Herostrat(ište)

24.02.2006., petak

Alert! Alert! Imam SITUACIJU!!!

Na izmaku je i treći dan a ja sam i dalje lud od brige. Hodam po stanu, razmišljam, analiziram, tražim možebitne svoje greške ali ništa mudro smislio nisam. A počelo je tako benigno. Na rutinskoj, lagodnoj vožnji od vrtića do škole, Maj prešs, moj Prvić, zjenica oka moga izrekla je tu bogohulnu rečenicu koja mi i danas, kao zvono posljednjeg suda, bubnji u ušima.

Tata, moram ti reći novost. Ja sam se zaljubila u Iva. Iva S.

Na trenutak mi se zamatralo, krv je navrnula u uši, oči iskočile na federe ali uspio sam se pribrati i manirom najvećeg coolera skrenuti razgovor na drugu temu. Ne, nisam bio spreman razgovarati o ljubavi sa svojom trogodišnjom kćerkom. Bože, Bože – pomislio sam – zašto me kažnjavaš ovako okrutno? Jel' ovo Jobovsko iskušavanje moje vjere ili okajavam neke nepoznate grijehe? Zar da zbog obranog grožda trnu zubi mojoj djeci? Sve sam to mislio a istovremeno pripremao strategiju za rješenje problema. Jer, nećemo se zavaravati, imao sam SITUACIJU!!!!

Nema smisla odlagati neodložno pa sam se već sutradan, pod izlikom da radim jednu sociološku studiju, zatekao u vrtiću. Promatrao sam tu malenu djecu, te krvopije i sa sjetom se prisjetio riječi velikog revolucionara koji je jedared, u trenutku magnovenja rekao i ovo: "Narod koji ima ovakve krvopije, ne treba se bojati za svoju budućnost".
Samo sam se nasmijao na takvu izjavu jer samo 6 mjeseci ranije bilo je drugačije…..

Maj prešs sve do rujna prošle godine bila je zaštićena u okrilju svoje gospođe babe. Vanjski svijet, boleštine i ino nisu je ticali. Jedina istinska opasnost dolazila je od ogromne količine hrane koju je u nju ubacivala baba opterećena sindromom sirotog djetinjstva. Jadno dijete preziralo je hranu ali baba je imala specijalne metode omamljivanja uslijed kojih se događalo da dijete otvara usta i zvače ali nije svijesno da se to događa. Bila je zapravo hipnotizirana babinim epskim pričama o didu Blažu koji je prodavao kravu i inim uspješicama koje bi, da je povijest krenula drugim tijekom, od Princezine babe stvorila uspješnog i cijenjenog pisca. Ovako… bila je samo vrsna odgojiteljica svoje unuke.
Kad je Princeza krenula u vrtić, iako je neznatno falilo da napuni 3 godine, upala je u jasličku skupinu. Mislio sam, moglo bi biti problema jer dijete nema što naučiti od mlađih od sebe. Međutim, s druge strane neće biti izložena požudnim pogledima malih muških krvopija. Stanovitu opasnost osjećao sam od Erika. Onako lijep sa podužom kosom, čovjek ga najrađe ne bi odgajao nego stavio u izlog da ga se gleda. Ili da reklamira odjeću Oš kos…. Primjetio sam ja i Iva S. O da. Ali dječačić od 1.5 godine koji se stalno smije i jedva da hoda, teško da je mogao biti opasnost po osjetljivo srce moga PRvića…. O kako sam pogriješio…

Sjedio sam za malenim stolom i čekao trenutak da ostanem sam sa Ivom S. Kad su se Mia i Davor udaljili od stola počeo sam ovako:

- Slušaj ti mali žigolo. Okani se moje kćeri propalice obična. Misliš da ne znam što znači ti osmijesi ujutro kad je dovodim, a? Mene pokušavaš šarmirati, a? Ti moraš znati jedno: Moja Princeza ima zacrtani put. Ona će biti mažoretkinja i ništa je neće spriječiti u tom naumu. A najmanje ti. Kao da se već ne vidi da ćeš jedva i srednju školu završiti. Sve ti piše na licu. Nemoj da te više vidim da si se Princezi približio na manje od 3 metra. Jel' ti to jasno?

Sve to izgovorio sam u dahu a on…zamislite..on se samo smješkao. E kad sam to vidio, jednostavno sam poludio. Izgubio sam kontrolu i povukao Iva S. za uho nakon čega je ovaj bjesomučno počeo plakati. Odmah se tu stvorila unezvijerana teta Lucija, upitno me pogledala a ja sam samo nevino raširio ruke. "Eh ta djeca, ponekad zaplaču tako lako, iz čista mira…"
Uglavnom, lavovski dio posla sam odradio ali nije bilo dovoljno. Znao sam da nije. Čekao me još i razgovor sa žigolovim roditeljima. Mogao sam se samo nadati da nisu neki prokleti anarholiberali koji odgajaju dijete bez roditeljske stege i čvrstih obiteljskih načela.

Kada sam sutradan doveo svoju Princezu u vrtić na vratima je, kao i obično, čekao Ivo S. Ovaj put se nije smijao. Pogledao me je užasnuto, vidio se očaj na njegovom licu. Osmijeha bilo nije.
Princezi je sve to izgledalo čudno, pogledala me upitno, uzvratio sam istim takvim pogledom a onda je odmahnula glavom u smislu what the fuck i krenula prema kulinarskom kutiću. Obožavao sam svoju kćer. Imala je tako zdrave rezone i ništa nije prepuštala slučaju. Ako ne uspije u karijeri mažoretkinje uvijek je dobro znati kuhati. Ako naleti neki nogometaš, zlu ne trebalo.

A sada samo još razgovor s njegovim roditeljima. Na obzoru se pojavilo sunce kao u jeftinim, petparačkim romanima.
Na trenutak sam se sjetio svoje mlađe princeze mogu Drugića, moje četveromjesečne mezimice ali onda sam samo odmahnu rukom.

- Ne..ne...prerano je...prerano. Ili ipak?!?

- 14:29 - Razjagori se!! (2) - (U)Tiskaj - #

22.02.2006., srijeda

Identitet

Jesu li vam ikada rekli da neodoljivo podsjećate na tog i tog? Nisu? Pa ipak, sigurno se ne možete sjetiti u ovom trenutku. Ta nitko nije toliko očajan da ne liči na nekoga. Eto, barem na nekog susjeda koji je davno odselio u prijateljski Čad, prijatelja iz razreda koji je napamet rješavao drugi korijen iz … bilo čega. Ili Škegra, eto barem na njega?!? Ok, ok..sad pretjerujem ali ipak?!? U najgorem slučaju ličite na nekoga "ali_se_u_ovom_trenutku_ne_mogu_sjetiti_na_koga".
Ja vidite, imam drugačiji problem. Ja vam čeljadi moja cijeli život ličim na nekoga. Sličnost mog lika sa ljudskim spodobama počela je još ranih 80-ih kada sam dugo ličio na Johnnyja, naročito iz njegove kosa/brada faze. Ipak, nešto viška ženskih hormona odvelo me u smjeru Hari Mata Harija, toga izdanka izvornih bosanskih kastrata-soprana, da bi se u konačnici sveto Trojstvo upotpunilo sličnošću s Istinskim Sinom – Isusom Kristom samim. Ali ne bilo kojim nego baš onim sa Torinskog platna. Znam, kombinaciju trojice spomenutih teško je predočiti i puno maštovitijem umu od onog kojeg predstavlja prosječni Hrvat.
Iz svojih adolescentskih godina (dakle, prije 4-5 godina) pamtim komentar jedre plavuše koja je nadobudno i sa priličnom dozom sigurnosti u glasu tvrdila da su moje obrve iste kao u Roberta Retforda. Ma wtf, obrve?!? Tko uopće primjećuje bilo čije obrve ako baš nisu silno specifične kao one u tovariš Brežnjeva?!? Dobro, poslije sam shvatio da je cura samo željela biti originalna budući je bila svjesna da su mi sve druge dijelove tijela davno potrošili uspoređujući me sa raznoraznim belosvetskim protuvama. Toliko sam bio lijep.
A onda, iznenada to više nisam bio. Najblaže rečeno. Nos mi se misteriozno iskrivio, dlake iz spomenutog nezadrživo su navirale, zubi su se kvarili a kosa… kosa je jednostavno nestajala. I baš nekako u to vrijeme dešava se da moj stil, humor, prirođena inteligencija, paranoja, narcisoidnost i sve ono što čini mene…dakle da sve to počinje podsjećati na stil, humor itd. nekog drugog.

- Joj kako me podsjećaš na nekog. Jesi siguran da nemaš neki drugi nick?!?

U posljednje vrijeme, sve je više onih uvjerenih da ja – Herostrat Efežanin – uz ovaj, imam barem još 2 identiteta. Prvi bi bio patak74.

- Jesi ti patak74? - upitat će namjernik uvjeren u svoju vehementnu moć intuicije.
- Nisam patak74 ali volim ga i baš zato sam ga promovirao na svom blogu.
- He he he, nisi, nisi – opetovano će namjernik.
- Zaista nisam, četniče jedan ustaški, nabijem te na glomazno spolovilo.
- U redu, u reeeedu, što se odmah ljutiš. Ako i nisi, on te onda odlično kopira….

Moj "drugi" identitet znatno je misteriozniji. Ja sam navodno mrtvi pisac! Čituckao sam taj blog slijedeći komentare na mome i primijetio da je riječ o pismenoj hanumi. Moje virtualno iskustvo govori mi da bi mogla imati 30-ak godina, kćer Miju ili sina Davida (opcijski Bornu) od 7 godina, dosadan posao i muža koji ti više nije ili neće biti. Naravno, ne iščitavam to iz sadržaja onog što piše nego način na koji piše.
Bilo je i ovakvih upita – ako nisi ti mrtvi pisac, onda je sigurno placebo. Ili možda tvoja prijateljica Vesna koja nema blog (navodno)?!? Zastao sam, insinuacije ubacio u obradu i rezimirao ovako:

Čuj Efežanine, ti si dovoljno pragmatičan da uvažavaš tuđa mišljenja a naročito onda kada je o konsenzusu riječ. Valjda ljudi znaju što pričaju?!? Ako kažu da sam "mrtvi pisac", pa tko sam pobogu ja da tvrdim drugačije?!? Ljudi znaju. Ljudi sve znaju. Nek' kažu da sam Jeremija, Ilija, Mojsije…sve ću povjerovati. Ne mogu se više sproću vjetrenjača boriti.
Međutim, on the other hand kako to lijepo kažu stari Grci, znate li vi što to znači za moju paranoju? Znate li? Ako ja usvojim taj identitet a nisam s istim suživio, opet ću upasti u vrzino kolo hudobne gospoje paranoje i tko će onda biti kriv? Tko…to vas ja pitam. Tko će lebom nahraniti nejaku mi dječicu te moje sirotanoviće, zjenice oka moga?!? Jeste li spremni preuzeti taj rizik?
Eto, prihvaćam! Bit ću i mrtvi pisac i patak i Johnny i krivo srastanje gospodine, krivo srastanje…bit ću i obrva od koje ti vlaži leđna moždina…sve to ja ću biti.

Ali tko sam kada u ideale svoje počnem sumnjati? Tek cimbal što ječi…..premili

- 14:29 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

21.02.2006., utorak

Priča za bilo kad

Orsata je probudio neobičan zvuk, kao da netko kuca po prozoru. Znao je da je to nemoguće, ipak živi na 18. katu bezlične zgrade jednog grada u provinciji. A ipak… čuo je taj jednolični zvuk "kuc, kuc, kuc".
- Tko je? – upita Orsat iako tamo nije moglo biti nikoga.
- Kiša je, otvori mi prozor – zavodljivi glas dopirao je iz vanka.
- Zar kiša priča? – začuđeno će Orsat– ali od kada je prije 3 dana ugledao "začuđeni kupus" u sve je mogao vjerovati pa tako i u kišu koja govori.
- Hej kišo, što hoćeš? Da te pustim? – obradovao se Orsat.
- Da, pusti me unutra. Želim sobom okupati tvoju sanjivu kćer.
- Ali, ako te pustim, skvasit ćeš mi i tapit i parkete. I krevet ćeš mi skvasiti? – zabrinuto će Orsat
- Ne brini. Nisam ja takva kiša. Ja sam kiša suzdržavalica. Nastala sam od miliijuna kapi suza strpljive ljubavnice. Prospem se kad i gdje poželim.
- Ako je tako kišo, nema razloga da te ne pustim. Osim toga, učinit ćeš mi uslugu. Znaš, ova moja kćer teško se jutrima budi. Uvijek joj se spava. Nikad ne popije cijelu bocu mlijeka.
- Znam, znam. Zato sam i došla. Rješit ćemo to, samo me pusti da uđem.

Orsat otvori prozor a kiša suzdržavalica uđe u toplu sobu. U tom trenutku samo nekoliko kapi se prospe sa kompaktnog sfumatičnog oblačića. Bilo je naime previše toplo u sobi. Ali već u slijedećem trenutku, iz oblaka više nije kapilo a on se skokovito kretao prema dječjoj sobi. Gledao sam kako kiša suzdržavalica, nastala od milijuna kapi suza strpljive ljubavnice, umiva sneno lice moje starije kćeri. Već u slijedećem trenutku otvorila je oči i pogledala me. Jednim od onih svojih pogleda. Onih zbog kojih zastaje dah a ateistički pogled na svijet samo humor duhovita filozofa ;)

- Mlijeko tata, daj mi mlijeko – zavodljivo će moja starija kćer.
- Ali znaj, danas cijelu bocu Princezo. Jedino tako imat ćeš snage skakati niz skaline, sve dolje do vrtića.
Dok je moja starija kćer ispijala posljednje gutljaje mlijeka, kiša suzdržavalica koja se do tada pritajila u kutiji sa slikovnicama, izlašla je, prosula par kapi u znak pozdrava i izašla kroz prozor.

Jebote, pomislio sam, od kada sam dobio djecu, plačem za svaki kurac. Ivica i Janica se zagrle a ja o'ma u plač. Ante Đapić odluči ponovo magistrirati a ja….pogađate, opet u plač. Nikad od mene macho muškarca. Nikad. ;)

- 14:30 - Razjagori se!! (1) - (U)Tiskaj - #

10.02.2006., petak

To(k) svijesti

u biti ne znam koji je milokleez svim ovim ljudima koji su danas i jučer navalili i okupirali me poslom toliko da više ne znam gdje udaram a trebao bih se koncentrirati na TO što će se dogoditi sljedeći tjedan a kad se to dogodi ima da se proslavim ili osramotim iako sam stvorio odstupnicu na način da imam još jedan izlaz u slučaju da se osramotim što je opet ne baš izgledna opcija a naročito u kontekstu činjenice da se na lakši način ne može zaraditi pare iako me brine ono što mi je rekao jedan bloger da su mi špijuni ušli u blog i sad mi polako mijenjaju riječi uradaka, izvlače stvari iz konteksta i bitno utječu na smisao i poruku koja je jedna općeljudska, društveno prihvatljiva poruka koju je teško...(molim, neka sačeka..sad ću to srediti)...i..gdje sam stao? ma da, kaže on da ide na teren i da ga neće biti sljedeći tjedan a ja se mislim kako ga zamijeniti, jel' to uopće moguće i onda shvatih da je moguće jer ovaj drugi je super tip i zna puno toga iako ni on ne vjeruje ovo što sam spominjao za špijune koje rovare a to mi i inače nitko ne vjeruje kao što mi ne vjeruju da su mi svemirci u vrtu krali limune, zapravo ne moje nego materine a tako lijepo mirišu kad praviš palačinke bogumi samo se po limunima čuju i ima ih cijele godine pa da mi svemirci to nisu obrali bilo bi ono "vala baš" (neka ČEKA PIZDA MU MATERINA, ŠTO JE NESTRPLJIV TAKO) ..I ..onda ..što sam ono mislio? ma da... zapravo htio sam se ispričati što me okupiralo ovih dana ali ne brinite jer sve će se srediti a do tada možete čitati patka za kojeg misle neki da sam ja a nisam jer sam ja gluplji i ljepši što je udarna kombinacija a to ćete ionako vidjeti kad bude TO..ako bude...ili djelomično ili u potpunosti vidjet ćemo ..to je sve u Božjim rukama....O da!

- 13:18 - Razjagori se!! (17) - (U)Tiskaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

(Ne)željena trudnoća

Kad ju je Sebastian zaprosio, Danijela nije dvojila ni trenutka. Napustila je dobro plaćeni posao tajnice u uspješnoj firmi te preselila u provinciju gdje je Sebastian živio. Napravila bi ona i puno više da je trebalo. Jednostavno, ljubav je bila pokretačka snaga njenog života i kad je voljela, voljela je bezrezervno. Nije kalkulirala, promišljala, vagala – sudbonosno "da" došlo je samo po sebi, kao nešto što se podrazumijeva. A osmijeh joj nije silazio s lica. Čime ju je Seba zaveo nikome nije bilo jasno. Ali to su ti ljubavni paradoksi koje nitko ne može objasniti i zbog kojih ljubav i jest tako….tako…. privlačna.
Bilo je to prije 7 godina a u međuvremenu štošta se promijenilo. Na gore. Danijela je bila bez posla, tajnica je u provinciji bilo koliko hoćeš, više je valjda bilo jedino političara i pijanica. Sebastian nije imao stalni posao, krpao se nekako, obilazio gradilišta po čitavoj zemlji. Rječju, životarili su.
Sve bi to bilo nekako podnošljivo da nije bilo onog što joj je razdiralo srce i činilo da joj se duša stisne svaki put kad se spomene... To… da ne mogu imati djece. 5 godina je trebalo da Sebastiana nagovori da se obrate za liječničku pomoć. On nije vidio potrebe za tim jer ionako sve bila njezina krivica. Ona je ta koja je trula, neplodna. A onda je doktor rekao da su mu spermići gotovo nepokretni kao da nikad u školi tjelesni nisu igrali. Jednostavno, bili su bez kondicije. Iako je Danijela bila tužna zbog te spoznaje, iako je "postati majka" bilo vrhunac životnih očekivanja po njezinom shvaćanju, ipak još ga je voljela. Nije mu prigovarala.
Ali prigovarao je on njoj. Nije mogao živjeti sa spoznajom da je "krivnja" na njemu. Počeo ju je kinjiti, gnjaviti kad god je uhvatio priliku. U svakom njenom prigovoru vidio je optužbe na račun svoje jalovosti i onda je postajao grub. Čak i nasilan. Kad mu je jednom rekla kako su prekrasna djeca od susjeda Martina, Seba je to opet shvatio krivo i počeo je grubo vrijeđati. Izbila je svađa koja je rezultirala šamarom i velikom masnicom ispod Danijelina lijevog oka. Tada je Danijela po prvi put uvidjela da je vrag odnio šalu i da tako više ne može. Izjedaju se, uništavaju jedno drugo a ne vidi se kraja toj muci.

Danijela je vidjela taj oglas u novinama u kojem se traži tajnica baš u vrijeme kad je Seba pošao u N. na teren, graditi autocestu. Već je ranije čula priče o uspješnoj firmi u kojoj se tajnice mijenjaju kao na traci. Kako bi koja došla u firmu, tako bi zatrudnjela. Kao zečica. Već su se počele ispredati legende i zajebancija na taj račun.
U kuloarima je također kružila priča da se na spomenuto radno mjesto može doći samo preko kreveta kadrovskog direktora. Ili preko njegova stola. Kako god.
Da joj se prije 5 godina u glavi rodila misao koja joj se upravo rodila, Danijela bi pomislila da nešto nije u redu s njom. Ali sada…očajna zbog svega i spremna na štošta, odlučila je raspitati se kod poznanice koja je radila u fantazmagorijskoj firmi. Ispostavilo se da su kuloarske priče točne i da se do posla tajnice dolazi samo putem felacija stanovitom gospodinu Zvizdiću. Ne zna se tko se više iznenadio kad je Danijela rekla "DA" – ona sama ili njena poznanica koja je poslije sve dogovorila.

Čitava situacija nije bila tako traumatična kako se na prvi pogled činilo. Očajni ljudi u stanju su svašta napraviti. Felacio je odradila jednog četvrtka, za vrijeme pauze. Dok je gospodin Zvizdić proučavao neke papire, ona je svoje obavila ispod stola. Na trenutak je pomislila odustati kad joj je na pola posla rekao da ne želi nikakve tragove po stolu, tepihu… ali onda je odlučila ići do kraja, progutala i napustila prostoriju. Samo tako.
Za 10 dana počela je raditi a gospodin Zvizdić ponašao se kao da je nikad nije vidio. Nije čak ni pokušao iskamčiti još koji felacio. Poslije je postalo jasno zašto jer, niti dva mjeseca nakon što je počela raditi, Danijela je shvatila da je trudna. Prvotno oduševljene i nesmiljenu sreću, zamijenila je spoznaja da je Sebastian već 2 mjeseca na terenu i od tada nije dolazio kući. A ona se od tada nije seksala. Samo ono pušenje. A onda se sjetila kako se tajnice smjenjuju u njezinoj firmi, sjetila se tajanstvenih osmijeha gospodina Zvizdića koji joj je, tjedan ranije, naložio da uobliči dopis za novi raspis natječaja. Tada se nije pitala što će im još jedna tajnica ali sada je znala. A dobro je znao i gospodin Zvizdić – čovjek sa fantastičnim, neobjašnjivim punjenjem.
Čitav tjedan bila je kao luda, vukla se po kući, odlagala neodložno. A onda je nazvala Marka. Željela mu je to reći na telefon jer se nije mogla suočiti s njegovim pogledom. Još ne.

- Bok, Danijela je.
- Ej, kako je mala, što ima?
- Nešto važno ti imam reći – uplašeno će Danijela
- Što je bilo, da se nije nešto dogodilo?
- Znaš, zapravo..dogodilo se. Da. Ja sam… Ja sam trudna – jedva je procijedila Danijela.
- ….
- Pa daj..reci nešto…reci..
- Pa to je …to je krasna vijest ljubavi. Trudna si. Pa koliko već? Kad si saznala – oduševljeno će Sebastian

Danijela se prenerazi kad shvati da Sebastian ništa ne sumnja. On misli da je otac. Sa onim svojim jedva pokretnim spermićima?!?

- Pa da, krasna i ja mislim….ali…
- Znao sam, naprosto sam znao da će moji nogometaši ipak doći do daha i konačno postići tako željeni pogodak – počeo je Sebastian rječnikom nogometaša a odmah potom nastavio -
Slušaj stara, uzet ću sad slobodno i sutra dolazim kući. Jedva čekam da te vidim – i…. veza se prekide.

Danijela je dugo poslije toga razmišljala i nije bila na čisto hoće li jedna dobra ispovijed sa pripadajućim zdravomarijama anulirati strašnu laž?!?
Nije bilo pravog odgovora. Kao što ga nikad nema na najvažnija, životna pitanja.

- 11:51 - Razjagori se!! (17) - (U)Tiskaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>