26.05.2006., petak

Pogubljenje

Dinko je trebao biti pogubljen u zoru. Već tri puta, strijeljanje je bilo odgađano ali ovaj put, odluka je bila konačna. U zoru, bez ikoga tko bi posvjedočio strašnom činu, Dinko i egzekutori odigrat će jednočinku u kojoj je gubitnik unaprijed određen.
Ledeni trnci preplavili su mu čitavo tijelo kada je shvatio da je susret sa Smrću ovaj put neminovan ali, već sljedeći trenutak, probudila se neka suluda nada. Daleko je do jutra, čitavih 9 sati – mislio je Dinko u sebi – i dok god imam to vrijeme ispred sebe ja postojim, ja živim. Čudna je životinja čovjek, navikne se na štošta ako se to "štošta" ponovi dovoljan broj puta. Čitavu noć Dinko je probdio, ne želeći potrošiti ono malo vremena koje mu je ostalo. Pokušavao je kroz glavu provrtiti životni film ali misli su mu bile nepovezane, iskrzmane. U snomorici mu je prošla noć. Ujutro, kad su ga vodili kroz ogromni hodnik Kaznene institucije, još uvijek je mislio da je vremena napretek

"Do stratišta je čitavih 500 metara, treba još proći onda vrata upraviteljeva, pa onda još 300 metara od ulaza, 200 metara kroz dvorište, pa onda onaj prozor….100 metara kroz koji se vidi komadić mora. Plavog kao san, more kao povratak djetinjstvu, more kao izvor svega lijepog što je pamtio. Dinku se počelo okretati u glavi, predmeti su počeli gubiti jasne konture, sve je postajalo tako jednolično sivo…sivo…osim onog nebeski plavog komadića mora….mora koje je život….mar adentre….mar…sea….

- A imate li vi dole kakvih dobrih plaža, a? – bilo je jedno od pitanja s kojim se susretao svake godine, pred početak sezone. Pokušavao je smisliti duhovit ili barem neobičan odgovor na tako idiotsko pitanje ali uvijek, uvijek je odgovarao isto:
- Ma ima, ima ali nije to kao ono u Makarskoj, Brelima, Baškoj vodi…
- Ma kakva Baška voda bolan, gužva je tamo. Osim toga, oću negdje gdje ne ljetuje cijela moja ulica. Nešto lijepo, romantično, usamljeno…razumiješ?
- A tooo, pa onda ima, ima kako ne – mislio je Dinko i u sjećanje prizivao najmanje 4 ali niti jedna nije bila tako upečatljiva kao plaža na Sekama. O toj plaži znao je sve. I gdje je drača koju treba izbjeći dok se spušta niz kozji puteljak obrastao mrčom i borovima, na kojem mjestu bi se moglo nalaziti freško govno i dva odvojka od kojih je jedan vodio preko malene provalije a drugi, nešto dulji, tik uz more. Provalija nije bila velika ali ni nepažnja nije morala biti velika da se spotakneš i završiš u rupi. S druge strane, puteljak uz more bio je sigurniji ali dulji. Za juga i velikih valova, proći tim putem redovno je značilo biti do kože okupan.
Uvijek, ali uvijek bili su razočarani kad bi ih doveo na ovo mjesto. Gledali bi te stijene, tu golet s nevjericom i pitali se gdje je plaža o kojoj je pričao s toliko emocija. Dinko je znao da je tako ali nije si mogao pomoći. Znao je da im ništa ne znači onaj maleni plato na kojem su nekad igrali tresete i briskule. Trčali su, doslovno su trčali ne bi li bili prvi jer kandidata za igru je uvijek bilo previše. On i Matko par. Gotovo nepobjedivi zahvaljujući tajnim znakovima. Ili onaj tamo komadić ravne ploče sa nešto žala gdje je prvi put jebavao Stelu a da ne zna jel' ga više bilo strah da se ne osramoti ili da ona primjeti da mu je prvi put. Osramotio se na kraju ipak jest ali, Bože apsurda, Stela ga je od tada ludo zavoljela tumačeći njegovu djelomičnu impotenciju beskrajnom ljubavlju koja ga je blokirala.
- Znaš, ovo mi se nikad prije nije dogodilo – lagao je Dinko a njoj je bilo svejedno i da mu se često događalo. Bili su to rijetki trenuci kad je mogla biti nadmoćna. Pravila pristojnosti nalagala su mu barem 10-minutni sram. Taman dok se ispuši jedna cigareta.

Nije im značila ni stijena, The Stijena s čijeg su vrha skakala samo dvojica da bi kasnije sve ostalo samo na Luki od kad je Frano nosom zaorao poštenu brazdu po morskom dnu.
A onda bi dolazili, tik uz more i ostavljali svoje stvari, šugamane, robu na jedinom mjestu gdje se moglo ispužiti.

- Ne, ne tu, tu je zauzeto – očajno bi vikao Dinko a oni bi se čudili jer u blizini nije bilo nikoga. Bilo je to Švabovo mjesto na koje se nitko nikada nije usudio kročiti pa čak i onda kad su znali da ga taj dan neće biti na plaži. Čak i sada, godinama poslije kada su bili sigurni da Švabo neće pristupiti ni plaži niti bilo čemu ovozemaljskom, čuvali su uspomenu na njega čuvajući njegovo mjesto.
I dok bi se smjestili stavljajući u pogon brdo rekvizita, Dinko je već bio na svojoj stijeni s koje je uvijek ulazio u more.


Vrijeme je kao pijesak isticalo, sada već neminovni susret sa Smrću vidio je kroz cijevi uperenih pušaka. Bilo je ih petorica. Kako nepotrebni trošak – mislio je Dinko znajući da samo jedan metak ubija. Sjetio se Melkiora Tresića i pitao se je li i njemu namijenjen samo jedan metak i u kojoj tvornici neke nepoznate zemlje je izrađen?
Pali!!!! – čuo je djelićem racija i taj glas ga je zaista prepao, ne umire se tako bizarno nepripremljen a već u sljedećem trenutku, Dinko je skočio u more i zaronio u dubinu. Nestalo je zvuka, nestalo je svega…Dinko je ronio prema bjeličastoj svjetlosti….


- 09:50 - Razjagori se!! (14) - (U)Tiskaj - #

19.05.2006., petak

...

...Vidite, Dostojevski je bio 4 godine na robiji. Oko 4 tisuće je bilo s njim tih utamničenika, svi su bili okovani, 4.5 kilograma željeza su bili okovi koje su mu stavili na noge kad je došao u logor i skinuli kad su prošle 4 godine. I dan i noć, s 4.5 kilograma okova na nogama on je hod'o. I takav jedan genijalan čovjek - on je pročav'o ljude i doš'o do ovog zaključka: Nigdje, nikakva prisila na čovjeka ne dovodi do dobra. Ništa ne možete s čovjekom dobra postić' ako vi na njega vršite pritisak. I otud izvire ona njegova poema o Inkvizitoru. Krivo se to interpretira da je on ust'o protiv Katoličke crkve. Nije!!! Nego je on našao jedan prizor, jednu sliku koja savršeno odgovara ovome kako je pogibeljno vršiti pritisak na čovjeka. E vidite, u psihologiji je to usvojeno kao istina, životna istina. Ne možete postići ništa dobra od ljudi pritiskom. Začetnik moderne psihologije religije Giergensohn je 1926. ustvrdio da moderna psihologija mora mnogo toga naučiti od Augustina. Augustin vam je rekao, u svoje doba vidite, početkom 5. stoljeća da nitko ne može uć' u istinu osim putem ljubavi. Nikakva puta do istine nema osim puta ljubavi....

- 15:08 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

15.05.2006., ponedjeljak

Odvratna tuđa djeca

Izgledalo je kao da će to biti još jedan običan, miran vikend u domu obitelji Bakulić. Po višegodišnjoj, ustaljenoj navici, Zvonimir Bakulić bi ustajao prvi, odlazio po kruh i mlijeko, vraćao se, spravljao doručak a tek onda pošao buditi svoje anđele, odnosno vehementnu ženu i dvije kćeri-princeze.
Bilo je to potpuno drugačije buđenje od onog svakodnevnog, užurbanog kada je sve bilo, kao što i sama rječica kaže – užurbano. Subotom ujutro gospodin Zvonimir Bakulić uskakao bi u ogromni krevet s intarzijama rađen po mjeri u vrijeme kad su obrtnici još bili na cijeni…dakle, uskakao bi između svoje tri krasotice koje su se, još u zoru, polako skupile na zborno mjesto. Najmlađa Bakulićka zaurlala bi krikom očajnika već u 5 sati. Morila ju je glad i zapomagala je za punom, oblom sisom svoje majke. Starija Bakulićka, ljubomorna na mlađu, dogegala bi se netom bi dojenje bilo okončano. Tražila je i ona naramak pažnje.
Gospodin Bakulić gledao ih je onako poslagane kao sardine i umorne od sna i tiho, u sebi, zahvaljivao Bogu na ovako skladnoj obitelji.
Buđenje, oblačenje, jutarnja higijena…sve to teče sporo, neopterećeno i nakon punih sat vremena, obitelj Bakulić sjedi za ogromnim ovalnim stolom rađenim po mjeri u doba kad se gospodin Bakulić zanosio idejama o prostranoj kuhinji a obrtnici se već sa sjetom spominjali vremena kad su još bili na cijeni.
Zamrznimo na trenutak sliku u kojoj gospodin Zvonimir prinosi ustima topli kruh namazan maslacem, gospođa supruga odlaže šalicu nakon prvog gutljaja crne kave, starija kćer s gađenjem odbija jesti a mlađa sve to promatra iz kolica. Zamrznimo dakle tu uobičajenu sliku i krenimo na trenutak 22 kilometra dalje, u dom gospođe Luce, samohrane majke dvaju sinova, sirote nejači. Gospođa Luce je nervozna, loše je spavala jer je mlađe derište vriskalo svu noć. Ne zna se zašto. To vriskanje periodično se nastavlja sve do sada, 9 sati ujutro, kada ova stamena majka izgovara psovku "pička ti materina dati pička materina", odlazi u hodnik i podiže slušalicu telefona….
Gospodin Bakulić znao je jedno – kada telefon zvoni u subotu ujutro, to nikako ne može biti dobro. Već po glasu njegove žene i mimici njezinog lica, nepogrješivo je znao prepoznati pozivatelja. A lice njegove supruge, gospođe Bakulić, u ovom trenutku uopće nije izgledalo dobro.

- Da, da…djeca, što ćeš. Ali sve će to doći na svoje, ne brini. Samo nek' se malo ustali, vidjet ćeš, još 2-3 mjeseca i Antun će ti prespavati cijelu noć.
- ….
- Ma dobro, ajde smiri se, psovke neće pomoći..ma…ej..ej…polako, dođi ti lijepo kod mene na kavu pa ćemo…
- ….
- Pa dobro, možeš i sada doći, naravno.
- ….
- Ma može, može naravno – kiselo će gospođa Bakulić – Zvone je nabavio baš lijepe ribe. Ajde, radujem se da ćemo se vidjeti. A i djeci će biti drago. Bok..bok…

Gospođa Bakulić spustila je slušalicu vidno iscrpljena a u biću Zvonimira Bakulića već je ključalo do usijanja. Mrzio je gospođu Lucu dugo i ustrajno, hranio je tu svoju mržnju godinama, smjerno i precizno. Ipak, u posljednje vrijeme, ta mržnja se prorijedila kao i kosa gospodina Zvonimira, otpadala je od njega kao žbuka… DA bi opet kvalitetno mogao mrziti gospođu Lucu i njene malene žgepčiće, trebao ju je vidjeti. A to će se dogoditi danas, na dan svetog Odmora za obitelj Bakulić.

Kao da je imala naručen helikopter, Luce je sa svojim siročićima stigla već u 11 sati. Prijateljsko ljubljenje .."ah, tako se dugo nismo vidjeli..bla..bla" , strateški je raspodijelila odvratnu klince po osjetljivim punktovima stana a ona sama se razbaškarila u kauču, rađenom po mjeri još u doba kad su obrtnici….no, da.

Gospodin Zvonimir Bakulić rado je pošao skuhati kavu jer to je bio jedini način da se opravdano makne od, u skorije vrijeme, sasvim izglednog Armagedona. Tako je i bilo. Kad je ušao u dnevni boravak sa kavom i kolačićima, to više nije bio njegov dnevni boravak. Svuda okolo skakutale su loptice skočice, puzzle su bile razbacane po parketu kao i 10-ak slikovnica nemarno razbacanih svukuda. Osupnut, gospodin Zvonimir potražio je pogledom majku ove rabijatne djece ali ona je sasvim ugodno ćaskala sa gospođom Bakulić . Za to vrijeme, krasne malene Bakulićke princeze, začuđeno su gledale nered koji je prouzročio stariji Lucin sin. Bilo je im je očito zanimljivo. Spartanski odgoj polučio je razultate pa su Bakulićke bile zaista pristojne i dobro odgojene cure. Ali lako se naučiti na loše – to je poznata istina. Nije dugo trebalo da se starija Bakulićka pridruži nesputanoj i rabijatnoj dječici gospođe Luce. Sve su digli u zrak, trebat će satima da se sve sredi – mislio je Zvonimir Bakulić dok je promatrao taj valpurgin pir. A o kolateralnoj šteti da se i ne govori, tek je trebalo osmisliti strategiju i uvjeriti stariju kćer da je to sve bilo samo trenutni eksces.

Vikend je definitivno propao. Zvonimiru Bakuliću to je bilo jasno. Gledao je djecu u njihovom razbijačkom pohodu, onda baci pogled na mirnu i staloženu gospođu Lucu, pa opet na djecu… Osjetio je kako mržnja navire iz najdubljih zakutaka njegovog bića. Opet je bila tu, svježa i jaka kao nekada. Zvonimir Bakulić bio je kuntenat.

- 12:23 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

11.05.2006., četvrtak

Prvi dnevnički zapis

Jutros u 7, temperatura u Gradu je 13 stupnjeva. Para više. Sunčano je ali opet, neka je zlokobna slutnja u sfumatičnom obzorju. U svašta se ovo još može izroditi.
Na balkonu prvog kata hotela Petka, druga soba lijevo, oslonjena na ogradu srednjovječna strankinja u žutom haljetku. Puši i promatra. Francuskinja je. To se jasno vidi iz načina na koji povlači dim. Promatra luku, promet, gužvu, vrevu. Blaženi osmijeh na privlačnom lišcu. Sviđa joj se sve ono što bi mrzila u svome gradu. Turistički đir. Mašem joj oduševljeno a ona se osvrće u nevjerici. Volim iznenađivati, snebivati…

U luci su i Karaka i Galijun, replike starih dubrovačkih brodova. Sjeta kao privlačna bol. Sjećam se dana kada sam prije 570 godina, ispod Vojnovićeva trijema u Gruž, promatrao istu ovu sliku. Dani ponosa i slave. Vlasnici današnjih brodova imaju čudna, čudna prezimena…
Kao kontrapunkt, na suprotnoj strani najave koncerata. Dražen Zečić na Gromači 12. svibnja. Jole u King's Richard pubu u subotu. Veliki transparent preko puta, Sajam u Gospinu polju 11-14. svibnja.

A onda ipak iznenađenje. Ugodno. Kao i nekad, u doba djetinjstva, i danas vozi taxi brodić. Ruta placa – hotel Lapad. Cijena 7 kuna.

Mi djeca ulazimo u brodić, umorni poslije kupanja. Stavljamo pare na poklopac motora. Vozač gleda nastojeći na brzinu prebrojati i uhvatiti švercere. Brodić se ljeska na nemirnom moru, pare igraju svoj ritmični ples na poklopcu motora. Skakuću prema rubu ali prije nego će doći do kraja pa onda preći preko i nestati ispod pajula, vožnja završava. Pristajemo na obalu, izlazimo žurno. Doviđenja, doviđenja gosparu….


- Nisu vam to obične ruže moja gospođo – kaže živahna 80-godišnjakinja svojoj poznanici – to su četiri grma sa preko 30 ruža. Crvene, bijele, žute. Dva puta godišnje iz gnojim. Pa onda kompost, obrezivanje. Puno se brinem o njima. A kradu mi ih, kradu. Evo neki dan, 4 ruže mi je otkrio neki mladić. Da mu je majci rođendan?!? Ali ne možeš tako, sinko. Duša me boli. Od srca mi se otkida kad to vidim….

Gospođa u autobusu sjedi pored stakla kojeg treba slomiti u slučaju opasnosti. Nogom možda? Vidim je kako bjesomučno razbija prozor a staklo joj reže kožu, para čitave kajiše. Urlik, panika, prevrću se tijela, ispadaju vanka i razbijaju se o visoke hridi….

A onda prelazak preko Boninova, pogled na horizont i sjećanje na don Branka. Slutim, uvijek će tako biti. "To je najljepši horizont na svijetu". Sigurno je volio horizonte onako skučen u svom Zaljevu svetaca. Brda okomito uronjena u modro zeleno more. A duša široka. Kakva li mu je današnja vizura iz nebeskih visina?!?

Na Stradunu grozdovi turista. Kao ovce s dobrim pastirom. Ispred Orlanda, svi pozorno slušaju ižvakanu priču o vitezu čiji je lakat, u slavna vremena, bio jedinica mjere. Svi osim sisate srednjoškolke koja gleda okolo, osluškuje, miriše…

45 koraka i ulazim u zgradu koja me upija i pretvara u ništa. Stapam se ništavilom, ostavljam "sebe" vanka da slobodno jezdim uzduhom. Pokupit ću se kasnije. Iza 4.

- 09:44 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

05.05.2006., petak

Vajsprezident Dik dolazi u Grad

Sjećam se, govorili su, Amerikanci možda i nisu čuli za Jugoslaviju ali za Dubrovnik sasvim sigurno jesu. Još su govorili i to da ovakvo plavog i prozirnog mora nema nigdje na svijetu. Nešto kasnije, isključivo zahvaljujući Dubrovniku, Hrvatska je dobila međunarodno priznanje. U veliko plavetnilo i prozirnost još sam i bio sklon povjerovati ali toliko je svjetskih mora koja (još) nisam vidio a ja sam ipak nevjerni Toma.
Ipak, potvrdu o nemjerljivoj važnosti moga Grada dobio sam upravo danas kad nam u pohode dolazi Dik – vajsprezident daleke i prijateljske nam države Amerike. Brojni su znameniti ljudi koji su pohodili Grad. U njegovim ljepotama uživali su Sofija Loren, engleska kraljica, G.B.Show, Vice Vukojević, Nensi Brlek… A sada, eto nam dike – Dika. Njegov posjet obavijen je velom tajne kako i priliči tako visokopozicioniranom predstavniku jedne svjetske velesile. Zašto dolazi? Gdje će odsjesti? Koliko će se zadržati? - pitanja su koja ostaju bez odgovora. Shodno tome, teku i sigurnosne pripreme. Helikopteri nadlijeću, promet je paraliziran, zavarivaju se šahtovi, listovima se zabranjuje da padaju sa stabala. Čak i ja sam bio svjedokom čudnih događanja. Naime, hodajući jutros prema poslu, zastao sam ispred kontejnera za smeće i bacio….vidi vraga…bacio smeće. Nemalo sam se iznenadio kad sam, zajedno sa zvukom smeća koje pada na dno kontejnera, začuo i neke glasove iznutra. Pritajio sam se i osluhnuo. Čuo sam ovo:

- E moj Semire, nabijem te na spolovilo, ti si rek'o da će ovo biti lako zarađena para. I sad moram trpiti da mi neki kreteni bacaju boce na glavu. Oooo što sam doživio.
- Čuj buraz, ne seri, mi smo prošli odlično. Eno mi rođak sa ekipom upao u onu grupu koja čuči ispod zavarenih šahtova. Zamisli kako je tek njima?

Što su ti mjere predostrožnosti – pomislio sam. A opet, u našoj mladoj državici, obavještajna djelatnost bila je u povojima kada se sjetim primjera amerikanca Milana. Riječ je naime o tipu koji već čitav niz godina živi u Gradu i plijeni pažnju svojom vizurom. Bijela brada, kaubojski šešir na glavi, u ustima debela cigara te broken (ali jako broken) croatian izdvajali su iz mnoštva ovog osebujnog lika koji bi u drugačijim vremensko povijesnim okolnostima, komotno mogao biti šerif iz Tombstonea. I to uspješan šerif koji bagri zabranjuje nošenje oružja u saloonu. O yes.
Uvijek sam se pitao što taj čovjek radi ovdje. Samo je pijuckao, pljuckao i gledao. A sad mi je tek sinulo. Bila je to prethodnica visokom američkom izaslaniku Diku. Trebao je osluhnuti bilo grada i vidjeti kakve realne opasnosti prijete za vajsprezidenta. Kladio bih se da njegov izvještaj glasi.

"Gospodine podpredsjedniče – ne trebate se brinuti za ništa. Ovo je siguran grad. Jedinu opasnost predstavljaju golubi. Opako seru u niskom letu".

Ipak, budući da ja "znam ljude koji znaju ljude", odlučio sam blogerskoj zajednici obznaniti razloge Dikova dolaska. Naime što? Novim Prostornim planom općine Dubrovnik, čestica zemlje 230/1 u katastarskoj općini Mravinjac (a koju je Dik kupio lani) nije ušla u građevinsko zemljište i Dika je to jako razljutilo. Tim više što je predmetna čestica zemlje po starom planu iz 1986. bila u građevinskom zemljištu. Sada Dik dolazi da razrješi tu situaciju jer na spomentoj čestici zemlje namjera izgraditi omanju izbicu. Ono…za stare dane, jel'te?
E sad, kako se dogodilo da je baš ta čestica zemlje zaobiđena kada se ucrtavalo građevinskog zemljište – ne znam. Ali znam sasvim pouzdano da je kolegica žene koja je ucrtavala građevinska područja, neposredno prije ucrtavanja imala zanimljiv telefonski poziv. Navodno je problijedila i samo govorila "da, da..razumijem, naravno". Inače, žena se zove Džemila i došla je u Grad prije 15 godina iz Saudijske arabije. Sleeper – reći će bolji poznavatelji – koja je samo čekala trenutak da Dika namami u Hrvatsku. Al kaida? Hm, ne bih želio šekulirati ali…ali….

I na kraju, sigurno se pitate zašto vajsprezidenta uporno zovem Dik a ne Dick kako mu je kršteno ime? E pa ne znate kako vi kako američki špijuni barataju Google-om. Samo upišu pojam "Dick" i eto ti na stotine stranica o eminentnom. Samo tako?!? I zato sam se ja dosjetio da ga zovem Dik i time zavaram tragove. Ipak ja imam djecu i ne treba mi problema u životu.
Priznajem, nisam sam nadošao na tako visprenu ideju. U novinama sam vidio sliku oglasnog panoa kakve postavljaju u susjednoj Crnoj gori zbog popularizacije turizma – WELCOM TURIST, WE SPIK ENGLISH. Drugo oko u glavi uskoro će se odvojiti od onog većeg, ćoravog pa treba potražiti novo tržište. A da bi doveo strance moraš znati i neki strani jezik. Recimo engleski. A to crnogorci evidentno znaju. Picajzle će zamjeriti sitne nepravilnosti u jeziku ali polako, polako …i to će doći na svoje.

Uglavnom, naš Dik dolazi pa se i meni valja spremiti prije …prije nego zavare moj šaht. Adio vam čeljadi, adio.

- 10:17 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #