Dinko je trebao biti pogubljen u zoru. Već tri puta, strijeljanje je bilo odgađano ali ovaj put, odluka je bila konačna. U zoru, bez ikoga tko bi posvjedočio strašnom činu, Dinko i egzekutori odigrat će jednočinku u kojoj je gubitnik unaprijed određen.
Ledeni trnci preplavili su mu čitavo tijelo kada je shvatio da je susret sa Smrću ovaj put neminovan ali, već sljedeći trenutak, probudila se neka suluda nada. Daleko je do jutra, čitavih 9 sati – mislio je Dinko u sebi – i dok god imam to vrijeme ispred sebe ja postojim, ja živim. Čudna je životinja čovjek, navikne se na štošta ako se to "štošta" ponovi dovoljan broj puta. Čitavu noć Dinko je probdio, ne želeći potrošiti ono malo vremena koje mu je ostalo. Pokušavao je kroz glavu provrtiti životni film ali misli su mu bile nepovezane, iskrzmane. U snomorici mu je prošla noć. Ujutro, kad su ga vodili kroz ogromni hodnik Kaznene institucije, još uvijek je mislio da je vremena napretek
"Do stratišta je čitavih 500 metara, treba još proći onda vrata upraviteljeva, pa onda još 300 metara od ulaza, 200 metara kroz dvorište, pa onda onaj prozor….100 metara kroz koji se vidi komadić mora. Plavog kao san, more kao povratak djetinjstvu, more kao izvor svega lijepog što je pamtio. Dinku se počelo okretati u glavi, predmeti su počeli gubiti jasne konture, sve je postajalo tako jednolično sivo…sivo…osim onog nebeski plavog komadića mora….mora koje je život….mar adentre….mar…sea….
- A imate li vi dole kakvih dobrih plaža, a? – bilo je jedno od pitanja s kojim se susretao svake godine, pred početak sezone. Pokušavao je smisliti duhovit ili barem neobičan odgovor na tako idiotsko pitanje ali uvijek, uvijek je odgovarao isto:
- Ma ima, ima ali nije to kao ono u Makarskoj, Brelima, Baškoj vodi…
- Ma kakva Baška voda bolan, gužva je tamo. Osim toga, oću negdje gdje ne ljetuje cijela moja ulica. Nešto lijepo, romantično, usamljeno…razumiješ?
- A tooo, pa onda ima, ima kako ne – mislio je Dinko i u sjećanje prizivao najmanje 4 ali niti jedna nije bila tako upečatljiva kao plaža na Sekama. O toj plaži znao je sve. I gdje je drača koju treba izbjeći dok se spušta niz kozji puteljak obrastao mrčom i borovima, na kojem mjestu bi se moglo nalaziti freško govno i dva odvojka od kojih je jedan vodio preko malene provalije a drugi, nešto dulji, tik uz more. Provalija nije bila velika ali ni nepažnja nije morala biti velika da se spotakneš i završiš u rupi. S druge strane, puteljak uz more bio je sigurniji ali dulji. Za juga i velikih valova, proći tim putem redovno je značilo biti do kože okupan.
Uvijek, ali uvijek bili su razočarani kad bi ih doveo na ovo mjesto. Gledali bi te stijene, tu golet s nevjericom i pitali se gdje je plaža o kojoj je pričao s toliko emocija. Dinko je znao da je tako ali nije si mogao pomoći. Znao je da im ništa ne znači onaj maleni plato na kojem su nekad igrali tresete i briskule. Trčali su, doslovno su trčali ne bi li bili prvi jer kandidata za igru je uvijek bilo previše. On i Matko par. Gotovo nepobjedivi zahvaljujući tajnim znakovima. Ili onaj tamo komadić ravne ploče sa nešto žala gdje je prvi put jebavao Stelu a da ne zna jel' ga više bilo strah da se ne osramoti ili da ona primjeti da mu je prvi put. Osramotio se na kraju ipak jest ali, Bože apsurda, Stela ga je od tada ludo zavoljela tumačeći njegovu djelomičnu impotenciju beskrajnom ljubavlju koja ga je blokirala.
- Znaš, ovo mi se nikad prije nije dogodilo – lagao je Dinko a njoj je bilo svejedno i da mu se često događalo. Bili su to rijetki trenuci kad je mogla biti nadmoćna. Pravila pristojnosti nalagala su mu barem 10-minutni sram. Taman dok se ispuši jedna cigareta.
Nije im značila ni stijena, The Stijena s čijeg su vrha skakala samo dvojica da bi kasnije sve ostalo samo na Luki od kad je Frano nosom zaorao poštenu brazdu po morskom dnu.
A onda bi dolazili, tik uz more i ostavljali svoje stvari, šugamane, robu na jedinom mjestu gdje se moglo ispužiti.
- Ne, ne tu, tu je zauzeto – očajno bi vikao Dinko a oni bi se čudili jer u blizini nije bilo nikoga. Bilo je to Švabovo mjesto na koje se nitko nikada nije usudio kročiti pa čak i onda kad su znali da ga taj dan neće biti na plaži. Čak i sada, godinama poslije kada su bili sigurni da Švabo neće pristupiti ni plaži niti bilo čemu ovozemaljskom, čuvali su uspomenu na njega čuvajući njegovo mjesto.
I dok bi se smjestili stavljajući u pogon brdo rekvizita, Dinko je već bio na svojoj stijeni s koje je uvijek ulazio u more.
Vrijeme je kao pijesak isticalo, sada već neminovni susret sa Smrću vidio je kroz cijevi uperenih pušaka. Bilo je ih petorica. Kako nepotrebni trošak – mislio je Dinko znajući da samo jedan metak ubija. Sjetio se Melkiora Tresića i pitao se je li i njemu namijenjen samo jedan metak i u kojoj tvornici neke nepoznate zemlje je izrađen?
Pali!!!! – čuo je djelićem racija i taj glas ga je zaista prepao, ne umire se tako bizarno nepripremljen a već u sljedećem trenutku, Dinko je skočio u more i zaronio u dubinu. Nestalo je zvuka, nestalo je svega…Dinko je ronio prema bjeličastoj svjetlosti….
Post je objavljen 26.05.2006. u 09:50 sati.