U jednoj sjevernoj zemlji je prvo Erich Kästner pisao o 35. maju,
a kasnije u jednoj južnoj zemlji Gustav Krklec od 30. februaru.
Danas shvatih jednu stvar, da je već danima trideseti februar, kojeg ne zna kalendar.
Tko nije među odabranima, za njega je tu od kopriva gibanica.
Ako je jako dugo tu i u nastambama po kojima spava i boravi urezuje svoje ime i datume, ne bi li se lakše orijentirao u prostoru i vremenu, za njega se nudi roštilj. A na roštilju, zna se, lude gljive! Uz to idu, prirodno, iako ne baš prikladno našem podneblju, posoljene šljive.
Oni koji su veći sretnici, ali još ne i blizu top-elite, za njih je ponuđena od trnjina šljivovica.
Oni koji su one-stop-shop, koji jure ulazno kao rakete, njima se u prolazu uvijek nudi samo od kukolja hljebac bijeli.
Da ne zaboravimo koji je datum danas, jučer, te koji će biti prekosutra, Plantažer se pobrinuo.
Dao je napraviti zidnu slikariju, po svojem predlošku. Pravi je to individualizirani projekt koji nas stalno treba podsjećati u kakvoj neobičnosti jesmo. To je bitno jer smo mi svjedoci. A svjedoci, prije ili kasnije, nešto moraju svjedočiti.Svjedočenje je, kao što svi znaju, pričanje drugima i širenje priče o istini koju smo svojim očima vidjeli.
Kako bi nam se sve što više urezalo u mozak i ostalo pred očima, Plantažer se pobrinuo da sve bude ogromno i da nam ne padne na pamet prstima pljackati po toj neviđenoj umjetnosti ili ubacivati svoje veleumne komentare plantažnih radnika, čime bi samo ometali njegove i ne davali im da se dive njegovoj osebujnoj plakatnoj umjetnosti. Ispred zidne slikarije stavio je nasad pikavog grmlja, koje ujesen ima lijepe bobice, no ničim nam nije milije. Smatramo ga slikarskim korovom.
Poruka na zidu je jedan triptih. Naae vijeće promatrača i gledalaca proučavalo je ponuđeno i došlo do zaključka o čemu se radi.
Na prvoj je slici koza koja vijenac meće na se.
Na drugoj je slici u pidžami zijevajuće prase.
Na trećoj je slici potkovana žaba, za koju smo sigurni da rza.
Plantažer je postigao svoje. Sve je slikovito, vidljivo iz svakoga kuta plantaže i simpatično, jer nas stalno navodi da o tome razgovaramo. Mora da je i jednostavno, jer smo svi uspjeli shvatiti što nam želi reći. Dakle, koza nam želi reći da će i svaki idiot, koji samo gleda na sebe i sve podastire svojim uskim interesima, biti ovjenčan i postići ono što je htio, kolikogod se trudio da se ne brine za zajedničko i opće.
Prase znamo svi. Prljavo je, lijeno za rad, sklono valjanju u blatu. Prase koje zijeva, mora da se naradilo. Pouka je ovdje da će baš svatko, čak i onaj najzagriženiji ljenivac i mrzitelj posla iz dna svoje duše, biti doveden u red da doprinese Plantaži. Kada to obavi, imat će pravo obući se u čistu pidžamu. Zijevanje će mu biti nagrada, a valjda i uredna postelja, pretpostavljamo mi čupkači korova i presaditelji biljčica.
Nad žabom smo ponajviše raspravljali. Jedni misle da potkovana žaba preskače prepone, i da je to sigurno neka žaba rekorderka, koja je možda i zapisana u Guinisseovu knjigu rekorda, što je najveći uspjeh u svačijem životu. Ova skupina misli da Plantažer želi da se bavimo profesionalnim športom i da stremimo skakanju sve većih prepona. Ja mislim da su u krivu, jer športaši ne rade na plantaži, barem ih tu nismo na našoj plantaži vidjeli. Moguće je da će to biti novo pojačanje u obliku novog kontingenta radne snage. Sve ovo nema logike i ne čini mi se točno. Mislim da je druga skupina bliža onome što je Plantažer zapravo htio reći.
Druga skupina tvrdi da se neće odmaknuti od svakodnevnice Plantaže. Bare tu ima i u njoj jesu žabe. A znamo da Plantažer ne voli žabe. Štoviše, čak ih ne voli niti jesti, iako je poznat po tome da jede sve, no pazeći na svoju liniju, što nije loše s obzirom da ne želimo imati Plantažera koji se kugla po Plantaži. Kada prima svoje prijatelje i s njima vodi učene razgovore na prostranom trijemu svoje kuće, žabe koje krekeću kao lude u lijepe ljetne večeri, zvučna su napast najgore vrste.
Kako je Plantažer ekologist, znamo da baru neće isušiti, jer se zakleo nebu, zemlji, paklu i raju, da neće dirati u prirodu i remetiti njezinu ravnotežu. On će sve riješiti prirodno i sukladno postojećoj ravnoteži. Kako je vidio da na susjednoj plantaži imaju konje, dočim mi imamo samo Devana i Kravana, pomislio je da bi potkovane žabe koje rzaju bile dobra zamjena, jer se mogu same hraniti i ne potrebuju skupu zob i sijeno određene suhoće i vrste, i ne treba ih timariti jer nemaju dlaku i ne znoje se.
Žabe koje kaskaju uokolo po putevima Plantaže, dok mi radimo, stvorile bi nam bolje radno ozračje, a kada bi još rzale, pozitivne bi vibracije bile savršene. Plantažer sigurno misli kako bi time nadmašio svojega oca, od kojega je naslijedio Plantažu, a i susjedi bi sigurno bili zavidni na ovakvu inovacijsku novotariju, prirodnoga tipa, bez genetičkih zahvata, bez hibridnih križanja čiji se rezultati vide nakon nekoliko generacija. Potkovana žaba koja rza je ekološki proizvod koji se vidi sada, ovdje i odmah.
Takve nam stvari trebaju, zaključili smo i mi. Možda ljudi pohrle na Plantažu, pa ćemo biti predstavljači na Plantaži, dok nas oni budu gledali i slikali. Tako ćemo i mi dobiti svoj komad kolača svijeta spektakla i svoj komadić slave ovoga svijega.
Post je objavljen 18.04.2005. u 20:51 sati.