Plantažer ništa posebno ne radi u svojem uzvišenom životu. Nešto se sav usporio. Ništa ne vježba. Posebno se ništa ne kreće, osim kada provjerava da li smo na poslu i u polju. Tu i tamo juri po stepenicama iz vrta na verandu i opet dolje, no to je sve samo radi toga da potjera mačku koja mu stalno pokušava zasjesti na omiljenu fotelju. I zato uopće nije bio dovoljno brz da dograbi svoj milijun.
Mi znamo da bi bio bolje volje i da bi mu svijet bio ljepši da je dobio još taj jedan milijun pride.
Ovako, prepušteni smo njegovoj ćudljivosti i njegovoj mašti, koja nam osmišljava dan i puni sate i minute.
Ipak, najviše nas je strah dijela godine nakon što prođe sezona branja plodova. Plantažer tada uvijek ima nove ideje i nove slike u svojoj glavi. Te slike su zaista lijepe, no one su daleke i čudne. Mi smo previše neuki i slabi da bi pridonijeli njihovom ostvarenju. Mi povremeno niti ne shvaćamo što on želi učiniti od svoje plantaže. Tada nas uhvati strah da bi ostali bez posla i gladni, a on bi počupao sve ove lijepe biljčice kave koje tako dobro rastu, te posjekao ova grmolika drveća koja imaju toliko crvenih bobica i daju kavu koja nakon prženja daje okus za kojim su se svi pomamljivali već nekoliko godinama.
Plantažer ne shvaća da je sve u tlu, vodi, zraku, nama koji tu čeprkamo po zemlji i pjevušimo ovim biljčicama, koji se bavimo oko njih po cijele dane, tetošeći ih i udobrovoljavajući ih. On ne shvaća da je sve u tim pticama i životinjicama okolo nas, u ovoj visoravni i oblacima koji tuda plove i suncu koje tu sija. On ne shvaća da je sve u toplini i hladnoći, vlagi i suhoći, brizi i puštanju na miru.
Plantažer misli da je sve u njegovoj glavi i u njegovim riječima i nacrtima, a ne u onome što mi njega ne shvaćamo i u onome što mi iz njegove glave i njegovih usta ne uspijevamo stvoriti u svojim glavama i međusobno razmijeniti riječima.
Mi samo znamo što ćemo s biljčicama koje znamo.
Mi se samo bojimo da će ih jednoga dana htjeti zamijeniti s nečim drugim što mi ne znamo.
Mi se samo bojimo da će naći nove plantažne radnike, a nas poslati u džunglu.
Zašto se bojimo onoga što je u njegovoj glavi?
Kako da ga udobrovoljimo?
Kako da ga učinimo zadovoljnim onim što ima?
Kako da ga uvjerimo da prođe cijelu svoju plantažu od jednoga kraja do drugoga kraja i vidi što sve ima?
Možemo li uopće išta više učiniti, nego sjediti i čekati.
I tako svaki dan prolazi u radu, čekanju, očekivanju i nadanju.
Kada će već jednom doći dan da ćemo samo raditi bez da se moramo nadati?
Kada će Plantažer prestati smišljati svoje sličice?
Post je objavljen 06.10.2004. u 17:37 sati.