Plantažer hoda uokolo sav zamišljen, a opet pun sebe. Svako malo ga nema. Povremeno se zabrinjavamo malo više, što je normalno nakon onog njegovog dugotrajnog izbivanja, kada mišljasmo da je otet. Sada znamo da bi ga oteti mogla samo neka žena ili vještica. A sluditi ga samo može pomisao na neki mogući adrenalinski skok u njegovom tijelu.
Jer on je vrlo poučeni plemenitaš. Dok mi krampamo oko tih malih kavenih biljčica, zalijevajući ih, plijeveći korov i pjevajući im ne bi li od njih odagnali grozne štetnike, te plešemo za kišu ili protiv kiše, ovisno kako se vrijeme mijenja što to točno treba našem Plantažeru i njegovom nasadu, on proučava, on uči i postaje sve pametniji i pametiniji.
I konačno je došlo vrijeme da negdje pokaže svoje znanje. Konačno će postati poznat i priznat. Konačno će možda postati i još veći milijunaš. Konačno će imati još jedan drugačiji milijun, milijun drugačiji od svih onih koje ima sada. Jer što će milijunašu nego još jedan milijuna. I tako se svijet okreće oko milijuna, kao zvrk na svojoj uzici. Slaže se milijun na milijun, namata se milijun oko milijuna, kao neka girlanda koja se vraća nazad u spremište bivajući namatana kolut, a prije toga krasivši cijeli grad uokolo glavnih ulica.
Priča se da će Plantažer biti milijunaš. Svašta se priča, no vrijeme će pokazati svoje.
Post je objavljen 04.10.2004. u 17:32 sati.