27.01.2006., petak

Amerikanci ukrali Lokrum!!!

Iako sam počeo razrađivati ideju za novi, fantastični uradak ne mogu a da ne zastanem na trenutak i ispričam vam što mi se jutros desilo. Znam, zvučat će nevjerojatno ali svi vi koji vjerujete u Djeda mraza vjerovat ćete i meni. Uostalom, zbog vas i pišem. Ostale neka pojede mrak i vidimo se u čitulji.

Dakle ovako:

Idem ja jučer svojom uobičajenom rutom prema instituciji koja mi svojevoljno odgaja dijete (neki to zovu i vrtić mada meni nije jasno zašto) i bacim svoj uobičajeni pogled ka horizontu kad taaaaamo. Imam što vidjeti. Malo lijevo od horizonta, na mjestu gdje bi trebao plivati otok Lokrum – nema ništa. Nema Lokruma jebote?!? Mislim se…jesam li ja lud ili što je? Pa znam da je jučer bio tu. Kladio bih se u to. A sad ga nema i nema. Na njegovom mjestu more. Zabezeknuto se počnem okretati oko sebe…biva..to je onaj pogled …"ljudi-jel'-i-vi-vidite-što-i-ja" ali ljudi idu svojim putem, svatko posvećen svome jadu i nitko ne reagira. Snomorica, čista snomorica.
Zaustavljam jednog slučajnog namjernika, riječi mi ne izlaze iz usta od groze, pokazujem mu rukom prema Lokrumu ali avaj…čovjek me gleda kao da sam lud. A nisam. Znao bih da jesam. Pa dobro….to..to je prije bilo. Sad imam blog, imam svoje čedo. Ništa..što ću…obratim se kćeri:

- Vidi odojče moje, nema Lokruma.
- A gdje ćemo se kupati? – nevino će dijete.
- Odojče, nije to sad važno, otoci ne mogu….ne mogu nestajati, razumiješ – pokušam usiljeno.
- Sigurno je otišao na veliko more – znalački poentira maj prešs.

Eh ta dječica, hehehe – imaju tako laka rješenja.

A ništa, mislim se…ako druge ljude nije briga, što bi bilo briga mene? Bolje mi je da se okrenem sebi i svojim brigama. Niti 200 metara dalje, gotovo sam već bio i zaboravio na nemili događaj, prođe pored mene neki čovjek i nasmije mi se. 84 zuba u nizu sjaje holivudski. U prvi mah nisam ništa razumio a onda shvatim tko je to. David Coperfield. Čovječe. Hej vidio sam Davida??!? A onda me preplave emocije. Shvatih odmah zagonetnu misteriju. David je učinio da nestane otoka. Znam, znam..neki od vas ne vjeruju da David prelazi preko kanjona Colorada niti prolazi kroz Kineski zid. Ali bilo je na televiziji. Ja vidijo vlastitim očima.
E sad – mislim ja dalje – dobro što je otok nestao ali zašto…ZAŠTO JE NESTAO?!? To je majka svih pitanja.
Uglavnom, s mislima koje se u glavi roje, odem do institucije, pa na posao. Vraćajući se s posla istom rutom, pogledam opet prema Lokrumu a tamo dva remorkera s američkom zastavom, tegle Lokrum prema Italiji. Razumijete li vi tu lukavu strategiju? Ne? Kako ne jebovas a vjerujete u Djeda mraza? Pa evo, tu je Herostrat da vam objasni. Naime, najprvo (volim taj izraz, nek' me se ne ispravlja) je David učinio da otok nestane. Naša se čeljad uzbunila, ipak je Lokrum rezervat i odmah pošla tražiti pomoć od Amerikanaca. I što su oni napravili? Otok je i bio prvotno nestao jer su Amerikanci poslali Davida. I sad, kad su se naši uzbunili, došli su sa remorkerima i kao..odvest će oni sad Lokrum do Italije i tamo ga popraviti i vratiti.
Mo'š si misliti.
Jednom su tako digli ploču starom partizanu da je poprave. I nema je više. Nema.
Ali idem ja pisati svoju priču…samo sam ovo morao podijeliti s vama….premili.

- 10:59 - Razjagori se!! (26) - (U)Tiskaj - #

26.01.2006., četvrtak

Patak

Bog mi je svjedokom da ne čitam previše blogova. Zapravo, možda bi točnije bilo reći da ne čitam previše blogova kontinuirano. Jebiga, imam disperzivnu pažnju i ničemu se ne mogu u potpunosti posvetiti. Sve mi nakon nekog vremena dosadi. Ne volim duge uratke. Ne volim dnevničke zapise. Ne volim plačipićke i metroseksualce. Uz to, pomalo sam shizofreničan (što moji vjerni čitatelji ionako znaju) pa me uvijek strah da ih nekog novog, taze bloga ne iskoči spoznaja koja bi mi mogla nauditi. Strah me je gnoze, jebiga. A ja volim sigurnost i rutinu.
Svojedobno sam osjetio potrebu, pored ovih blogera istaknutih sa moje lijeve a sa vaše desne strane ekrana, posebno istaći Roka. Riječ je o nepretencioznom dalmatincu koji na sasvim jednostavan način, krajnje iskreno i toplo piše o životnim dilemama (rekao bih) 30-godišnjaka. Nije Roko nikakva blogerska zvijezda iako ima svoj stalni krug čitatelja ali je tako životan i uvjerljiv da čovjeku dođe da ga privije u krilo. No dobro, malo sam se zanio…ne bih ga BAŠ JA PRIVIO u krilo, to se tako…jel'te..kaže ;)

Nakon dugotrajne letargije i svakodnevice u kojoj se ne događa ništa novo, ništa poticajno..iznenada, zasjala je zvijezda na nebu. Tri kralja već su odradila svoj zadatak, svijetom je prohujala vijest da se pojavio on. The bloger.
Ne mogu suspregnuti zadovoljstvo činjenicom da sam ja zaslužan za njegovo pojavljivanje. Bloger se odaziva na ime patak a njegov blog je ovo.

Par crtica o novoj zvijezdi:

Nakon povlačenja stare ekipe sa Iskonova chata, neprijeporna zvijezda postao je baš on – patak. Čitavi naramci krasotica, dama sumnjivog morala i inih ženstvina opsjedaju njegov nejaki mail i kvadratić za privatne poruke. A on, samarićanin jedan, svima bi htio ugoditi pa se rasprosto i više nego je dug. To mi, naravno pravi određene probleme u privatnom životu a i psiha mu je načeta.
Jedan moj prijatelj mi se zaklinje da ga je vidio na Mažuranićevu trgu kako hoda sam putem i priča sa nekim čudnim tipovima koji se odazivaju na imena herostrat, budhala, bezvezario, slatka24, nimfetica i sl. Da, potrebno je napomenuti da je patak bjelovarčanin što znači da je uz lebovskog ovaj neveliki gradić iznjedrio još jednu zvijezdu. Ima nešto u tom gradu.
Inače, suosjećam s drugom patkom jer me podsjeća na mene. I sam sam imao male ljude u glavi dok nisu regrutirani u neki drugi rat koji sa mnom nije imao nikakve dodirne točke. Osim toga, sviđa mi se uloga Pigmaliona. Rekao sam patku: "Druže moj, da su pioniri bloga imali ovakav marketing gdje bi im bio kraj? A tvoje je samo da pišeš, pišeš…" E sad, postoji realna opasnost da se patak pod pritiskom slomi, da poklekne. Taj rizik spreman sam preuzeti pa vam ga preporučam mada njegov blog još nije ni približno onome što će nam patak pokazati. Duboko sam uvjeren u to.
S patkom morate biti strpljivi – informatički je potpuno nepismen. Dva dana sam mu objašnjavao kako će se registrirati a link ni do danas nije naučio napraviti. Ali upravo ga to čini šarmantnim.
Mlad, lijep, pametan i duhovit – što čovjek pa makar i žena bio može i poželjeti?!?
Ostaje samo vidjeti kako će se patak iz chatera preobraziti u blogera.
Sretno mu!

- 12:18 - Razjagori se!! (13) - (U)Tiskaj - #

23.01.2006., ponedjeljak

Leti, leti visoko

Mala zemlja za veliki odmor – reče jedared supruga moga sugrađanina za zemlju u kojoj, stjecajem čudnih okolnosti, obojica živimo. Međutim, valjda istaći da Hrvatska nije samo zemlja za veliki odmor, ona je velika za štošta drugo. Eto primjerice, za mostove. Velike i lijepe mostove. Mostove ponosite koji premošćuju (kao što rječca sama kaže) naše iskričave obale. Dok je nama Insituta građevinarstva Hrvatske i inđinjera Jure, bit će i velebniih visokograditeljskih postignuća.
Jalnuški diletanti i svakojaki mufljuzi naći će zamjerke i u pogledu mostogradnje. To su oni koju uvijek rovare i rade za Bog-te-pita čiji račun a sve u želji da nam rastoče i ugroze Domovinu. Smeta im ako je gredni a ne lučni, smeta im što je siv a nije opituran…čak im smeta što ponekad, zbog bure, nije dozvoljen prijelaz preko mosta. Ne'š ti… A zašto ne gledaju na sve one dane kada mogu proći? Zašto ne gledaju…. pozitivne stvari?
Ili recimo onaj Dubrovački most. Most Dr. Franja Tuđmana. Koliko je koštao pitaju se ovi kritičari – 20, 40, 80 milijuna eura? Eto što njih interesira, drugovi, umjesto da budu sretni da je most skratio put za ČITAVIH 12 kilometara. Eeeej 12 kilometara – znate li vi koliko je to?!? A ujedno, most predstavlja krasnu recepciju Grada na kojoj možete zastati dok vam srce titra od uzbuđenja što dolazite u vječnu Ragusu…zastati i srediti dojmove te čista srca unići u Grad. "Neka uđu" – reče knez njarnjasovcima. Neka uđu – parafrazira ingeniozni graditeljski um – obraćajući se hordama turista.

…Primjetio je Zvonko trepereće crveno svijetlo na pristupu mostu ali je primjetio i znak ograničenja vožnje 40 km/h.
Pa za koga je ograničenje ako je most zatvoren – pomisli Zvonko i razmišljajući tako već je prošao 20-ak metara, sasvim dovoljno da nema povratka natrag. Na drugom kraju, 500-tinjak metara dalje čekali su oni. Pendrek efendije. Dostojanstveni. Pribrani. Autoritativni.
- Dobar dan, gospodine. Kontrola prometa, molimo vaše dokumente – izrekne on uobičajenu mantru. Ma kurac je kontrola prometa, ovo kupuješ vrijeme da mi ga sukneš neočekivano …ali dobro, igrat ću tvoju igru, you punk!!
Pendrek efendija gleda uredne dokumente, lista, podiže pogled i zausti:
- Zvonko, jeste li vidjeli da je most zatvoren?
- Nisam ja za vas Zvonko nego gospodin Nebolić a da je most zatvoren nisam vidio jer sam slijep.
- A ipak vozite? – inteligentno poentira plavac.
- Da, vozim. Sredio sam s vašima da mi daju dozvolu. Imam malih problema na semaforima ali sve se da srediti.

Pendrek efendija, smatrajući da je moja šala neprimjerena trenutku pogleda me onim pogledom. The pogled. Odmah sam znao da nije običan čoškar – bivši kriminalac regrutiran u policijske redove u vrijeme rata nego pravi, školovani policijac. Taj pogled uči se u školi, na satu komunikologije, znao sam to.
Već 10-ak automobila skupilo se u koloni iza gospodina Zvonka. Svi su bili zbunjeni. Nitko nije očekivao da će brzina vjetra od 94 km/h zaustaviti promet preko mega mosta.

Gospodin Zvonko bio je ljutit. Ovo su bile klasične situacije koje su ga izbacivale iz takta, situacije kada jednostavno ne možeš ništa. Niti 10 dana nije prošlo od kad je platio kaznu za pojas a sad ovo… Kiptilo je u njemu i već se polako počelo prelijevati kroz otvorene prozore. Bijes je lagano klizio sa vanjskih strana vrata oštećujući lak.
Svi su čekali u svojim automobilima, čekali su presudu svemoćnog zaštitnika državnog poretka.
Poslije 5 minuta, pendrek efendija izašao je iz automobila i krenuo prema Zvonku. Odlučni, kaubojski stil, mrk pogled ispod obrva.
Zvonko je gledao u policajca, imao je osjećaj da se sve događa usporeno, osluškivao je teški, spori bat koraka. Tup—bum… stupao je policajac a most se tresao od njegove odriješitosti.
Zvonku zatitra osmjeh na licu, posegne za kvakom, otvori vrata i počne trčati…. Protrči pored zapanjenog policajca, jako se odrazi, raširi ruke i preko zaštitne ograde poleti u provaliju. Iako je raširio ruke "na lastu" volio je misliti o sebi da leti kao galeb. Dok se 50 metara udaljena površina mora približavala ogromnom brzinom, Zvonko je sa smiješkom mislio o tome kako je još jedanput zajebao poredak.

- 10:42 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #

13.01.2006., petak

Posljednje dupliranje...

Ne treba započinjati sa snom kojeg ne možeš dosanjati – pomislio je gospodin Lobrović nakon što se već 15-ak minuta vrtio u krevetu, pokušavajući ponovno zaspati. Onaj nagovještaj snošaja iz malopriješnjeg sna, nepovratno je nestao... ovi plaćaju bolje
- 10:22 - Razjagori se!! (28) - (U)Tiskaj - #

10.01.2006., utorak

Gavran i lisica

Valjda će zauvijek ostati misterija kako je Lukši uspjelo uhvatiti tako dobru pičku. Jer Afrodita je zaista bila dobra pička. Rasna. Profesionalna mažoretkinja sa završenom srednjom frizerskom, zlu ne trebalo.
A opet, bit će da je klasična šablona u pitanju – muškarci se boje dobrih pički, boje se odbijanja. Lukša s tim nije imao problema. Ustrajnost je definitivno bila jedna od njegovih najvećih vrlina.
Međutim, ako i nije bio pretjerano inteligentan, Lukša nije bio glup. Znao je da je znatno lakše osvojiti nego sačuvati osvojeno. Zato je i živio po Freudovom principu – živi kao da ćeš jebati cijeli život al' vježbaj desnicu kao da će Desanka Šakić već sutra zakucati na vrata.

Hodali su točno mjesec dana te subote kada su izašli u popularno okupljalište snobovske kreme. Budhala bar. Lukša je osjećao poglede koji su se ljepili za njih dvoje kao upravni biljezi na potvrdu o nekažnjavanju. I guštao je u tome. Nakon 3 pive i 800 kn biljega, morao se poći popišati. Zov prirode.
Kad se vratio natrag imao je što i vidjeti – dvojica lokalnih frajera upravo su startovali (hrvatski, uletili, faćkali, op.a.) Afroditu a ona baš i nije izgledala nezadovoljna time. Kad im je Lukša prišao, oni su se samo frajerski smješkali, vidjelo se zapravo da jedva čekaju njegovu reakciju. Ali rekacije nije bilo. Lukša je znao da će dobiti po pički. Nikad nije bio naročito hrabar a stigma kukavice pratila ga je još iz ratnih vremena kad se pokušao, kao i njegov stari poslije Onog rata, barkom prebaciti do Italije. Uhvatili su ga već tamo oko Dakse ismijavajući njegovo opravdanje da je pošao u ribolov.
Vagao je između divljenja kojim će ga obasuti promatrači jer se suprostavio brojnijem i znatno opasnijem neprijatelju i sasvim izglednog loma nekih od vitalnih organa.
- Pa i nije Dita, baš neka pička – pomisli Lukša i odluči u trenu da je gandijevski pristup jedini ispravni put.

Sve to sa strane, naizgled nezainteresirano, pratio je Francois – poznati pravednik Grada. Francois je bio svima poznat kao onaj koji otima orgazme bogatim ženama pomoraca da bi udijelio siroticama sa margina društvene scene. Radio je to tako da su sve bile zadovolj(e)ne.
Francois je bio borac za pravdu još od mladih dana kada je neprestano trpio dječje bezobrazluke zbog imena koje mu je nadjenuo otac – ljubitelj francuske književnosti. Taj gen za pravednost pratio ga je cijeli njegov burni život.
Vidjevši što se događa sa druge strane šanka, prišao je rabijatnim momcima i izgovorio ono njegovo poznato:
-E, kenova momci. Ima probl…?
Ali momci su znali za tu njegovu inicijacijsku rečenicu pa ga je onaj desni ćelavi, prije nego će Francois dovršiti rečenicu, opizdio nogom u jaja. Lijevi, ne časeći časa, ga nastavi udarati gdje stigne dok Francois nije ležao u lokvi krvi. Nitko se nije usudio reagirati. Kako se to obično kaže u lošim knjigama "tišina je muklo ječala" dok je Dita sa frajerima izlazila iz kafića. Imala je sređenu frizuru i izrazito kratku minicu.

Bolji poznavatelji lijepe književnosti sad će se zapitati – a gdje je tu sretan kraj i kakva je veza sa naslovom. E vidite, dragi moji, na gnosticizmu odgojeni čitatelji – NEMA SRETNOG KRAJA. NEMA!!! JEBO VAS SRETAN KRAJ. ENO VAM EZOPA ČITAJTE AKO VAM JE DO SRETNOG KRAJA. KO MENE NEMA. JEL' JASNO? ŠTOVIŠTE, DOBIT ĆETE JOŠ GORE….

Čim je malo došao k sebi, Francios je ustao i krenuo ka Lukši. Svi su mislili da će mu se ispričati zbog nemoći. Iznenadili su ga ali naći će on njih već. Ali kurac. Francois je prišao Lukši i "najebao mu se keve" (na hrvatski: jebao mu majku metaforički, op.a.). Stvorio je istu onakvu lokvicu kakvu je i sam imao – ne svojom greškom. A samo je htio pomoći.

A onom policajcu koji mi je jučer 500 kuna naplatio zbog jebenog pojasa jebem sve po spisku. I neka zna, jebavao sam mu ženu prije 7 godina. I bila je nikakva. Kao da jebem…šta ja znam…Afroditu. Ali on to zna. On mora živjeti s njim.
A zašto mu to jučer nisam rekao?
E ZATO JER…PIČKA MU MATERINA…ZATO JER NISAM IMAO NI ONU NALJEPNICU O IZVRŠENOM TEHNIČKOM PREGLEDU. A I KUTIJA PRVE POMOĆI MI JE IZ 1981. – IZ MATERINA FIĆA. E ZATO.
ALI NEMA VEZE. ČITA ON SAD OVO. MOJ BLOG ČITAJU SVI POLICAJCI IZ BOLJIH PRODAVAONICA. I ZNATE ŠTO – NABIJEM VAS NA KURAC. ZA 500 KUNA SAM MOGAO 5 PAKETA PELENA KUPITI SVOJOJ SIROTOJ DJECI.

Uglavnom, Lukšu su podigli sa poda i platili mu vermut.
Francois je izašao u noć i neko vrijeme zaboravio na Robina Hooda.
Frajeri su karali Ditu nesmiljeno.
Još je karaju a ona otvara frizerski. Zlu ne trebalo.

- 10:50 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

03.01.2006., utorak

Neće oni mene jebat, Laki!

Zadnjih dana ne mogu pročitati Blog a da se ne spominje bestseler. Ali nije to ono što me ljuti. Drugo je u pitanju. Podjem na portov blog a on da uvod u priču te link na bestseler. Kao, tamo je nastavak. Pođem na Lebov blog - ista priča. Nastavak na bestseleru. Ma što gdje? Pa Kažem vam na bestseleru. Pa onda onaj jesus
Iznerviran i konsterniran odlučih reagirati.
U tom trenutku....

... Zvoni telefon. Uvijek se iznerviram kad me telefon prekida u poslu. Gasim ICQ i Messenger a chat, Forum i Blog žurno spuštam na ikonicu. Podižem slušalicu i javljam se nepovjerljivo a s druge strane začujem glas nepoznatog muškaraca.
- Dobar dan. Ovdje Jesus
.


Pogađate, nastavak je na.... bestseleru

- 10:40 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv