srijeda, 13.10.2004.
PREDBOŽIĆNO RASPOLOŽENJE
Plantažer je na moru, a mi smo u predbožićnom raspoloženju.
Zvuči čudno, no nagla smjena godišnjih doba djeluje i na nas.
Ne možemo drugačije pratiti protok vremena, nego pokrećući se prema toj budućnosti kada ona ne može stići k nama brže nego što stiže.
Dolazi doba bez nekih izazova. Samo neka nada. Očekujemo i poklone! Bavimo se tričarijama.
Sve smo manje vani. Odredili smo tko će koji dan ići promatrati biljčice da vidimo je li s njima sve u redu. Sada traže manje brige, ali ih ne smijemo zaboraviti kao niti one nas. Jer priroda ne prašta!
Ljudi možda i hoće, ali i to su već postali rijetki petki.
Oduvijek nas uče kako ni Bog nije mačak da plaća svake subote.
Zato uvijek jedva čekamo nedjelju kada smo pušteni na miru.
Nedelja je još uvijek dan tjelesnog odmora i duhovnog uzdizanja.
Hvala Bogu da postoje nedjelje i subote!
Kako bi to svijet izgledao bez ta dva dana.
Ne možemo zamisliti kako je izgledao nekada, iako priče postoje i o tome. Ružne. Ništa lijepo.
- 17:29 -
srijeda, 06.10.2004.
PROKLETSTVO ŽELJA - NEZASITNI PLANTAŽER
Plantažer ništa posebno ne radi u svojem uzvišenom životu. Nešto se sav usporio. Ništa ne vježba. Posebno se ništa ne kreće, osim kada provjerava da li smo na poslu i u polju. Tu i tamo juri po stepenicama iz vrta na verandu i opet dolje, no to je sve samo radi toga da potjera mačku koja mu stalno pokušava zasjesti na omiljenu fotelju. I zato uopće nije bio dovoljno brz da dograbi svoj milijun.
Mi znamo da bi bio bolje volje i da bi mu svijet bio ljepši da je dobio još taj jedan milijun pride.
Ovako, prepušteni smo njegovoj ćudljivosti i njegovoj mašti, koja nam osmišljava dan i puni sate i minute.
Ipak, najviše nas je strah dijela godine nakon što prođe sezona branja plodova. Plantažer tada uvijek ima nove ideje i nove slike u svojoj glavi. Te slike su zaista lijepe, no one su daleke i čudne. Mi smo previše neuki i slabi da bi pridonijeli njihovom ostvarenju. Mi povremeno niti ne shvaćamo što on želi učiniti od svoje plantaže. Tada nas uhvati strah da bi ostali bez posla i gladni, a on bi počupao sve ove lijepe biljčice kave koje tako dobro rastu, te posjekao ova grmolika drveća koja imaju toliko crvenih bobica i daju kavu koja nakon prženja daje okus za kojim su se svi pomamljivali već nekoliko godinama.
Plantažer ne shvaća da je sve u tlu, vodi, zraku, nama koji tu čeprkamo po zemlji i pjevušimo ovim biljčicama, koji se bavimo oko njih po cijele dane, tetošeći ih i udobrovoljavajući ih. On ne shvaća da je sve u tim pticama i životinjicama okolo nas, u ovoj visoravni i oblacima koji tuda plove i suncu koje tu sija. On ne shvaća da je sve u toplini i hladnoći, vlagi i suhoći, brizi i puštanju na miru.
Plantažer misli da je sve u njegovoj glavi i u njegovim riječima i nacrtima, a ne u onome što mi njega ne shvaćamo i u onome što mi iz njegove glave i njegovih usta ne uspijevamo stvoriti u svojim glavama i međusobno razmijeniti riječima.
Mi samo znamo što ćemo s biljčicama koje znamo.
Mi se samo bojimo da će ih jednoga dana htjeti zamijeniti s nečim drugim što mi ne znamo.
Mi se samo bojimo da će naći nove plantažne radnike, a nas poslati u džunglu.
Zašto se bojimo onoga što je u njegovoj glavi?
Kako da ga udobrovoljimo?
Kako da ga učinimo zadovoljnim onim što ima?
Kako da ga uvjerimo da prođe cijelu svoju plantažu od jednoga kraja do drugoga kraja i vidi što sve ima?
Možemo li uopće išta više učiniti, nego sjediti i čekati.
I tako svaki dan prolazi u radu, čekanju, očekivanju i nadanju.
Kada će već jednom doći dan da ćemo samo raditi bez da se moramo nadati?
Kada će Plantažer prestati smišljati svoje sličice?
- 17:37 -
ponedjeljak, 04.10.2004.
PLANTAŽER MILIJUNAŠ
Plantažer hoda uokolo sav zamišljen, a opet pun sebe. Svako malo ga nema. Povremeno se zabrinjavamo malo više, što je normalno nakon onog njegovog dugotrajnog izbivanja, kada mišljasmo da je otet. Sada znamo da bi ga oteti mogla samo neka žena ili vještica. A sluditi ga samo može pomisao na neki mogući adrenalinski skok u njegovom tijelu.
Jer on je vrlo poučeni plemenitaš. Dok mi krampamo oko tih malih kavenih biljčica, zalijevajući ih, plijeveći korov i pjevajući im ne bi li od njih odagnali grozne štetnike, te plešemo za kišu ili protiv kiše, ovisno kako se vrijeme mijenja što to točno treba našem Plantažeru i njegovom nasadu, on proučava, on uči i postaje sve pametniji i pametiniji.
I konačno je došlo vrijeme da negdje pokaže svoje znanje. Konačno će postati poznat i priznat. Konačno će možda postati i još veći milijunaš. Konačno će imati još jedan drugačiji milijun, milijun drugačiji od svih onih koje ima sada. Jer što će milijunašu nego još jedan milijuna. I tako se svijet okreće oko milijuna, kao zvrk na svojoj uzici. Slaže se milijun na milijun, namata se milijun oko milijuna, kao neka girlanda koja se vraća nazad u spremište bivajući namatana kolut, a prije toga krasivši cijeli grad uokolo glavnih ulica.
Priča se da će Plantažer biti milijunaš. Svašta se priča, no vrijeme će pokazati svoje.
- 17:32 -
