Jutros u 7, temperatura u Gradu je 13 stupnjeva. Para više. Sunčano je ali opet, neka je zlokobna slutnja u sfumatičnom obzorju. U svašta se ovo još može izroditi.
Na balkonu prvog kata hotela Petka, druga soba lijevo, oslonjena na ogradu srednjovječna strankinja u žutom haljetku. Puši i promatra. Francuskinja je. To se jasno vidi iz načina na koji povlači dim. Promatra luku, promet, gužvu, vrevu. Blaženi osmijeh na privlačnom lišcu. Sviđa joj se sve ono što bi mrzila u svome gradu. Turistički đir. Mašem joj oduševljeno a ona se osvrće u nevjerici. Volim iznenađivati, snebivati…
U luci su i Karaka i Galijun, replike starih dubrovačkih brodova. Sjeta kao privlačna bol. Sjećam se dana kada sam prije 570 godina, ispod Vojnovićeva trijema u Gruž, promatrao istu ovu sliku. Dani ponosa i slave. Vlasnici današnjih brodova imaju čudna, čudna prezimena…
Kao kontrapunkt, na suprotnoj strani najave koncerata. Dražen Zečić na Gromači 12. svibnja. Jole u King's Richard pubu u subotu. Veliki transparent preko puta, Sajam u Gospinu polju 11-14. svibnja.
A onda ipak iznenađenje. Ugodno. Kao i nekad, u doba djetinjstva, i danas vozi taxi brodić. Ruta placa – hotel Lapad. Cijena 7 kuna.
- Nisu vam to obične ruže moja gospođo – kaže živahna 80-godišnjakinja svojoj poznanici – to su četiri grma sa preko 30 ruža. Crvene, bijele, žute. Dva puta godišnje iz gnojim. Pa onda kompost, obrezivanje. Puno se brinem o njima. A kradu mi ih, kradu. Evo neki dan, 4 ruže mi je otkrio neki mladić. Da mu je majci rođendan?!? Ali ne možeš tako, sinko. Duša me boli. Od srca mi se otkida kad to vidim….
Gospođa u autobusu sjedi pored stakla kojeg treba slomiti u slučaju opasnosti. Nogom možda? Vidim je kako bjesomučno razbija prozor a staklo joj reže kožu, para čitave kajiše. Urlik, panika, prevrću se tijela, ispadaju vanka i razbijaju se o visoke hridi….
A onda prelazak preko Boninova, pogled na horizont i sjećanje na don Branka. Slutim, uvijek će tako biti. "To je najljepši horizont na svijetu". Sigurno je volio horizonte onako skučen u svom Zaljevu svetaca. Brda okomito uronjena u modro zeleno more. A duša široka. Kakva li mu je današnja vizura iz nebeskih visina?!?
Na Stradunu grozdovi turista. Kao ovce s dobrim pastirom. Ispred Orlanda, svi pozorno slušaju ižvakanu priču o vitezu čiji je lakat, u slavna vremena, bio jedinica mjere. Svi osim sisate srednjoškolke koja gleda okolo, osluškuje, miriše…
45 koraka i ulazim u zgradu koja me upija i pretvara u ništa. Stapam se ništavilom, ostavljam "sebe" vanka da slobodno jezdim uzduhom. Pokupit ću se kasnije. Iza 4.
Post je objavljen 11.05.2006. u 09:44 sati.