Gledam je kako se trese, unezvijereno se osvrće oko sebe očekujući valjda da će se upravo taj trenutak nešto dogoditi; nešto što će riješiti njezin problem. The problem. Majku od Majke svih problema. Ali naravno, taj trenutak nikad ne dolazi onda kad nam je najpotrebniji, kad mu se najviše nadamo…
*
Danima joj nije silazio osmijeh s usana kada bi se zapodjenuo razgovor o mobitelima. Ona je, naime, naručila najnoviji XLZ model. Zapisana je – veli – na listi čekanja. Takav je to mobitel. Međutim, neodgovorna službenica, ne mareći za dogovor, njezin mobitel prodala je nekom drugom. To je bilo u četvrtak. Oriana, žena apsolutno nesklona ispadima, napravila je frku u TK centru i isposlovala obećanje – mobitel za nju stići će u ponedjeljak. Problem i ne bi bio tako strašan da u međuvremenu svojeg starog ljubimca – Samsung SHG "something" nije prodala kolegici a ugovoreni datum isporuke trebao bi biti u subotu. Oriana drži do riječi; isporučit će Samsunga bez obzira na sve. Dva dana bez mobitela valjda će izdržati iako, nije baš sigurna.
*
Prije sat vremena zazvonio je telefon i po početnom ozbiljnom i uzbuđenom glasu shvatio sam da se događa nešto loše. Možda je umro Glavaš, možda su je ispisali iz HDZ? Ok, ok..šalim se, ovo zadnje nije tako izgledno. Uglavnom, razgovor je tekao ovako:
- Kako to mislite neće doći u ponedjeljak?
- ….
- Ali rekli ste mi, obećali ste, je li tako…obećali ste ponedjeljak ujutro – panično će Oriana.
- …
- Ma ne zanimaju mene vaši problemi oko transporta. Razumijete? Ja želim da mi date moj mobitel. To je moj mobitel, razumijete. MOJ. Naručila sam ga. OBEĆALI STE – sada već očajno govorila je Oriana povišenim glasom.
- …
- Gospođo, najprije ste moj, razumijete…MOJ mobitel, prodali nekom drugome, a sada mi kažete da ga ne mogu ni u ponedjeljak dobiti iako ste obećali. Kakva ste vi to firma? Meni je mobitel neophodan, razumijete…
- ….
- MA ŠTO TEBE BRIGA ŠTO ĆE MI MOBITEL. HOĆU MOBITEL U PONEDJELJAK JESI ČULA KUČKO ODVRATNA!
- …
- ŽAO TI JE PIČKU MATERINU ALI VIDJET ĆEŠ TI, ZNAM TI JA ŠEFA, NEĆE OVO OVAKO PROĆI.
PRESTANI GOVORITI DA TI JE ŽAO I DAJ MI MOBITEL JEBEM LI TI MA…
- ....
- MATERI SKLAPAJ TELEFON, JESI ČULA, MA-TE-RI!!!
Ne govorim ništa, pravim se da radim. Uvučen sam bez vlastite krivnje u vrzino kolo. Čekam da krene. Nije trebalo dugo:
- Ma zamisli ti krave jedne, kaže da neće ni u ponedjeljak doći…Ma zamisli.
- DA? A zašto? Kako mogu tako?
- Pa da, kako mogu…jel' to poslovnost? O krvi bi joj se napila, krvi..razumiješ?
Saučesnički klimam glavom; neugodno mi je bilo što drugo napraviti.
*
U svojim mladim godinama, najviše bi mi na milokleez išlo kada bih slušao primjedbe starijih koje su uzrokovane nerazumijevanjem mladih. Još tada sam govorio da ću znati da sam ostario onda kad ne budem imao barem minimum razumijevanja za probleme, ideje, nastojanja mlađih. Gotovo sam ušao u tu fazu, kada je tehno – ta muzika kompresora i ritam mašina – zavladala među mladom populacijom. Ipak, dopuštao sam mogućnost da i to netko može voljeti. Netko bez ukusa, naravno...
Orianina ovisnost o mobitelu nije izoliran slučaj među mladima. To je već prava pošast. A to je ujedno i trenutak kada priznajem da ne razumijem. I jebe mi se što je tomu tako. Ali nije mi drago što teška srca napokon moram priznati da sam u svojim 30-im zapravo…..ostario.
Post je objavljen 24.11.2006. u 14:22 sati.