Drugi rođendan
Nakon rođenja, Drugić nije imala problema s grčevima kao što je to bio slučaj s Prvićem. Na plač su je tjerali samo atavistički nagoni kao što su glad, želja za glasanjem na izborima i sl. Budući da ja, kao čovjek u kasnim …khm… dvadesetim, ne podnosim dječji plač, uporno sam se trudio uvaliti joj ćuću u usta. Međutim, Drugić taj strani gumeni predmet nije željela. Kamo sreće da sam to odbijanje shvatio kao znak. Ipak, nakon nekoliko dana upornog nutkanja, Drugić je ćuću prihvatila. Štoviše, srodila se s njom. * Vozili smo se uobičajenom, 12-minutnom dionicom od točke 1 do točke 2 pričajući uobičajene tričarije. Drugić i ja. Razgovor najčešće ima za svrhu odagnati je od sna koji je kao nevidljiva koprena obavije čim sjedne u autostolicu. - Imali smo pile, maaalo pile…od tri kiiileee… Pjevački repertoar ispucan je kad se nađemo na Mostu. Odozgo puca pogled na te odvratne, turističke brodove. Ne propuštam priliku ocrniti mrave koji mile iz utrobe te ogromne ploveće kutije. - Vozit b®od… - govori mi Drugić ističući tako svoju namjeru a ja potvrđujem glavom i nastavljam: - Oćeš, oćeš…ti ćeš voziti brod. Vozit ćeš te odvratne imperijalističke gadove koji ovamo dolaze samo da bi špijunirali i tražili lokaciju za neku svoju buduću građevinsku investiciju. Ti ćeš voziti brod i jednog dana, u dogovoru sa svojim ćaćom, odvest ćeš brod u teritorijalne vode, spustiti se u potpalublje, skinuti čep a brod će se potopiti. Skupa s njim nestat će i sva ta zaplotnjačka gamad. One što isplivaju dočekat ćemo harpunima. Ja ću te čekati u našoj barčici da te odvedem u sigurnost Zidina. Nakon malene zadrške, Drugić kaže: «Da» Negdje oko 9-e minute, razgovor je zamro. Dakle, točno 3 i po minute trebale su joj da se potpuno resetira. San je bio toliko dubok da sam čak provjeravao diše li. Naprtio sam Drugića na jedno rame, a vreću cementa koja mi stoji u gepeku i koju koristim za izjednačavanje težine u ovakvim situacijama (znate, ponekad me bole leđa) na drugo rame. Istovario sam Drugića na kauč i pustio je da uživa u blaženom snu. Točno 20 minuta. Kada Drugić zaspe sa ćućom u ustima, buđenje je krajnje jednostavno. Dovoljno je izvući ćuću i ona u trenu otvara usta očajnički tražeći omiljeni predmet. Sada, kada ćuće nije bilo, Drugića je bilo teško probuditi. Zvao sam je, mrdao, tresao da bih joj konačno razvalio šamarčinu koja ju je vratila u stvarnost. Svaki put kad je žestko istučem, sjetim se onih Udruga koje govore o štetnosti udaranja djece i slatko se nasmijem. Drugić je polako počela razvijat plač ali sam brzo reagirao, stavio je na noge i rekao: Ajde žgepče malo, donesi loptu, eno, eno lopta. Tamo kod stolice. Ajde, ajde. Teturajući kao zombi, Drugić je krenula pored lopte i ne pogledavši je, nastavila prema sobi izgovarajući pri tom kao mantru: «Ćuća, ćuća, ćuuuća….» Vratila sa brzo sa ćućom u ustima i pakosnim osmijehom na licu koji kao da je govorio: «Sam si ovo htio» Ipak, mislim da situacija još nije alarmantna. Postoje trenuci kada ćuću ne traži tako očajnički. Recimo, kad jede. Ja nisam defetist. Optimist sam. Vjerujem da ćemo, do Drugićevog 18-og rođendan uspjeti je odgovoriti od ove sotonske naprave. Nego, zanio sam se a nisam ti čestitao rođendan. Dakle, sretan ti rođendan uz poruku stanovitog gospara Grunfa: Bolje ziveti 100 godina u bogatstvu i slavi, nego tjedan dana u bijedi i siromaštvu. |
