Plantažeru su živci sve kraći. Ne samo da dolazi pogledavati već dva dana što radi Devan, da li uredno žvače bez pljuvanja, da li nosi i tegli, da li hoda, već u međuvremenu, kada sam ne dolazi, šalje Miška da provjeri što Devan radi. Miško mora vidjeti da li se Devan kreće ravnomjerno, da li uredno diše, te biti siguran da se Devan ne napaja vodom s tuđih i drugih izvora, ne jede više nego što mu je dano i da si ne čupa dlaku.
Miško očevidno polaže računa Plantažeru o tome kako Devanu raste dlaka i da li je dobre kvalitete. Miško, miš koji se hrani ostacima mrvica sa stola i tu i tamo prestraši kojega ženskoga gosta da Plantažer može neplanirano od strane vlasnice vidjeti komade donjega ženskoga veša ili čak glumiti da spašava damu u nevolji i tako sticati još više naklonosti ili ženske zahvalnosti, ako ništa drugo, sada si umišlja da je inženjer u tvornici svile.
Sada misli da nadgleda hranjenje dudovih svilaca u razdoblju dok se ne stanu učahurivati, jer učahurivanje neće biti dobro ako ne budu dobro paženi i njegovani prije toga. Poslije će, ako dobije dozvolu i uputu za to, stati gristi Devana za noge, ako ovaj ne bude išao dovoljno brzo s jedne strane Plantaže na drugu sa svojim teretom, ili će mu čak skočiti na glavu, zavući se u krzno kod ušiju i direktno komandirati kako da stupa, kao da ovaj sam ne zna što je hodanje po zemljici crnoj i kako se to radi.
A zna se da kada se počne razmišljati o tome kako se zapravo dobro, lijepo i brzo hoda, hodanje biva nakićeno posrtanjem i padanjem koje završava razbijenim koljenima i ogrebanim dlanovima. Plantažer ne zna da su Deve skupe životinje i ne shvaća dobrobit koju ubire od ovoga neobičnoga imanja, pa sve tjera po svome. Plantažer misli da je Devan Kravan i da mali bič u obliku Miška hoće nešto promijeniti, bivajući siguran da nešto treba promijeniti. A ne treba. No tome je možda samo povod Plantažerova živčanost i ništa više, tješimo se mi ostali promatrači, sretni da se Plantažer u svojoj tiraniji može okomiti na samo jednoga jer ima probleme sa usredotočavanjem. On je kao eliptična rečenica, ali ne i kao elipsa koja ima dva žarišta. Zapravo je prava šuplja kugla.
Koji je razlog Plantažerovog nespokoja i uznemirenost? On se ne kladi i ne kocka, pa se ne moramo brinuti da je Plantažu dao u zalog da bi se kladio na utrkama ili u rezultat neke utakmice u svojoj matičnoj zemlji. Da to nije tako otkrismo to danas, sasvim slučajno. On zapravo ima tremu. Trema je to poput one za nastup.
Našli smo danas, sasvim slučajno, kopajući po smeću, skicu povelje kojom će on biti proglašen jedinim i pravim vlasnikom Plantaže. Tu su i otisci na bugačici njegovih uvježbavanja krasopisnog potpisa koji će ukrasiti tu povelju u znak njegove suglasnosti, te kao dokaz da preuzima sve obveze koje iz toga slijede. Potpis je izvježbao točno 777 puta, uvjeren kako je to najveći simbol sreće koji si može za sada priuštiti. Čak je odustao od svojeg tradicionalnog godišnjeg puta u svoj rodni kraj, koji ga neopisivo odmara i opušta i koji mu dopušta da napuni svoje baterije za novu sezonu. I to bi bilo to, na naše poprilično razočaranje.
Mi smo se bili nadali da će se pojaviti još koji ozbiljni aspirant. Vjerovali smo da je Veliki Plantažer, njegov otac, bio malo dalekovidniji i mudriji, kada je promišljao o Plantaži i o tome da li je vrijedi ostaviti samo svojem službenom jedincu Plantažeru, a i da je bio malo skloniji putovanju po svijetu i pustopašnijega stila življenja, jer bi ga to učinilo malo mudrijim ili mu barem pružanjem uvida u različite druge situacije i tuđe živote dalo za misliti što će biti s njegovim imanjem kada ga više neće jednom biti. Ovako, moramo se pomiriti sa prošlom situacijom i dalje živjeti u već viđenom svijetu.
Neće biti novih radnika na Plantaži. Jer istom smo prilikom otkrili jednu groznu stvar. Plantaža uopće ne proizvodi biljčice i plodove za prodaju. I Plantažer uopće ne živi od proizvodnje na Plantaži.
Plantaža je pokusni nasad genetski modificiranih organizama - biljaka i životinja. Sve je oko nas pokus. Sada samo sumnjamo da nismo možda i mi pokus. Da li ćemo ikada biti pušteni s Plantaže? I da li smo uopće u stanju živjeti negdje drugdje osim Plantaže? Još se bojimo da je zakonom propisano da nam bude zabranjeno da odemo s Plantaže. Mi smo proizvodi Plantaže i dijelovi Plantaže. To nam do sada nikada nije palo na pamet. Bilo je tu podosta neobičnosti, no ništa nam nije dalo misliti da s nama nešto nije u redu i da smo mi poprilično različiti od ostalih živih bića.
Plantažer će se, kako sada izgleda, odseliti u Filmski Grad. Dok smo se mi nadali da je Veliki Plantažer posijao po svijetu kojega drugoga nasljednika, pa smo ga željnih očiju i otvorenih srdaca čekali kao svojega spasitelja, sada shvaćamo kako je Veliki Plantažer znao s kime ima posla i da nije bio onakav kakavim smo ga mi gledali. Svoje je novce uložio i u druge stvari, u film i slične spektakle zabavne industrije, te u jedno veliko dječje zabavište u okviru rezervata prirode, koja služi za prihvat odraslih i djece i njihovo kreativno i napredno korištenje slobodnog vremena i vremena za odmor. Plantaža je samo bila neki malecki i za njega nebitni i neugledni pokusni poligon, koji je mogao donijeti velike novce, ali čini se da nije.
Plantažer je shvatio do sada kako nas ne može preodgajati, jer smo krivo nasađeni, krivo iskrižani i loše genetički modificirani, tako da smo neprilagodljivi i nekorisni hibridi, koje će ostaviti prirodi da učini s njima što treba i da za kaznu budu prepušteni svojoj sudbini kakva bi im trebala biti bez njega, zaboravljajući da se već upleo u našu sudbinu, kao i mi u njegovu. Tu je ta kvaka, na koju smo sada stavili sve naše uloge.
Mi i dalje nastavljamo čekati. Novoga stanovnika Kolonijalne Kuće. Hoćemo li i njega zvati Plantažerom? Hoće li i on biti Plantažer? Tako nam život prolazi u čekanju i gledanju odgledanoga, što nije nimalo privlačno, niti zabavno. Čini se da smo osuđeni na dosadni život.
Post je objavljen 22.07.2005. u 15:38 sati.