26.06.2006., ponedjeljak

Zajeb

Eto, poštovani, dobih dojavu da krema rvackog uredništva prati pismena objavljenja na bestseleru pa reko' što se i ja malo ne bi uvukao u, jel'te, guzicu. A onda druga dojava, znatno ozbiljnija, kaže da nije riječ o urednicima nego o špijunima.
I tako ja pisao za bestseler (ubiše me rokovi) umjesto za vas vjerni. Nemojte zamjeriti. Evo linka. Kinematografija u provinciji. Neću više. Častohleplja mi moga.
Prvić naučio plivati.
Drugić voli kupanje.
Hrvatska zasluženo ispala.
Ljeto je.
Vruće.
Tja....

- 13:55 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

16.06.2006., petak

Ukoričenje

...što ti je jebena sreća. Prvi put pošaljem uradak na nekav natječaj (vidi:natječaj) i, gle vraga, upadnem medju 53 (čini mi se) odličnika. S uvrštenjem je uništena i moja anonimnost.
Stoga, ubuduće, na ovom blogu možete čitati samo burzovna izvješća ;)))

P.S. Link na priču je među linkovima desno
- 14:26 - Razjagori se!! (21) - (U)Tiskaj - #

15.06.2006., četvrtak

Noćas sam bacio televizor kroz prozor

Televizija je zlo. Televizija je Belzebubov najbolji izum modernog doba. Televizija je iskušenje. Ono nešto poznatije - Isusovo u pustinji, dječja je igra prema izazovu ove, naizgled pristojne, kutije. Isus je imao mogućnost izbora, nije morao skočiti sa stijene iako je Sotonina ponuda bila primamljiva. A mi, imamo li mi izbora? Jeste li kad pokušali izgasiti televiziju u noćnim satima kad prosječna hrvatska obitelj uživa napasajući se trashom kojim smo zasuti sa malih ekrana? Niste? Rezultat je ovaj, draga čeljadi: Osjećat ćete se kao pušač u početnoj, apstinentskoj fazi kada nervozno baulja po stanu u potrazi za cigaretom, iako zna da je nema. Međutim, uvijek postoji ona teoretska mogućnost "što ako"?
Gledate u prazni crni ekran i čekate ono vrijeme kad ćete neumitno popustiti svojim niskim strastima. "Eto, pokušali smo dvije večeri, vidjeli smo da možemo, hoćemo li sad malo gledati Kućanice? Zašto baš mi moramo glumiti neku posebnost?" U trenu, šarenilo boja razlijeva se minimalno 25 inčnim ekranom a cijela obitelj uživa mazohističkom sladostrašću.

Sve to karakteristično je za uobičajene dane u godini. Međutim, svake 4 godine održava se nešto što je u svijetu prepoznato kao Svjetsko prvenstvo u nogometu. Tada gledanje televizije nije nešto uobičajeno, tada to postaje obveza. Vrijeme je to prepuno emocija, ushita, pojačanog broja samoubojstava, grickanja domoljubnog, navijačkog čipsa (sic!), vrijeme kada krasotice koje drže do sebe ubrzano prolaze tečejeve "sve o nogometu u par lekcija". Vrijeme je to koje priželjkuju vlade svjetskih država ili barem ova naša. Nema te pizdarije koju su u stanju napraviti a koja bi pomutila kolektivni orgazam zbog nogometnih vratolomija rvackih i inih zvijezda. Vrijeme je to i strahovitog licemjerja kada nas, između dviju utakmica bombardiraju "plesom i pjesmom" nervno rastrojenih napalm djevica te nezaobilaznim reklamama za pivo. Istovremeno, propagira se zdrav život, antialkoholne kampanje su "in" itd. Vrijeme je to kada se trži nacionalnim osjećajima. Najnovije skidanje reklame za pivo u kojoj Japanac pjeva hrvatsku himnu zbog, kako je rečeno, vrijeđanja nacionalnih osjećaja, još jedna je u nizu farsi zbog kojih se ponekad, iako sve manje, osjećam postiđeno.

Međutim, na stranu sve to, što je zapravo povod činjenici da sam se krenuo boriti sa vjetrenjačama?
Preksinoć, dok sam u miru svoga doma, pratio utakmicu (naravno) a Drugić se naslađivao sa 2.5 dl mliječnog napitka, začuo sam Prvića kako izgovara: Mogu li sad dobit Karlovačko? I što bi tu bilo čudno - pitate se vi, neupućeni dobrohotni ljudi, kao da je ona prva koja izgovara riječi reklame čije uprizorenje ne možemo izbjeći. E pa dragi, čudno je to što 3.5 godišnja curica te riječi izgovara prije onog zbunjenog Brazilaca. Razumijete? Ona nonšalantno, u igri, izgovara te riječi PRIJE BRAZILCA, kao da je to nešto što se smatra potpuno normalnim? Nakon iznenađenja, nekoliko trenutaka tresao sam se od smijeha, onda primirio i shvatio da ništa nije smiješno. Dapače, trebam se zabrinuti. Oni joj ubacuju 25. sličicu u mozak, djeluju na njenu podsvijest. Špijuni. Zavjera. SVe to proključalo je mojom opsjednutom psihom. U jednom trenutku, Drugić koji za sada govori samo "ta-ta" i "da-da" podigla je pogled prema televiziji, nasmijala se, i nešto nerazgovijetno promrmljala. Možda čak i "Ka". E nećemo tako - pomislio sam pogledao ženu, saučesnički klimnuo i pustio da se noć odvrti po uobičajenom scenariju.

Kad su se djeca resetirala po svojim posteljama, u miru smo odgledali Seinfielda, nakon toga se podigli na noge stamene, žena je našoj maloj_ali_srcu_dragoj televiziji dala posljednje pomazanje (ipak smo mi kršćanska familija, op.a.) uzeli smo je (nju, televiziju naime) svatko za jedan kraj i krenuli prema balkonskim vratima. 10. kat značio je jedno 30 metara visine do betonskog dvorišta.

- Čekaj trenutak - rekao sam ženi želeći da užitak bude potpun. Kad je bal nek' je maskenbal. Pogledala me začuđeno ali ništa nije pitala. Otišao sam do šupe po stari akumulator, vratio se u stan, spojio akumulator na televiziju i upalio je. Želio sam se naslađivati i uživati u njenoj smrti. Želio sam je gledati dok umire u mukama. Dok je letjela preko balkona, vidio sam na ekranu scenu felacija na Spice platinum kanalu. Vidio sam kako se muškarčevo spolovilo smanjuje, postaje jedva vidljivo a onda se sve raspršilo u tisuću komadića. Žena je izgledala sretno a u meni kao da je nešto umrlo. Ipak, nisam se lako mogao pomiriti sa upravo učinjenim. Nešto je tu nedostajalo. Vratio sam se prema balkonu, još jednom pogledao prema dolje i…i….znam, znam…teško je povjerovati ali gotovo bih se kladio kako se iz jednog svijetlećeg komadića kojeg je obasjavala svjetlost ulične rasvjete začulo: Dado Pršo…Dado Pršo…ljeeepotoom stršo'.


U tom trenutku, shvatio sam da je otpor nemoguć. Linija manje otpora - linija je našeg života.
- 08:21 - Razjagori se!! (5) - (U)Tiskaj - #

07.06.2006., srijeda

Crnac u Prugovu

Imala sam 9 godina kada je ćaća, jednog sparnog i dosadnog ljetnog popodneva, u naše selo doveo crnca. Bio je to pravi pravcati, da ne može biti crnji, crnac iz Afrike. Ime mu nisam zapamtila ali se dobro sjećam da je bio iz Konga i da je kod nas studirao medicinu. E sad, kako je on to studirao jedva natucajući par naših riječi, ostala mi je vječita misterija.
Navodno je lutao izgubljen po rivi a otac, koji je volio okupljati ekipu oko sebe, prvi mu je prišao i počeo nepovezano pričati o tome kako smo svi braća pod kapom nebeskom, kako se mi nesvrstani moramo držati skupa zbog imperijalističke opasnosti te kako su Tito i Nehru istinski vizionari jednog novog, pravednijeg svijeta. Pričao je on još štošta, čak se i smjerno ispričavao u ime bijele rase zbog višestoljetnog ropstva pa mu u to ime ponudio i gostoprimstvo u svojoj rodnoj Zagori. Nakon te poduže pijanske tirade, pretpostavljam da jadničku nije preostalo ništa drugo nego da sjedne u očev raspadnuti stojadin pa polako, uz Kočinje brdo, pravo do našeg Prugova.

Otac s engleskim baš i nije bio na "ti" pa se dosta služio rukama. Međutim, voziti onim našim strmim serpentinama te istodobno vitlati ekstremitetima nije bilo baš uputno. Negdje pri vrhu, netom što će se popeti na Klis, otac i crnac završili su u jarku. Srećom, bez težih posljedica, samo sa puknutom gumom i iskrivljenim blatobranom. Uz pomoć nekih putnika namjernika, uspjeli su se izvući, promijeniti gumu i sat vremena krenuti prema svom odredištu, ali je taj nemili događaj zauvijek zacementirano njihovo prijateljstvo, ili je barem tako izgledalo u tom trenutku. Otac se kleo da će svoga novostečenog prijatelja posjetiti u Kongu, da će mu biti kum na vjenčanju i još koješta drugo a crnac ga je gledao zabezeknuto pitajući se čime li je zaslužio toliku pažnju.

Malo je naše Prugovo, ni ptica ne može preletjeti neprimijećena a kamoli će otac, lokalni šaljivdžija sa svojim neobičnim gostom. Čim sam ugledala naš auto u daljini, potrčala sam mu u susret jer otac nikad nije dolazio praznih ruku. Nije donosio čokolade i bombone kao ostali roditelji, bio bi to neki napušteni pas, ranjeni golub ili osušena morska zvijezda. Izašao je iz auta, ugledavši me mahnuo je, zagrlio svog crnog suputnika i smiješeći se rekao:

- Maro, dovodim ti svoga prijatelja doktora iz Afrike. My friend – my daugther Mara – rekao je otac teatralno pokazujući na mene. Kao mnogo puta do tada, uštinuo za obraze, zagrlio a onda smo zajedno krenuli našoj kući. Crnac ga je pratio u stopu.
Mater je stajala naslonjena na dovratak i promatrala pridošlice nimalo iznenađena. Toliko je stresova doživjela sa ćaćom u proteklih 12 godina da je znala kako od njega baš sve može očekivati.

Moja je mater bila paćenica, jedina intelektualka u selu, nekad je predavala engleski u provincijskoj školi i pjevala u komornom zboru. U Prugovu je bila, ćaća je znao reći smijući se, kao krme u Teheranu. Ali ljubav je i ovdje kao i u mnogo sličnih slučajeva, odigrala presudnu ulogu. Do ušiju se zaljubila u redikula koji je skakao sa bandere na banderu po splitskoj rivi. Otac je bio šarmantan, svi to kažu i to se poreći ne može ali je taj šarm alkohol dobrano nagrizao. Ljubav dođe i ode, kako je brzo planula, tako se i ugasila. Prošlo je nepunih 6 godina, a već je na grbači imala nas troje djece i muža, nesposobnog alkoholičara. Trebalo je proći neko vrijeme dok se majka konačno pomirila sa neumitnim. Nije znala ili nije imala hrabrosti razmrsiti to vrzino kolo pa se, konsternirana, prepustila letargiji i sve svoje snage i ljubav usmjerila na nas djecu…

Niti pola sata od očeva dolaska, čitavo susjedstvo sjatilo se u našem dvorištu. Isprva sramežljivo, tiho, mjerkajući sa strane a onda sve smionije i otvorenije. Svi su htjeli vidjeti prvog crnca u Prugovu.

- Nu ga što je garav, đava ga lipi nosa.
- Đava ga odnija i ko ga je doveo ovdi među poštene ljude.

Bilo je i zluradih komentara kako je otac doveo crnca jer više ne može opsluživati svoju ženu. Čula je to i mater ali davno je prošlo vrijeme kad se nervirala zbog seoskih priča. Znala je da je uljez u ovoj sredini i da ovdje, što god napravila, nikada neće pripadati.
Otac se nije odvajao od svog crnog "doktora". Zalijepio se za njega kao čičak. Odavno se već nije osjećao tako važan i tu poziciju nastojao je iskoristiti do maksimuma. Uz pršut i našu domaću "vrancuzicu", otac je postajao sve dobrohotniji i želio je još više ugoditi svom novostečenom prijatelju. S par rečenica na lošem engleskom i uz puno gestikulacije, govorio mu je da se treba osjećati kao kod kuće, da se slobodno penje na stablo jer mu to sigurno jako nedostaje.

- You ride wild kesten my friend. Don't worry. Ride! I watch!
Crnac se smijao očevoj koreografiji ne shvaćajući ni riječi a susjedi su se smijali i ocu i crncu smatrajući ih savršenim parom.
Već se i smrkavalo a društvo se i dalje ugodno zabavljalo.
A onda je moj otac ustao, dramatično kako to samo on zna, u želji da crncu pokaže naš vlaški ples – treskavicu. Podigao je ruke u zrak, uperio pogled u daljinu i počeo kružiti oko stola u prepoznatljivom ritmu. Svi su promatrali oca a afrikanac se čudio plesu bez pjesme.
- Sing my frind, sing – drečao je crnac.
- No sing, no sing – pokušavali su mu objasniti specifičnost treskavice, izvornog plesa bez muzičke podloge, ali ovaj to nikako nije shvaćao već i sam dobrano načet "vrancuzicom".
- Sing my friend, sing – ustrajao je crnac sad već pjevajući na nekom čudnom jeziku pokušavajući pratiti očev ritam. Otac je izgledao kao derviš, operiran od stvarnosti, crnac je sve jače pjevao, susjedi sve jače negodovali.
- Ma prestani. STOP. STOP!!! Pizda li ti materina garonjo. Nije ti ovo Kongo. Ma viđi ga kako nam treskavicu blati jeba mu lav i krokodil mater. Ma prestani pivati, pivali ti na grobu dabogda.
Crnac se i dalje smijao i pjevao.
- Sing my friend – vikao je i pjevao čak i onda kada se otac resetirao jednostavno se skljokavši na pod. Pjevao je sve do onog trenutak kad je Mate Šimunov, žestokom šamarčinom po crnčevu licu, okončao taj valpurgin pir.
Oca su unijeli u kuću, susjedi su se počeli razilaziti a naš crnko krenuo prema Splitu. Uzalud ga je mati uvjeravala da ostane, da je daleko do Splita, da je čak i opasno noću tim putem. Ništa ga nije moglo zadržati.
- Don't you worry mam" – govorio je crnac uvjeravajući mater da tih 20-ak kilometara on propješači kao iz šale. It's peace of cake.

Gledala sam ga kako napušta naše dvorište a onda putem u ritmu treskavice zauvijek odlazi prema jugu.
Puno godina kasnije, gledajući neki dokumentarac na TV-u, otac se zaklinjao da je našeg crnca vidio u nekoj važnoj delegaciji. Naravno, nitko mu nije vjerovao jer je otac već godinama vidio samo bijele miševe. Umro je nekoliko mjeseci kasnije od ciroze jetre a mati se klela da je umirao sa osmijehom na licu vičući nešto kao: - No sing, no sing my friend.

- 09:12 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

05.06.2006., ponedjeljak

Turisti naši svakidašnji

Ugodno zavaljen u fotelju poznatog kafica, promatram horde turista ispljunute iz utrobe brodova. Nekoliko tisuća mrava razmililo se svuda i na par sati potpuno blokiralo naš mali Grad.

Prvi pristižu Japanci, lako ih je prepoznati i sa velike udaljenosti. Stupaju u prepoznatljivoj vojnoj formaciji, dva po dva. Veselog izraza lica, u čuđenju posmatraju sve oko sebe vjerujući da su zidine koje ih okružuju samo kulise nekog, potencijalno skupog, filma. Na glavama kape (bijele uglavnom) koje priječe da im opako sunce oprži nevinu kožu. Fotografiraju svojim digitalcima samo kada ih vodič na to upozori. Rječju, odlikaši. Karakterizira ih i neviđeni neukus u odijevanju. Nije to onaj neukus koji je svojstven recimo Nijemcima, riječ je o potpunom pomankanju interesa o tome što će staviti na sebe. Plastične košulje, impresionistička paleta svih mogućih boja u kombinaciji sa, u pravilu, užasno demode cipelama daje im jedan, sasvim dražestan štih. Još kad zacvrkuću na onom svom manđurijskom, svakoga bi na ranu privio ;)

Nakon japanaca, kao njihov kontrapunkt, nadolaze Talijani. E tu već nema neke vizualne formacije, svatko je "kovač svoje sreće" a sasvim slučajno su grupa. Karakteriziraju ih glasne i lijepe te vrlo ukusno obučene žene. Za razliku od japanaca, jedino plastično što talijanke imaju su kreditne kartice i sise. Gestikuliraju, viču, ponašaju se domaćinski (jel' to još jedno u nizu teritoriijalni pretenzija, op.a.) i što je najvažnije za lokalnu zajednicu – kupuju. Oduvijek je bilo poznato da više vrijedi omanja grupica talijana u restoranu neko čitava ekskurzija recimo Slovenaca kojih je na ovim našim prostorima sve manje od kada su cijene poletjele u nebo.
Jebiga, talijanac ne može živjeti od salate, on hoće ribu oboritu. A opet, nisu svi talijanci stručnjaci, zapravo većina nije pa se pod zubatca, šampjera ili oradu može podvaliti i nešto malo skromnije, jel'te?!? Pa pobogu, riba je riba. :)

Englezi u omanjoj grupi, prepoznatljivi su po činjenici da tvore najstariju grupu ljudi koja se u jednom trenutku našla na jednom mjestu. Niti jedan ispod 70-godina. A svi bez roditelja. Kao da su došli ovdje zato jer su čuli da je ovdje jeftinije okončati ovozemni život. A možda baš i jesu zbog toga ovdje? Morat ću to provjeriti s pogrebnim poduzećem. Uz to, govore nekim čudnim, nerazumljivim engleskim jezikom.

Kad vidite skupinu, malenih, tamnoputih nabildanih rabijatnih mladića, budite sigurni da su to španjolci. Pripadnici su to vojnih postrojbi UNPROFOR-a ili kako li se već sve zovu ti strani špijuni i plaćenici. Opravdano se pitate "Zar ih još ima"? E pa ima i bit će ih, po svemu sudeći, još dugo. Spuštaju se iz susjedne države u potrazi za zabavom i svaki izgleda kao da mu je pola sata (dobro, nećemo pretjerivati, 5 minuta) sa prostitutkom pitanje života i smrti. Ali mi smo mala, konzervativna, učmala sredina i naći prostitutku nije niti malo lako. Osim kad dolazi kakav američki nosač aviona. U tom slučaju logistika poduzme sve kako bismo se na primjeren način zavukli u čmar svjetskih policajaca.
Zbog svega ovoga, Španjolci su uzrujani i razočarani. Barem tako izgledaju dok sebi u bradu izgovaraju 1341 riječ u minuti. Ako Englezi pričaju nerazumljivo onda "ovo" što izgovaraju Španjolci nema adekvatnog naziva….

U našim južnim provincijama, posljednjih godina sve češće dohode Franćezi. Nekada davno ili točnije, prije 200 godina, ujahali su u Grad na čelu s generalom Marmontom. Svoju poznatu europsku kulturu pokazali su činjenicom da su konje napajali u atriju Dominikanskog samostana. Danas su ipak drugačiji ali jednostavno neprepoznatljivi. Nemaju ništa što bi ih posebno karakteriziralo i izdvajalo od svih ostalih. Osim arogancije ali to se ionako ne vidi na prvi pogled.

Socijalistička braća po nevolji, Česi ali i Poljaci nisu od onih koje ćete često vidjeti na Stradunu. Ako se to i desi, onda je riječ obično o obitelji. Česi naime ne šeću, oni se voze u svojim Skodama u potrazi za plažama za koje ni mi domaći ne znamo. Tako, ako kojim slučajem poželite potražiti mirni kutak, plažu na kojoj ćete slobodno osunčati vaše bujne (ili one druge koje naravno nemate) grudi, budite sigurni da će tamo, prije vas, već biti Česi. Srdačni su i veseli a može se primjetiti da su tehnički sve bolje i bolje opremljeni. Takve peraje, maske, šlaufi? Prosječna češka familija zauzima 20 m2 na plaži i svi rekviziti koje nose sa sobom, naprosto su im neophodni :) Unatoč svim predrasudama koje o njima imamo, krasan je to narod.

Donekle prepoznatljivi kao grupa jesu i Skandinavci. Istina, oni dolaze najčešće obiteljski a najlakše ćete ih prepoznati ovako: Plavokosi muškarac malo duže kose i ista takva ženka - vestalka drže se ruke, na njegovim leđima je nosilica sa djetetom starim do godine dana a iza njih, polako i nezainteresirano vuče se još dvoje ili troje žgepčića koji šljapkaju po lokvama. Naime, skandinavci uvijek izmile nakon što padne kiše. Kao puževi. Sportski su obučeni, nerijetko i đempere imaju ali noge su uvijek gole. Naše smjerne majke, skanjivaju se nad ovakvim obiteljima ali te obitelji putuju po svijetu a naša mala, zaštićena dječica ne mogu sastaviti više od tjedan dana bez neke opake boljetice.

Na našoj poznatoj ulici može se vidjeti i drugih naroda i narodnosti. Irce i Amerikance ćete nepogrešivo detektirati u Irish pubu. Uvijek se vesele i smiju a u ustima im je u pravilu niska od 84 kao …kao ne znam što..bijelih zubi a mi, onako pesimistični, uvijek se pitamo čemu se vesele.
Ako ugledate nekog visokog, dostojanstvenog muškarca, prosijede i uredne brade, budite sigurni da je riječ o Pakistancu ili Indijcu. O da, i takvih imamo. Imamo i sve više Izraelaca ali oni u Grad ulaze s istočne strane, one na kojoj se nalaze luksuzni hoteli s 5 zvjezdica. Još im nisam skužio profil ali potrudit ću se poštovana čeljadi.

Imamo mi i domaćih turista, o da i mahom dolaze iz Zagreba. Znate kako ćete najlakše uvidjeti da je nekoj zagrebčanki prvi put u Dubrovniku? Ona se dere, ona ne mari za privatnosti, priča tako da je čuje i susjedna mjesna zajednica. "I kaj da ti velim. To je nešto prestrašno. Onda je on njoj rekao da ne bu ona više kasnila bez posljedica? Ma zamisli? 10 minuta zakasnila i on njoj tak…vrag si ga neka…". "Supač" "Ideš"... Mda, uglavnom vole pričati o poslu koji je u pravilu strahovito važan, toliko važan da je firma najčešće ovisi o njihovim poslovnim potezima.
I tako, zaluta tu i tamo pokoji filipinac, rus ili tanzanijac ali sve dok prolazak prosječne crnkinje sa jenifer lopez dupetom izaziva pozornost većine domaćih, teško da možemo govoriti o svjetskom gradu. Još smo mi mala, debela…..provincija ;)


- 12:04 - Razjagori se!! (26) - (U)Tiskaj - #

02.06.2006., petak

Drugić

Prilično uradaka na ovom blogu posvećeno je izdanku mojih prepona, mojoj Prvić. Štoviše, prezentirao sam ovdje i njezin rječnik koji je bujao kako je ona rasla a kojega možete vidjeli na linkovlju s desne strane (ako ste u kompjuteru, dakle leđima okrenuti ekranu, desno vam je ovo gdje sad pokazujem rukom).

A sad je vrijeme da se i Drugić prezentira blogovoskoj javnosti i to u onom segmentu u kojem se najviše razlikuje od Prvića.
Prije Prvićeva rođenja, smatrao sam da bi najveća katastrofa koja se može dogoditi jednom ocu, drugu i starješini bila da žgepče ne želi jesti. Sve drugo se može riješiti ali to ne. Nema lijeka protiv situacije kada dijete ne otvara usta ili čak prihvaća hranu u usta ali ne guta nego taloži zalihice u neke čudne zakutke za koje nikad nisam vjerovao da postoje. Ne možete ni zamisliti koliko dijete može uzeti hrane u usta a da je ne proguta. U tri i po godine Prvić nikad nije rekla da je gladna. Nije čak ljubitelj ni kolača, čokolade… ničega. Na teoretskom nivou sve funkcionira i ne mogu se ozbiljnije buniti protiv djeteta koje ima svoj stav.

A onda se rodila Drugić i ja sam počeo strepiti. Kako će s njom biti? Sisu je uredno blanjala ali tu nisam ni očekivao probleme. Trebalo je vidjeti reakciju na kašicama, dakle kasnije. I sad je došlo to kasnije a meni smiješak ne silazi sa lica. Koliko god hranjenje Prvića bilo traumatično, s Drugićem je to čista milina. Nema potrebe strahovati da nešto neće jesti, da će početi plakati, da će na bilo koji način pokušavati izbjeći hranu. Naprosto pojede sve što joj se servira. Drugić je kao mačka. Neki dan je imala febru preko 39 ali je uredno rasturila dvije kašice, povratila te stoički nastavila dalje.
Ali u svemu tome ima jedno posebno zadovoljstvo. Oko 11 p.m. Drugića budimo kako bi dobila bocu bebimila jer do jutra ne bi izdržala. Drugić ozbiljno negoduje zbog tog buđenja, lagano razvija plač a onda se desi TO. Drugić ugleda bocu i naprosto se raspomami. Prvotno smiješak na licu nakon spoznaje da je ta krasna jestvina njoj namijenjena, onda milostivi pogled prema meni, pa opet prema boci. A onda nervoza. Gleda u mene vjerojatno misleći "ajde više, što čekaš, daj mi to".
A ja je gledam, smijem se i ne dam, mamim je, čekam onu slijedeću reakciju. A ta reakcija dolazi odmah. Nepovezano trzanje rukama i nogama, plač nevjerice, bijes. Nikad ne izdržim više od 20-ak sekundi. Kad napokon dobije dudu u usta te mlaka jestvina počne teči kao mana s neba, sve bude dobro, sve bude na svom mjestu.
Gledamo se dok mlijeko curi kao pijesak pješčanog sata, gledamo se i zaista ne znam što ona misli ali znam što uvijek mislim ja. "Žena je pripomogla i tu spora nema, ali opet…odakle mi i čime sam zaslužio ovako lijepo i umiljato dijete"?

- 11:12 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #