utorak, 26.04.2005.
ZNATI KAKO
U jedan sat shvaćam kako mi se opet od svega kao vrti u glavi i da bi bolje bilo da popijem još jednu kavu. Alison Moyet iz doba bivanja u grupi Yazoo s pjesmom «Only you», koja se vrti po ne znam koji put od jutra, daje zadnju korekciju danu bez boje, okusa i mirisa, koji je prazan i usporen do nepojmljivosti.
U čajnoj kuhinji nalazim jednu ispijenu šalicu čaja i dvije ispijene visoke čaše za pivu. Znam da se ujutro pije čajek za zdravlje, a sada vidim da iza ručka ide pivce za živce. Jedino se tako može stabilno i čvrsto opstati na braniku posla.
Što je posao? Uvredljiva stereotipna dosada besmislenog bavljenja u kaotičnom okružju negativnih i nepovoljnih vibracija i nepoznatih shema. Mislim da plovimo kao neki vikinški brod kojemu su na pramcu zaboravili ugraditi figuru koja bi ga trebala štiti od svih nepovoljnosti koje zasigurno nosi sa sobom budućnost. Kakve šanse ima takav brod? Hoće li stići uspješno na drugu stranu? Imamo li zalihe?
- 13:18 -
ponedjeljak, 18.04.2005.
TRIDESETI FEBRUAR
U jednoj sjevernoj zemlji je prvo Erich Kästner pisao o 35. maju,
a kasnije u jednoj južnoj zemlji Gustav Krklec od 30. februaru.
Danas shvatih jednu stvar, da je već danima trideseti februar, kojeg ne zna kalendar.
Tko nije među odabranima, za njega je tu od kopriva gibanica.
Ako je jako dugo tu i u nastambama po kojima spava i boravi urezuje svoje ime i datume, ne bi li se lakše orijentirao u prostoru i vremenu, za njega se nudi roštilj. A na roštilju, zna se, lude gljive! Uz to idu, prirodno, iako ne baš prikladno našem podneblju, posoljene šljive.
Oni koji su veći sretnici, ali još ne i blizu top-elite, za njih je ponuđena od trnjina šljivovica.
Oni koji su one-stop-shop, koji jure ulazno kao rakete, njima se u prolazu uvijek nudi samo od kukolja hljebac bijeli.
Da ne zaboravimo koji je datum danas, jučer, te koji će biti prekosutra, Plantažer se pobrinuo.
Dao je napraviti zidnu slikariju, po svojem predlošku. Pravi je to individualizirani projekt koji nas stalno treba podsjećati u kakvoj neobičnosti jesmo. To je bitno jer smo mi svjedoci. A svjedoci, prije ili kasnije, nešto moraju svjedočiti.Svjedočenje je, kao što svi znaju, pričanje drugima i širenje priče o istini koju smo svojim očima vidjeli.
Kako bi nam se sve što više urezalo u mozak i ostalo pred očima, Plantažer se pobrinuo da sve bude ogromno i da nam ne padne na pamet prstima pljackati po toj neviđenoj umjetnosti ili ubacivati svoje veleumne komentare plantažnih radnika, čime bi samo ometali njegove i ne davali im da se dive njegovoj osebujnoj plakatnoj umjetnosti. Ispred zidne slikarije stavio je nasad pikavog grmlja, koje ujesen ima lijepe bobice, no ničim nam nije milije. Smatramo ga slikarskim korovom.
Poruka na zidu je jedan triptih. Naae vijeće promatrača i gledalaca proučavalo je ponuđeno i došlo do zaključka o čemu se radi.
Na prvoj je slici koza koja vijenac meće na se.
Na drugoj je slici u pidžami zijevajuće prase.
Na trećoj je slici potkovana žaba, za koju smo sigurni da rza.
Plantažer je postigao svoje. Sve je slikovito, vidljivo iz svakoga kuta plantaže i simpatično, jer nas stalno navodi da o tome razgovaramo. Mora da je i jednostavno, jer smo svi uspjeli shvatiti što nam želi reći. Dakle, koza nam želi reći da će i svaki idiot, koji samo gleda na sebe i sve podastire svojim uskim interesima, biti ovjenčan i postići ono što je htio, kolikogod se trudio da se ne brine za zajedničko i opće.
Prase znamo svi. Prljavo je, lijeno za rad, sklono valjanju u blatu. Prase koje zijeva, mora da se naradilo. Pouka je ovdje da će baš svatko, čak i onaj najzagriženiji ljenivac i mrzitelj posla iz dna svoje duše, biti doveden u red da doprinese Plantaži. Kada to obavi, imat će pravo obući se u čistu pidžamu. Zijevanje će mu biti nagrada, a valjda i uredna postelja, pretpostavljamo mi čupkači korova i presaditelji biljčica.
Nad žabom smo ponajviše raspravljali. Jedni misle da potkovana žaba preskače prepone, i da je to sigurno neka žaba rekorderka, koja je možda i zapisana u Guinisseovu knjigu rekorda, što je najveći uspjeh u svačijem životu. Ova skupina misli da Plantažer želi da se bavimo profesionalnim športom i da stremimo skakanju sve većih prepona. Ja mislim da su u krivu, jer športaši ne rade na plantaži, barem ih tu nismo na našoj plantaži vidjeli. Moguće je da će to biti novo pojačanje u obliku novog kontingenta radne snage. Sve ovo nema logike i ne čini mi se točno. Mislim da je druga skupina bliža onome što je Plantažer zapravo htio reći.
Druga skupina tvrdi da se neće odmaknuti od svakodnevnice Plantaže. Bare tu ima i u njoj jesu žabe. A znamo da Plantažer ne voli žabe. Štoviše, čak ih ne voli niti jesti, iako je poznat po tome da jede sve, no pazeći na svoju liniju, što nije loše s obzirom da ne želimo imati Plantažera koji se kugla po Plantaži. Kada prima svoje prijatelje i s njima vodi učene razgovore na prostranom trijemu svoje kuće, žabe koje krekeću kao lude u lijepe ljetne večeri, zvučna su napast najgore vrste.
Kako je Plantažer ekologist, znamo da baru neće isušiti, jer se zakleo nebu, zemlji, paklu i raju, da neće dirati u prirodu i remetiti njezinu ravnotežu. On će sve riješiti prirodno i sukladno postojećoj ravnoteži. Kako je vidio da na susjednoj plantaži imaju konje, dočim mi imamo samo Devana i Kravana, pomislio je da bi potkovane žabe koje rzaju bile dobra zamjena, jer se mogu same hraniti i ne potrebuju skupu zob i sijeno određene suhoće i vrste, i ne treba ih timariti jer nemaju dlaku i ne znoje se.
Žabe koje kaskaju uokolo po putevima Plantaže, dok mi radimo, stvorile bi nam bolje radno ozračje, a kada bi još rzale, pozitivne bi vibracije bile savršene. Plantažer sigurno misli kako bi time nadmašio svojega oca, od kojega je naslijedio Plantažu, a i susjedi bi sigurno bili zavidni na ovakvu inovacijsku novotariju, prirodnoga tipa, bez genetičkih zahvata, bez hibridnih križanja čiji se rezultati vide nakon nekoliko generacija. Potkovana žaba koja rza je ekološki proizvod koji se vidi sada, ovdje i odmah.
Takve nam stvari trebaju, zaključili smo i mi. Možda ljudi pohrle na Plantažu, pa ćemo biti predstavljači na Plantaži, dok nas oni budu gledali i slikali. Tako ćemo i mi dobiti svoj komad kolača svijeta spektakla i svoj komadić slave ovoga svijega.
- 20:51 -
petak, 15.04.2005.
ZA RUČAK, OD BUNIKE TU JE ČORBA!
I danas je ludi dan. Kako to znam? Vrlo jednostavno. Negdje pred podne, pred ručak, zađoh u svoju nastambu da si uzmem nešto za objed, pogledam kroz prozor i vidim kako sjekira uz vodu pliva, te da uz brijeg teče rijeka brza. Okrenem se od prozora, pogledam kroz vrata na Plantažerom trijem, te vratih lice nazad prozoru. Uistinu, potok je postao brza rijeka, a sjekira koja bijaše odbačena na znak gonga koji je Plantažera pozvao njegovom bijelom hljebcu i damastnom stolnjaku i kristalnoj čaši s rujnim vinom, sada uistinu pliva. Ona ne ide na objed, zaključih naglas odlučivši se posvetiti svojem odmoru od radnih zadataka, ostajući unutra, jer mi je već dosta biljaka, zelenila i sveg toga rasta i razvoja žive prirode oko mene, koja se toliko uskomešala i krenula u pokret da je više mi koji nismo skloni ludovanju teško možemo pratiti. Ostali su se uključili u ludovanje.
Što to znači biti spreman za uključenje u ludovanje? Vrlo malo. Trebaš biti toliko prirodan i jednostavan, da sve što vidiš uzimaš zdravo za gotovo. Takvi su Kravan i Miško.
Kravan ima strpljivosti, jer nema ništa drugo. Nedostaje mu dobrohotnosti. Zato i jest uvjeren da je preorao ta tri rala, iako je samo svojim papcima zgužvao neke veće grumene i razmrvio one manje svojom masom. Kravanu neodstaje dobrohotnosti, što se nadoknađuje time što Plantažer sve posjetiteljima Plantaže i svoje prijateljim uvjerava kako ona ima u sebi žar unutarnje vatre, koji nije nekontrolirani požar koji završava paležom, garom i općom katastrofom.
Zna se, da gdje ima krava ima i miševa, a i štakora, ukoliko nema mačaka. Zato su mačke i dvorske i plantažne životinje. Štakora i miševa ima svugdje. Miševi grizu slamu, a štakori kravine noge. Zato ne živimo samo od mlijeka, već treba nešto dati jogurta i "lijenoj" mački.
Da se vratim na temu dana. Miško se čini umiljatog karaktera, sa svojim cvrkutavim cviljenjem i škripanjem koje proizvodi nožicama. Miško može biti koristan Plantaži jedino ako ga Plantažer posadi za bicikl, uglavivši mu nožice u klipsere, pa neka vrti njima i stvara struju pogoneći svojim trčkaranjima mali priručni generator.
Tko je htio znati, uz krave, miševe i mačke, imamo tu od životinja jednu devu. Devan je više zaštitni znak i vabitelj gledatelja, nego životinja pogodna za koristan rad na plantaži. Deve su pogodne za karavane i za pustinje, a ne za prenošenje buradi, ogrjevnog drveta, nekih dasaka ili vreća brašna, te kašeta piva ili kutija sa vinom. Plantažer je zapravo konzervativan, pa Devana drži kao zaštitini znak, no ne prilazeći mu previše blizu jer je čuo da deve znaju jako sliniti ili čak pljunuti po čovjeku kada im nešto nije pravo.
Mi radnici na Plantaži, znamo da to uopće nije istina, jer se to odnosi na ljame ili možda vikunje, koje su čak goveda i daju finu vunu, no uživamo u tome da Plantažer živi u zabludi. Zapravo, Plantažer, upravo kao i mi drugi, ima svoje snove i nadanja, pa nije lijep i pristojno prenuti ga iz njegovog snatrenja. Tko zna, možda smisli još nešto jako dobro za Plantažu i za sve nas? Dobro je da nas ne iskušava zmijama, podnoseći nam ih pred lice, gledajući hoće li nas ugristi da bi vidio što misle o nama.
S obzirom da nisam još čula da je ikoja deva izgrizla mačku ili joj pojela njezinu hranu, mislim da ima mjesta za daljnja ludovanja. Za sada, ipak, uz darova punu torbu i ovu, od bunike čorbu, vodimo još lijepi život. Svijet će biti još ljepši ako nas se pridruži Majmun Mlad.
- 15:18 -
utorak, 12.04.2005.
PIJETAO MI JUTROS JEDAN REČE:"KUMO DRAGA, DOBRO VEČE!"
Danas sam saznala kako sam vrlo lijena. Mačkomrsci bi rekli: «Prevlači se lijeno uokolo, upravo kao mačka!». Opis je začudan za jednu mačku koja u istim prostorima, sve naokolo stražareći, pazi da se ne pojave miševi i štakori, kao i bezobrazne grabljive vrane. Ona sjedi i sluša hoće li koji negdje zašuškati, jurca tu i tamo i nikada nema mira, jer ne zna što se zbiva tamo gdje je nema. A onda je netko nabijedi da nije izorala tri rala zemlje i upregla tri vola kojih nigdje nema na Plantaži.
Na kraju, na Plantaži bi trebali znati kako za mačke nisu za oranje, kao što je Grigor Vitez odavno zaključio kako za mačke nije škola. Kada kraj mene, šapu uz šapu, bok uz bok, bude radio Mačak u Čizmama, znat ću da je na Plantaži sve u redu.
Ovako imam tri dana da napišem po kojim sam se zakucima zavlačila, što sam prevrtala i pronašla, što sam saznala i gdje sam sve nos zagurala i repom prašinu pobrisala, odnosno gdje sam kada bila u životu i što sam sve radila. Mrzim takva čačkanja po svojem radnom dijelu života. Podsjećaju me na kopanje po smetlištu i premetanje otpada i zavlačenje smrdljivog organskog smeća pod nokte.
No nema mi druge, nego oblizati šape i baciti se na posao. Rukopis mi nije bajan, a slova su kvrgava. Ako čitatelj neće imati strpljenja, bit će vraga. Jedino što mogu jest mjauknuti i iskobedriti se. Plantažer može više, opaučiti me šibom ili kandžijom. Budućnost nije tako svijetla kao što se činila prošloga tjedna. Svijet je opako mjesto za nas mačke.
- 16:39 -
