Prilično uradaka na ovom blogu posvećeno je izdanku mojih prepona, mojoj Prvić. Štoviše, prezentirao sam ovdje i njezin rječnik koji je bujao kako je ona rasla a kojega možete vidjeli na linkovlju s desne strane (ako ste u kompjuteru, dakle leđima okrenuti ekranu, desno vam je ovo gdje sad pokazujem rukom).
A sad je vrijeme da se i Drugić prezentira blogovoskoj javnosti i to u onom segmentu u kojem se najviše razlikuje od Prvića.
Prije Prvićeva rođenja, smatrao sam da bi najveća katastrofa koja se može dogoditi jednom ocu, drugu i starješini bila da žgepče ne želi jesti. Sve drugo se može riješiti ali to ne. Nema lijeka protiv situacije kada dijete ne otvara usta ili čak prihvaća hranu u usta ali ne guta nego taloži zalihice u neke čudne zakutke za koje nikad nisam vjerovao da postoje. Ne možete ni zamisliti koliko dijete može uzeti hrane u usta a da je ne proguta. U tri i po godine Prvić nikad nije rekla da je gladna. Nije čak ljubitelj ni kolača, čokolade… ničega. Na teoretskom nivou sve funkcionira i ne mogu se ozbiljnije buniti protiv djeteta koje ima svoj stav.
A onda se rodila Drugić i ja sam počeo strepiti. Kako će s njom biti? Sisu je uredno blanjala ali tu nisam ni očekivao probleme. Trebalo je vidjeti reakciju na kašicama, dakle kasnije. I sad je došlo to kasnije a meni smiješak ne silazi sa lica. Koliko god hranjenje Prvića bilo traumatično, s Drugićem je to čista milina. Nema potrebe strahovati da nešto neće jesti, da će početi plakati, da će na bilo koji način pokušavati izbjeći hranu. Naprosto pojede sve što joj se servira. Drugić je kao mačka. Neki dan je imala febru preko 39 ali je uredno rasturila dvije kašice, povratila te stoički nastavila dalje.
Ali u svemu tome ima jedno posebno zadovoljstvo. Oko 11 p.m. Drugića budimo kako bi dobila bocu bebimila jer do jutra ne bi izdržala. Drugić ozbiljno negoduje zbog tog buđenja, lagano razvija plač a onda se desi TO. Drugić ugleda bocu i naprosto se raspomami. Prvotno smiješak na licu nakon spoznaje da je ta krasna jestvina njoj namijenjena, onda milostivi pogled prema meni, pa opet prema boci. A onda nervoza. Gleda u mene vjerojatno misleći "ajde više, što čekaš, daj mi to".
A ja je gledam, smijem se i ne dam, mamim je, čekam onu slijedeću reakciju. A ta reakcija dolazi odmah. Nepovezano trzanje rukama i nogama, plač nevjerice, bijes. Nikad ne izdržim više od 20-ak sekundi. Kad napokon dobije dudu u usta te mlaka jestvina počne teči kao mana s neba, sve bude dobro, sve bude na svom mjestu.
Gledamo se dok mlijeko curi kao pijesak pješčanog sata, gledamo se i zaista ne znam što ona misli ali znam što uvijek mislim ja. "Žena je pripomogla i tu spora nema, ali opet…odakle mi i čime sam zaslužio ovako lijepo i umiljato dijete"?
Post je objavljen 02.06.2006. u 11:12 sati.