Na izmaku je i treći dan a ja sam i dalje lud od brige. Hodam po stanu, razmišljam, analiziram, tražim možebitne svoje greške ali ništa mudro smislio nisam. A počelo je tako benigno. Na rutinskoj, lagodnoj vožnji od vrtića do škole, Maj prešs, moj Prvić, zjenica oka moga izrekla je tu bogohulnu rečenicu koja mi i danas, kao zvono posljednjeg suda, bubnji u ušima.
Tata, moram ti reći novost. Ja sam se zaljubila u Iva. Iva S.
Na trenutak mi se zamatralo, krv je navrnula u uši, oči iskočile na federe ali uspio sam se pribrati i manirom najvećeg coolera skrenuti razgovor na drugu temu. Ne, nisam bio spreman razgovarati o ljubavi sa svojom trogodišnjom kćerkom. Bože, Bože – pomislio sam – zašto me kažnjavaš ovako okrutno? Jel' ovo Jobovsko iskušavanje moje vjere ili okajavam neke nepoznate grijehe? Zar da zbog obranog grožda trnu zubi mojoj djeci? Sve sam to mislio a istovremeno pripremao strategiju za rješenje problema. Jer, nećemo se zavaravati, imao sam SITUACIJU!!!!
Nema smisla odlagati neodložno pa sam se već sutradan, pod izlikom da radim jednu sociološku studiju, zatekao u vrtiću. Promatrao sam tu malenu djecu, te krvopije i sa sjetom se prisjetio riječi velikog revolucionara koji je jedared, u trenutku magnovenja rekao i ovo: "Narod koji ima ovakve krvopije, ne treba se bojati za svoju budućnost".
Samo sam se nasmijao na takvu izjavu jer samo 6 mjeseci ranije bilo je drugačije…..
Maj prešs sve do rujna prošle godine bila je zaštićena u okrilju svoje gospođe babe. Vanjski svijet, boleštine i ino nisu je ticali. Jedina istinska opasnost dolazila je od ogromne količine hrane koju je u nju ubacivala baba opterećena sindromom sirotog djetinjstva. Jadno dijete preziralo je hranu ali baba je imala specijalne metode omamljivanja uslijed kojih se događalo da dijete otvara usta i zvače ali nije svijesno da se to događa. Bila je zapravo hipnotizirana babinim epskim pričama o didu Blažu koji je prodavao kravu i inim uspješicama koje bi, da je povijest krenula drugim tijekom, od Princezine babe stvorila uspješnog i cijenjenog pisca. Ovako… bila je samo vrsna odgojiteljica svoje unuke.
Kad je Princeza krenula u vrtić, iako je neznatno falilo da napuni 3 godine, upala je u jasličku skupinu. Mislio sam, moglo bi biti problema jer dijete nema što naučiti od mlađih od sebe. Međutim, s druge strane neće biti izložena požudnim pogledima malih muških krvopija. Stanovitu opasnost osjećao sam od Erika. Onako lijep sa podužom kosom, čovjek ga najrađe ne bi odgajao nego stavio u izlog da ga se gleda. Ili da reklamira odjeću Oš kos…. Primjetio sam ja i Iva S. O da. Ali dječačić od 1.5 godine koji se stalno smije i jedva da hoda, teško da je mogao biti opasnost po osjetljivo srce moga PRvića…. O kako sam pogriješio…
Sjedio sam za malenim stolom i čekao trenutak da ostanem sam sa Ivom S. Kad su se Mia i Davor udaljili od stola počeo sam ovako:
- Slušaj ti mali žigolo. Okani se moje kćeri propalice obična. Misliš da ne znam što znači ti osmijesi ujutro kad je dovodim, a? Mene pokušavaš šarmirati, a? Ti moraš znati jedno: Moja Princeza ima zacrtani put. Ona će biti mažoretkinja i ništa je neće spriječiti u tom naumu. A najmanje ti. Kao da se već ne vidi da ćeš jedva i srednju školu završiti. Sve ti piše na licu. Nemoj da te više vidim da si se Princezi približio na manje od 3 metra. Jel' ti to jasno?
Sve to izgovorio sam u dahu a on…zamislite..on se samo smješkao. E kad sam to vidio, jednostavno sam poludio. Izgubio sam kontrolu i povukao Iva S. za uho nakon čega je ovaj bjesomučno počeo plakati. Odmah se tu stvorila unezvijerana teta Lucija, upitno me pogledala a ja sam samo nevino raširio ruke. "Eh ta djeca, ponekad zaplaču tako lako, iz čista mira…"
Uglavnom, lavovski dio posla sam odradio ali nije bilo dovoljno. Znao sam da nije. Čekao me još i razgovor sa žigolovim roditeljima. Mogao sam se samo nadati da nisu neki prokleti anarholiberali koji odgajaju dijete bez roditeljske stege i čvrstih obiteljskih načela.
Kada sam sutradan doveo svoju Princezu u vrtić na vratima je, kao i obično, čekao Ivo S. Ovaj put se nije smijao. Pogledao me je užasnuto, vidio se očaj na njegovom licu. Osmijeha bilo nije.
Princezi je sve to izgledalo čudno, pogledala me upitno, uzvratio sam istim takvim pogledom a onda je odmahnula glavom u smislu what the fuck i krenula prema kulinarskom kutiću. Obožavao sam svoju kćer. Imala je tako zdrave rezone i ništa nije prepuštala slučaju. Ako ne uspije u karijeri mažoretkinje uvijek je dobro znati kuhati. Ako naleti neki nogometaš, zlu ne trebalo.
A sada samo još razgovor s njegovim roditeljima. Na obzoru se pojavilo sunce kao u jeftinim, petparačkim romanima.
Na trenutak sam se sjetio svoje mlađe princeze mogu Drugića, moje četveromjesečne mezimice ali onda sam samo odmahnu rukom.
- Ne..ne...prerano je...prerano. Ili ipak?!?
Post je objavljen 24.02.2006. u 14:29 sati.