Izgledalo je kao da će to biti još jedan običan, miran vikend u domu obitelji Bakulić. Po višegodišnjoj, ustaljenoj navici, Zvonimir Bakulić bi ustajao prvi, odlazio po kruh i mlijeko, vraćao se, spravljao doručak a tek onda pošao buditi svoje anđele, odnosno vehementnu ženu i dvije kćeri-princeze.
Bilo je to potpuno drugačije buđenje od onog svakodnevnog, užurbanog kada je sve bilo, kao što i sama rječica kaže – užurbano. Subotom ujutro gospodin Zvonimir Bakulić uskakao bi u ogromni krevet s intarzijama rađen po mjeri u vrijeme kad su obrtnici još bili na cijeni…dakle, uskakao bi između svoje tri krasotice koje su se, još u zoru, polako skupile na zborno mjesto. Najmlađa Bakulićka zaurlala bi krikom očajnika već u 5 sati. Morila ju je glad i zapomagala je za punom, oblom sisom svoje majke. Starija Bakulićka, ljubomorna na mlađu, dogegala bi se netom bi dojenje bilo okončano. Tražila je i ona naramak pažnje.
Gospodin Bakulić gledao ih je onako poslagane kao sardine i umorne od sna i tiho, u sebi, zahvaljivao Bogu na ovako skladnoj obitelji.
Buđenje, oblačenje, jutarnja higijena…sve to teče sporo, neopterećeno i nakon punih sat vremena, obitelj Bakulić sjedi za ogromnim ovalnim stolom rađenim po mjeri u doba kad se gospodin Bakulić zanosio idejama o prostranoj kuhinji a obrtnici se već sa sjetom spominjali vremena kad su još bili na cijeni.
Zamrznimo na trenutak sliku u kojoj gospodin Zvonimir prinosi ustima topli kruh namazan maslacem, gospođa supruga odlaže šalicu nakon prvog gutljaja crne kave, starija kćer s gađenjem odbija jesti a mlađa sve to promatra iz kolica. Zamrznimo dakle tu uobičajenu sliku i krenimo na trenutak 22 kilometra dalje, u dom gospođe Luce, samohrane majke dvaju sinova, sirote nejači. Gospođa Luce je nervozna, loše je spavala jer je mlađe derište vriskalo svu noć. Ne zna se zašto. To vriskanje periodično se nastavlja sve do sada, 9 sati ujutro, kada ova stamena majka izgovara psovku "pička ti materina dati pička materina", odlazi u hodnik i podiže slušalicu telefona….
Gospodin Bakulić znao je jedno – kada telefon zvoni u subotu ujutro, to nikako ne može biti dobro. Već po glasu njegove žene i mimici njezinog lica, nepogrješivo je znao prepoznati pozivatelja. A lice njegove supruge, gospođe Bakulić, u ovom trenutku uopće nije izgledalo dobro.
- Da, da…djeca, što ćeš. Ali sve će to doći na svoje, ne brini. Samo nek' se malo ustali, vidjet ćeš, još 2-3 mjeseca i Antun će ti prespavati cijelu noć.
- ….
- Ma dobro, ajde smiri se, psovke neće pomoći..ma…ej..ej…polako, dođi ti lijepo kod mene na kavu pa ćemo…
- ….
- Pa dobro, možeš i sada doći, naravno.
- ….
- Ma može, može naravno – kiselo će gospođa Bakulić – Zvone je nabavio baš lijepe ribe. Ajde, radujem se da ćemo se vidjeti. A i djeci će biti drago. Bok..bok…
Gospođa Bakulić spustila je slušalicu vidno iscrpljena a u biću Zvonimira Bakulića već je ključalo do usijanja. Mrzio je gospođu Lucu dugo i ustrajno, hranio je tu svoju mržnju godinama, smjerno i precizno. Ipak, u posljednje vrijeme, ta mržnja se prorijedila kao i kosa gospodina Zvonimira, otpadala je od njega kao žbuka… DA bi opet kvalitetno mogao mrziti gospođu Lucu i njene malene žgepčiće, trebao ju je vidjeti. A to će se dogoditi danas, na dan svetog Odmora za obitelj Bakulić.
Kao da je imala naručen helikopter, Luce je sa svojim siročićima stigla već u 11 sati. Prijateljsko ljubljenje .."ah, tako se dugo nismo vidjeli..bla..bla" , strateški je raspodijelila odvratnu klince po osjetljivim punktovima stana a ona sama se razbaškarila u kauču, rađenom po mjeri još u doba kad su obrtnici….no, da.
Gospodin Zvonimir Bakulić rado je pošao skuhati kavu jer to je bio jedini način da se opravdano makne od, u skorije vrijeme, sasvim izglednog Armagedona. Tako je i bilo. Kad je ušao u dnevni boravak sa kavom i kolačićima, to više nije bio njegov dnevni boravak. Svuda okolo skakutale su loptice skočice, puzzle su bile razbacane po parketu kao i 10-ak slikovnica nemarno razbacanih svukuda. Osupnut, gospodin Zvonimir potražio je pogledom majku ove rabijatne djece ali ona je sasvim ugodno ćaskala sa gospođom Bakulić . Za to vrijeme, krasne malene Bakulićke princeze, začuđeno su gledale nered koji je prouzročio stariji Lucin sin. Bilo je im je očito zanimljivo. Spartanski odgoj polučio je razultate pa su Bakulićke bile zaista pristojne i dobro odgojene cure. Ali lako se naučiti na loše – to je poznata istina. Nije dugo trebalo da se starija Bakulićka pridruži nesputanoj i rabijatnoj dječici gospođe Luce. Sve su digli u zrak, trebat će satima da se sve sredi – mislio je Zvonimir Bakulić dok je promatrao taj valpurgin pir. A o kolateralnoj šteti da se i ne govori, tek je trebalo osmisliti strategiju i uvjeriti stariju kćer da je to sve bilo samo trenutni eksces.
Vikend je definitivno propao. Zvonimiru Bakuliću to je bilo jasno. Gledao je djecu u njihovom razbijačkom pohodu, onda baci pogled na mirnu i staloženu gospođu Lucu, pa opet na djecu… Osjetio je kako mržnja navire iz najdubljih zakutaka njegovog bića. Opet je bila tu, svježa i jaka kao nekada. Zvonimir Bakulić bio je kuntenat.
Post je objavljen 15.05.2006. u 12:23 sati.