četvrtak, 30.09.2004.
GOGA - JEDNA OSEBUJNOST U POVOJIMA
Goga je žena u ranim tridesetim godinama. Visoka je 1,75 metara. Vitka je, iako više okrugla nego mršava. Ima dugu valovitu smeđu kosu. Izgleda poprilično neuredno, mada je to možda zbog trenirke iz koje ne izlazi cijeli dan. Trenirka je doduše skupa i šik, kao i njezine tenisice. Njezin dugi kaput sačinjen je od sviščevog krzna. Zlovoljna je tijekom ljeta, kada je priroda prisili da ostavi svoj kaput u ugrađeni ormar. Goga se čini dosta simpatična iako je poprilično šutljiva. Ona pripada tipu ljudi koji više promatraju nego što govore.
Goga je završila ekonomiju. Sada radi kod jednog advokata kao ekonomski savjetnik za poduzeća. Vrlo je vrijedna onda kada ima posla. Kada nema posla, ona čita knjige o modernoj umjetnosti i čita suvremene romane. Njezin šef, advokat, optužuje ju da je feministica, a ona njega da je mizoginist. On želi da ona zarađuje više novaca za njegov ured.
Goga živi u jednoj ovećoj ali zapuštenoj kući, za koju susjedi kažu da je jedna ruina kao i njezin auto – karavan u kojem živi njezin pas labrador. Pas je neodgojen. Laje na svakoga i grize sve stvari oko sebe. Upravo je bio dovršio grizenje kazeta i CD-ova s klasičnom muzikom, koje je Goga slušala tijekom prošlih godina. Prije nego što se riješi nepotrebnih stvari, Goga ih dade svojem psu Cocu. Inače ga vodi u svoj ured na posao svakoga dana, no njezin joj šef uporno govori neka ga ostavi ispred vrata. Svakoga dana pas izgrize jedan otirač ispred vrata. Kada Coco umre, Goga je odlučila da će da pretvoriti u jedan prsluk. Zatim će kupiti plavu rusku mačku. Nazvat će je Coca.
- 18:24 -
srijeda, 01.09.2004.
OTETI PLANTAŽER ILI ...
Plantažera nema već trijeh dana na plantaži. Mi se pravimo kao da je sve u redu, mada se brinemo.
On je još prošli tjedan izgledao izmučen, a u ponedjeljak se činilo kao da je na iglama.
Njegova je Bivša sada opet ovdje, no ta je priča izgleda zaista završena. Na nju se stavljena točka.
Bivša ne voli što više nije izabranica njegovog srca. Sada pati što ga stalno mora gledati, a on je više ne voli.
Mi ostali to vidimo ili ne vidimo, ovisno o svojem senzibilitetu.
Neki su slijepi na to. Neki Bivšu čitaju kao otvorenu knjigu.
Najgore su pročitane knjige koje se počnu raspadati po hrptu i gubiti listove. Slijedeći više nikada ne znaju što je unutra prije bilo, pa moraju zamišljati što je pisalo na zametnutim i oštećenim dijelovima koji sada nedostaju.
Nije lako čitati, ni knjige ni ljude. Sve je lako s novim stvarima i novim ljudima.
Mi ovdje nismo novi. Stalno nas se troši, a i sami se nucamo. Rad na plantaži cijedi čovjeka.
Nije sve u znoju, niti u kvrgavim prstima od mačete i motike. Tu su i pošinuta leđa i stalna krv u glavi.
Da smo to znali na početku dok smo bili još maleni, možda bismo se i usudili pobjeći u prašumu.
Ovako smo Plantažerovi, a on je naš.
I što sada kad ga nema? Nije otišao u grad, jer bi nam to rekao. Priča se da je otet. No, mi znamo da nema ovdje terorista, ni gerile. Mi smo miroljubivi, a on treba radnike. Ne shvaćamo što se događa.
Možda netko želi nešto učiniti plantaži? A Plantažer je htio da mu pomognemo da bude bolji?
Bože! Što će li nas još dočekati?
Priča se da je Plantažer na mjestu XY. Ne znam otkuda je krenula ta priča, no provjeriti ne možemo.
Niti smijemo. Rad ne smije trpiti našu znatiželju.
Bolje da razmišljamo što ćemo mu napisati na papiriće, koje ćemo uručiti Našem Pisaru.
Ja mislim da jako dobro moramo paziti što ćemo napisati.
Znam da neće biti dobro ako ne napišemo ništa.
Opet, ne možemo pisati bilo što. Izjave poštovanja i uvažavanja, zahvalnosti i smjernosti su u redu.
Izjave ljubavi nakon Bivše? Tko zna što bi iz toga nastalo.
Izjave nade i vjere u Njega? Nije dovoljno stvarno, previše je apstraktno.
Prigovaranja i jadanja? Plantažer je zadnjih vremena imao tamne kolobare oko očiju.
Tko zna, možda se ubio? A nama se nitko ništa ne usudi reći?
- 17:08 -
