Herostrat(ište)

24.11.2006., petak

Kako sam shvatio da sam ostario...

Gledam je kako se trese, unezvijereno se osvrće oko sebe očekujući valjda da će se upravo taj trenutak nešto dogoditi; nešto što će riješiti njezin problem. The problem. Majku od Majke svih problema. Ali naravno, taj trenutak nikad ne dolazi onda kad nam je najpotrebniji, kad mu se najviše nadamo…

*
Danima joj nije silazio osmijeh s usana kada bi se zapodjenuo razgovor o mobitelima. Ona je, naime, naručila najnoviji XLZ model. Zapisana je – veli – na listi čekanja. Takav je to mobitel. Međutim, neodgovorna službenica, ne mareći za dogovor, njezin mobitel prodala je nekom drugom. To je bilo u četvrtak. Oriana, žena apsolutno nesklona ispadima, napravila je frku u TK centru i isposlovala obećanje – mobitel za nju stići će u ponedjeljak. Problem i ne bi bio tako strašan da u međuvremenu svojeg starog ljubimca – Samsung SHG "something" nije prodala kolegici a ugovoreni datum isporuke trebao bi biti u subotu. Oriana drži do riječi; isporučit će Samsunga bez obzira na sve. Dva dana bez mobitela valjda će izdržati iako, nije baš sigurna.

*
Prije sat vremena zazvonio je telefon i po početnom ozbiljnom i uzbuđenom glasu shvatio sam da se događa nešto loše. Možda je umro Glavaš, možda su je ispisali iz HDZ? Ok, ok..šalim se, ovo zadnje nije tako izgledno. Uglavnom, razgovor je tekao ovako:

- Kako to mislite neće doći u ponedjeljak?
- ….
- Ali rekli ste mi, obećali ste, je li tako…obećali ste ponedjeljak ujutro – panično će Oriana.
- …
- Ma ne zanimaju mene vaši problemi oko transporta. Razumijete? Ja želim da mi date moj mobitel. To je moj mobitel, razumijete. MOJ. Naručila sam ga. OBEĆALI STE – sada već očajno govorila je Oriana povišenim glasom.
- …
- Gospođo, najprije ste moj, razumijete…MOJ mobitel, prodali nekom drugome, a sada mi kažete da ga ne mogu ni u ponedjeljak dobiti iako ste obećali. Kakva ste vi to firma? Meni je mobitel neophodan, razumijete…
- ….
- MA ŠTO TEBE BRIGA ŠTO ĆE MI MOBITEL. HOĆU MOBITEL U PONEDJELJAK JESI ČULA KUČKO ODVRATNA!
- …
- ŽAO TI JE PIČKU MATERINU ALI VIDJET ĆEŠ TI, ZNAM TI JA ŠEFA, NEĆE OVO OVAKO PROĆI.
PRESTANI GOVORITI DA TI JE ŽAO I DAJ MI MOBITEL JEBEM LI TI MA…
- ....
- MATERI SKLAPAJ TELEFON, JESI ČULA, MA-TE-RI!!!

Ne govorim ništa, pravim se da radim. Uvučen sam bez vlastite krivnje u vrzino kolo. Čekam da krene. Nije trebalo dugo:
- Ma zamisli ti krave jedne, kaže da neće ni u ponedjeljak doći…Ma zamisli.
- DA? A zašto? Kako mogu tako?
- Pa da, kako mogu…jel' to poslovnost? O krvi bi joj se napila, krvi..razumiješ?
Saučesnički klimam glavom; neugodno mi je bilo što drugo napraviti.

*
U svojim mladim godinama, najviše bi mi na milokleez išlo kada bih slušao primjedbe starijih koje su uzrokovane nerazumijevanjem mladih. Još tada sam govorio da ću znati da sam ostario onda kad ne budem imao barem minimum razumijevanja za probleme, ideje, nastojanja mlađih. Gotovo sam ušao u tu fazu, kada je tehno – ta muzika kompresora i ritam mašina – zavladala među mladom populacijom. Ipak, dopuštao sam mogućnost da i to netko može voljeti. Netko bez ukusa, naravno...
Orianina ovisnost o mobitelu nije izoliran slučaj među mladima. To je već prava pošast. A to je ujedno i trenutak kada priznajem da ne razumijem. I jebe mi se što je tomu tako. Ali nije mi drago što teška srca napokon moram priznati da sam u svojim 30-im zapravo…..ostario.

- 14:22 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

20.11.2006., ponedjeljak

"Eko-eko, čuje li me ne'ko?"

Jeste li ekološki osvješteni? Jeste? Zar stvarno? Ja baš i nisam. Ili, da bi bio u potpunosti korektan, recimo to ovako: Planet zbog mene sigurno neće (pre)brzo doći svom kraju ali da ću sa skupinom freakova ići spašavati ugroženu čovječju ribicu (latinski naziv: proteus anguinus, op.a.) iz pećina nadomak rijeke Omble – baš i neću.
Ipak, podatak da je običnoj najlonskoj vrećici potrebno čak 1000 godina za konačnu razgradnju iznenadio me, pa čak i zabrinuo.
Nekada davno, u "zlatno" doba socijalizma (dakle, prije Vremena) nismo bili preplavljeni plastičnim vrećicama kao danas. Naprotiv, one bolje i čvršće služile su za teže terete ili za slučaj kada trebate odnijeti neki poklon. Boca "Zvečeva", 20 dekagrama kave i "Domaćica" pomno zamotani u papir, stavljali su se u plastične vrećice sa reklamama "Marlbora" ili slične majke svih vrećica. Iz tih dana, ćaći mi je i danas ostala navika da čuva vrećice; štoviše pere ih i redovno provjerava imaju li kakvu rupicu. Ne shvaćam ni sam u čemu je poanta takve provjere ali neke stvari jednostavno ne treba ispitivati, produbljivati…

Pročitavši članak, nisam se mogao othrvati porivu da egzaktno utvrdim kakav sam ja to zagađivač. I što sam otkrio? Jedna, dvije..pet…sedamnaest, osamnaest - devetnaest vrećica nalazi se u kantunu moje kuhinje, odmah uz kantu za smeće. Pa to je točno 19000 godina razgrađivanja ako budem pažljiv i bacim ih u Enviroment svakih 1000 godina? Pa zar sam ja takav čovjek? Zar je Majčica Zemlja zaslužila takav tretman od jednog od njenih najmilijih Sinova? A opet, ako oba devetnaest vrećica bacim odjednom (to je onda samo tisuću godina) time je šteta manja ali..ali što ću sa svojim osjećajem grizodušja naspram groznom zločinu? Ja sam, čeljadi, ogrezao u zločinu.

Ima nešto privlačno u onom "eureka", u onom djeliću Vremena kad ti sine nešto iznenađujuće, nešto što te razgali… Kada bi do takvih spoznaja došli isključivo "korak po korak" metodom dedukcije, u spoznaji ne bi bilo ovakve naslade.
Dok sam shrvan odlazio iz kuhinje razmišljajući kako sa sebe sprati trag zločina u stjecanju, iznenada (a kako drugačije?) se i meni upalila lampica. Pa ja nisam baš takav zločinac, shvatio sam. Ja sam …ja sam ekološki osviješten a da ni sam to nisam znao. Pa kud ćeš veće sreće u ovom svečanom trenutku – pomislih – i otplesah ritualni ples sa filadendronom. Što sam ja to shvatio – pita se prosječni čitatelj a o tome ću u slijedećem pasusu.

Slijedeći pasus:

Dakle ovako: Ja plasatične vrećice čuvam za svoju punicu koja živi u zemlji sirotijoj od Hrvatske (znam, znam da je teško zamisliti ali vjerujte, ima takvih zemalja). Zašto ih čuvam? Zato jer je njena zemlja još uvijek na nivou onog socijalizma o kojem sam pisao u uvodnom pasusu. Stoga, ona treba čvrste, stabilne i pouzdane vrećice.
I tako, sav taj silni PVC ja skupljam i nosim u inozemstvo (kada odlazim u posjetu svojoj Punici) i činim dvostruku korist.
1. Sprječavam dodatno zagađenje mile mi Hrvatske Domovine.
2. Punici pravim uslugu i time kod nje izazivam silan osjećaj zahvalnosti koji mi je neophodan za bilateralne odnose
Dakle, poanta svega je da sam ja, i ne znajući, nacionalno ekološki osviještena jedinka.

I tako, dok se lagano vozim inozemstvom prema puničinoj kući koja će, sasvim je izvjesno, jednom biti moja, promatram Enviroment i gotovo uvijek, primjetim leteće plastične vrećice (takva je to zemlja, tamo uvijek puše). Zatitra mi osmijeh na milom lišću kada među mnoštvom predmetnih vrećica primijetim i one sa natpisom "Konzum", "Getro", "Pevec" jer možda, možda je baš ta i takva ona koju sam ja, osvjedočeni nacionalno-ekološki čuvar, prenio preko….. Granice.

P.S. Neću odgovarati na pitanja o Državi u kojoj je situirana moja Punica. Hvala. Molim.

- 14:58 - Razjagori se!! (25) - (U)Tiskaj - #

09.11.2006., četvrtak

Borat ušao u Grad

Ne tako davno, o kino distribuciji u Dubrovniku, pisao sam ovako:

Odlazak u dubrovačko kino već duže vrijeme izaziva mi strepnju. Hoće li biti predstave taj dan? Već je treći dan prikazivanja filma, je li optimistično očekivati zainteresirane gledatelje? Zimi je nešto bolje. Zimi za velike nevere, orkanske bure ili deprimirajućeg juga uvijek se nađe slučajni namjernik, besposleni pijančina, nogometaš ili zaljubljeni srednjoškolski par koji u zagrijanoj kino dvorani vide idealno sklonište od nepogodnih atmosferilija. Međutim, kad zatopli, situacija se stubokom mijenja. Ako je pri tom riječ o nekom ne-hollywoodskom spektaklu ili, gluho bilo, nekom alternativnom, umjetnički nabrijanom uratku, onda je stepnja sasvim opravdana.
A o kakvoj strepnji je riječ, pitate se vi, sada već zbunjeni čitatelji? Dakle, nekad davno, u sumornim kancelarijama “Kinematografa Dubrovnik” navodno je utvrđeno pravilo da se projekcija ne održava ako je u kinu manje od 7 (riječima: sedam) gledatelja. Sic! Naravno da je riječ o izmišljotini koja je rezultat dogovora udarne trojke: prodavačica karata – “kidatelj” karata – kino operater ali dugo godina ta varka je je uspijevala. Sve dok jednog vrućeg, ljetnog dana kada sam zaista očajnički želio pogledati neki film, dakle..sve dok se tog dana nisam pozvao na izmišljeni Zakon o telekomunikacijama i kino distribuciji, naveo Narodne novine broj 12/93 te usput, zlu ne trebalo, napomenuo svoje "prijateljske" odnose sa v.d. direktoricom. Nemate pojma kako pali nabrajati izmišljene zakone. Nikad nitko ne provjerava i svi a priori vjeruju. Od tada, očajnički me mrze (odbili su mi izdati pokaz za kino predstave, nešto slično kao pokaz za autobus jer sam kao inventar u dubrovačkim kinima smatrao da mi takvo nešto naprosto pripada). Međutim, svoje pravilo o nužnosti 7 nazočnih gledatelja i dalje sprovode nad ovim jadnicima koji ne poznaju dovoljno dobro zakone. Kao ja.

Što se u međuvremenu dogodilo? Pa, dogodilo se to da je u jedino dubrovačko zimsko kino stigao Borat. Točnije, multiplicirao se u tri predstave dnevno. Već danima, primaju se predbilježbe za karte, promijenjena je regulacija prometa, baš kao u vrijeme Ljetnih igara kako bi se lakše apsorbirale očekivane gužve i navala dubrovačkih filmofila u Stari grad. Insideri iz Policijske uprave javljaju mi da se odabrana grupica prometnih policajaca već danima sprema sa svojevrsnu intalaciju. Njih 14 (riječima: četrnaest) pustilo je brkove kao ingeniozni Židov pa će na dubrovačkim ulicama, dok reguliraju promet, predstavljati stanoviti foršpan hollywoodskoj uspješnici. Jutros je u dubrovačkoj bolnici rođeno i prvo dijete kojem su roditelji, tako prenosi lokalna tiskovina, odlučili dati ime Borat. Borat Paskojević – Kazo.Borat je ušao u sve sfere života provincijskog gradića. Dok ovo pišem saznajem da se dogodila "dizgracija" glede predstojećih, izrazito važnih izbora za gradske kotare i mjesne odbore. Predstavnica SDP-a uložila je prigovor na listu HDZ-a na kojoj se, na trećem mjestu (valjda su ga htjeli kamuflirati) našao Borat. Nije da imamo nešto protiv stranaca - nadovezala se predstavnica SDP-a - ali vidljivo je da sporna osoba nema adresu prebivališta u gradskom kotaru za čije se predstavničko tijelo nadmeće a mi smo ipak zemlja zakona.

A što je razlog općoj histeriji? Naravno da kvaliteta nije ono što bi ljude privuklo u kina. Nije već duuugo vremena. Reklama u kojoj je prikazano par doskočica i eto ti planetarne popularnosti jednog, po svemu sudeći, sasvim prosječnog humorističnog filma.
Prošlo su ona vremena kad sam se smatrao privilegiranim zbog saznanja da je Vesna koja je živjela čak 3 ulica dalje od mene, izgubila nevinost sa Markom koji je… Kako to mislite Vesna ovo čita? Hm…no dobro, danas svi znamo da je Britney Spears podnijela zahtjev za razvod. Znaju to i oni u prijateljskim državama Čad, Indonezija, Paragvaj. Ipak, ono što ne znate jest vijest da je Tom Cruise platio večeru 10000 dolara. Eto top teme za danas. Zašto ne raspravljati o tome što sve treba pojesti da bi se ispostavio takav račun? Big brother, Borat, Cruise, Glavaš, Huljić.....

- Herostrate – kolega će dok zadihan ulazi u ured.
- Čekaj, pišem nešto važno – odgovaram dok prsti razigrano plešu po tipkovnici.
- Herostrate – opet će kolega, sada već uzrujano a na licu mu čitam očaj. Brzo ostavljam ovaj tekst, polazim mu u susret u očekivanju neke katastofe.
- Što je prijatelju? Što se desilo?
- Nema druže, nema niti jedne – sada već rezignirano izgovara kolega dok mu očaj proplavljuje sobu.
- Čega nema pobogu?
- Nema karata. Niti jedne. Sve je rasprodano. Nema ni za sutra.
- Ali…ali….pa jesi rekao da je za mene? Jesi rekao da je za Herostrata? - pitam u nevjerici a očaj polako počinje obuzimati i mene. Od nogu, ravnomjerno se raspoređujući svuda…

A onda "klik". Sve najbolje ideje nastaju u hipu. Vraćam se za stol, podižem slušalicu telefona, biram poznati broj…

- Dube…Du….ma da, znam, znam da je gužva, sjednica Gradsko vijeća. Ma znam, da. Ali, trebaju mi dvije karte. Da. Dvije. Za ženu i mene. Ma za Borata, nego što. U redu? U redu, hvala ti puno Dube.

Dok sam odlagao slušalicu, preplavila me istinska sreća. Spoznaja da imaš prijatelje na koje možeš računati čovjeka istinski veseli.

- 09:15 - Razjagori se!! (27) - (U)Tiskaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>