Kada je o djeci riječ, postoje okolnosti u kojima «common sense» (kako bi to kolokvijalno nazvao Đuro Pucar Stari) naprosto ne pomaže.
Prije Prvićeva rođenja, proučio sam svu moguću literaturu o odgoju kako bi pripravan dočekao taj veliki događaj. Ishrana, spavanje, dojenje – sve sam to imao u malom prstu. U jednoj zanimljivoj knjižici na sanskrtu pronašao sam tekst o posebnim tehnikama mijenjanja pelena koje su mi umnogome olakšale život (e da vam ne bi rekao). U drugoj pak knjizi koja govori o metodama dojenja u sahelskim plemenima na jugu Čada, otkrio sam čudnovat način dojenja pri kojem maleno žgepče uopće ne uzima sisu u usta nego siše sa udaljenosti od aproksimativno 1.5 – 3 cm, te time bitno pridonosi zadovoljstvu svoje majke čije grudi ostaju sačuvane. Upravo zbog toga, žene iz sahelskih plemena, poznate su po najljepšim grudima u Africi.
Međutim, sve naučeno nije me moglo pripremiti za situaciju kada ste prepušteni dječjim ćudima.
Primjerice hranjenje. Prvić ne voli jesti. Bit ću precizniji, Prvić patološki mrzi hranu. Nije bilo metode koju sam naučio iz tih silnih pročitanih stranica a da je nisam primijenio, ali sve je bilo uzalud. Čak ni savjet hinduističkog brahmana kako koža zmije koja se presvlači u pramaljeće blagotvorno utječe na dječji apetit, nije urodio plodom.
Molbe, vikanje, zapomaganje, izgladnjivanje – sve sam to prošao ali nije bilo koristi. Prvić bi kao morsom sklopila čeljusti jasno dajući do znanja da ona popustiti ne misli.
Išao sam i sa drastičnim metodama, ne dam ja da me djeca zajebavaju, pa sam jednom prilikom kada je bila naročito odlučna u odbijanju najljepših komada orade, uzeo bor mašinu te borelom br. 7 napravio dvije rupe u jedinicama. Kroz te rupe uspijevali smo uliti malo juhe ali brzo smo shvatili da su rupe premale da bi se kroz njih ulila dovoljna količina tekuće jestvine. Bilo je razmišljanja da se promijeni borel ali ja sam osjetljivo biće i ne mogu podnijeti da dijete pati.
S vremenom, kako je Prvić bivala razumnija, stvari su ipak krenule na bolje. Jesti ne voli ni danas ali može se nagovoriti.
U ovakvim situacijama uvijek se nađu «dobrohotni» roditelji druge žgepčadi koji će vam pokroviteljski tumačiti o pogrešnim metodama i kako treba «ovako i onako…»
Međutim, kad se rodila Drugić čiji se odgoj u ničemu bitnom nije razlikovao od odgoja Prvića a pri tom je pohotno u sebe trpala sve što ima oblik hrane (pa čak ni to nije bio uvjet) shvatite da nema obrasca za hranjenje. Nema obrasca ni za odgoj. Postoje tajnovite silnice koje djeluju protiv svega onoga što se čini logičnim, razumnim.
Ipak, u trenucima očaja, kada već dignete ruke od svega i pustite da stvari teku svojim tijekom, rađaju se najčudnovatije situacije.
- Tata – zazvala me Prvić neki dan svojim glasom pod radnim nazivom «umiljato janje dvije matere sisa» - ajmo se igrati kralja i sluge? Ti ćeš biti kralj a ja ću biti sluga.
- Čitam, nemoj sada. Drugi put. Može?
- Ma ajde pliiiz, idemo se igraati?
Upravo kad sam mislio rezolutno odbiti, sinula mi je ideja.
- A kako se igra ta igra? – upitao sam Prvića
- Ma znaš, ti si kao..kralj… ja sam tvoj sluga i ja MOORAM učiniti sve što ti kažeš.
- Baš sve? – upitao sam a veseo osmijeh već mi je titrao na usnama.
- Da. Sve. To je takva igra.
- U redu. Možemo početi?
- DAaaa!!! Jupi.
Kao rođeni glumac lako sam se «ufilmao» u svoju ulogu i prva naredba bila je da pođe pojesti malo ribe (to najviše mrzi, op.a.)
Naravno, zatražio sam upravo to jer sam očekivao da će odustati od ove igre. Baš sam čitao fantastičan članak u Hrvatskom slovu. Nemalo sam se iznenadio kad sam primijetio da čak razmišlja o takvoj opciji?!? Eeej?
Nisam se htio olako odreći mogućnosti koje mi je pružala ova igra pa sam promijenio odluku ne želeći Prvića, odmah na početku, staviti u preveliku dilemu. Stoga je moja druga zapovijed bila da pokupi sve igračke s poda.
I zamislite, ne samo da je to napravila (a što joj je, pogađate, mrsko) nego je to napravila sa zadovoljstvom.
Pogledao sam ženu a ona mi je pogledom kazala da igram taktično. Pametna je moja žena.
- Mrkva i batina Hero, MRKVA I BATINA.
Kada je sve igračke pospremila na svoje mjesto, dao sam joj lagan zadatak kojeg je s oduševljenjem prihvatila. Trebalo je izaći ispred vrata dnevnog boravka i čuvati stražu kako kralja nitko ne bi smetao u čitanju Hrvatskog slova. Tek što bi pročitao jedno poglavlje, moj stražar bi ušao najavljujući gosta. I tako svako 2-3 poglavlja jer kralj je imao puno prijatelja a i puno onih kojima je trebalo pomoći.
- Amo Hero, sad malo batina – rekla mi je žena ali nisam prihvatio odmah nego sam svog stražara poslao na počinak.
- Hvala ti vjerni moj podaniče na vrsnoj službi koju za mene odrađuješ. Pođi, počini malo i pošalji mi svog zamjenika. A tebi, za pregalaštvo i mar dajem ovaj zlatnik.
Zamjenik je odmah došao ali to je opet bila PRvić, ovaj put s promijenjenom majicom. Osmijehom od uha do uha očekivala je pohvalu za ovakvu dovitljivost.
- Batina Hero, batina – opetovano je tražila žena.
Uslijedilo je pola sata izvršavanja svih onih obaveza koje je Prvić u pravilu mrzila (dug je popis takvih obaveza) ali ih je stoički izvršavala.
Ipak, pri kraju, vidio sam da početni entuzijazam za igrom polako splašnjava. Obavljala je zadatke koje joj je njezin kralj zadao ali bez onog prvotnog oduševljenja. Nije htjela odustati jer je sama bila inicijator ove fantastične igre.
Ipak, na kraju sam vidio da sam pretjerao. Jebiga, slab sam…svidjelo mi se ;)
Kada sam je jučer, dok je 6 kvadrata parketa bilo preplavljeno bezbrojnim igračkama, upitao hoćemo li se igrati kralja i sluge odgovorila je:
- Mooožee!! Ali sad bih ja malo bila kralj.
|
Vjerujem da će te se složiti da onaj koji napravi ovakvu tortu, s pravom očekuje titulu majstora – kolačničara. Istina, u pripravi iste s velikim marom i neprocjenjivim savjetima, sudjelovala je gospođa Herostratica što ipak ne umanjuje moje zasluge. Au contraire.
