaboravivši jadnoga i, kako naivno mišljasmo, sada neznatnoga i sitnoga Plantažera, kada on prolazi nama ispred nastambi u punom sjaju svojega dresa za igranje pola vodeći svojega arapskog trkaćega konja. Pravi je glumac i športaš. Čak i nama u ovoj bijedi novonastale situacije zapinje za oko. Ne možemo s njega oka skinuti. Da smo nešto drugo, zaljubili bismo s u njega.
Da je srednji vijek, reklo bi se da vitez kreće u nove borbe, da ide u nove opsade i da će svoje teško financijsko stanje nastalo zbog viših sila spasiti nekim dobrim ratnim plijenom. Ovako vidimo kako on ide po nešto po što mi ne možemo ići. Ide se dodvoravati nekome za novi kredit ili hipoteku.
Mi se jedino možemo tješiti da pri tome neće zaboraviti nas, jer ipak mi idemo u paketu s njime, tj. sa Plantažom. Osim ako ne odluči Plantažu prodati, tj. zamijeniti za nešto drugo, a nas otkanta, tj. službeno proglasi robovima vezanima za Plantažu. Da smo u srednjem vijeku i da je on vitez, mi bismo bili kmetovi. Mi smo živi zalog njegovog uspjeha. Mi smo hodajuća garancija.
Da li bi nam to trebalo imponirati? Ili čak služiti na čast? Pa mi smo njegovi spasitelji. Da nema nas on ne bi dalje živio. Sigurni smo da bi se ubio. Ovako, on jaše dalje, a mi ga gledamo i divimo mu se. Da smo se mi samo rodili kao on, što nismo!
Post je objavljen 02.07.2005. u 22:19 sati.