Leti, leti visoko
|
Mala zemlja za veliki odmor – reče jedared supruga moga sugrađanina za zemlju u kojoj, stjecajem čudnih okolnosti, obojica živimo. Međutim, valjda istaći da Hrvatska nije samo zemlja za veliki odmor, ona je velika za štošta drugo. Eto primjerice, za mostove. Velike i lijepe mostove. Mostove ponosite koji premošćuju (kao što rječca sama kaže) naše iskričave obale. Dok je nama Insituta građevinarstva Hrvatske i inđinjera Jure, bit će i velebniih visokograditeljskih postignuća. Jalnuški diletanti i svakojaki mufljuzi naći će zamjerke i u pogledu mostogradnje. To su oni koju uvijek rovare i rade za Bog-te-pita čiji račun a sve u želji da nam rastoče i ugroze Domovinu. Smeta im ako je gredni a ne lučni, smeta im što je siv a nije opituran…čak im smeta što ponekad, zbog bure, nije dozvoljen prijelaz preko mosta. Ne'š ti… A zašto ne gledaju na sve one dane kada mogu proći? Zašto ne gledaju…. pozitivne stvari? Ili recimo onaj Dubrovački most. Most Dr. Franja Tuđmana. Koliko je koštao pitaju se ovi kritičari – 20, 40, 80 milijuna eura? Eto što njih interesira, drugovi, umjesto da budu sretni da je most skratio put za ČITAVIH 12 kilometara. Eeeej 12 kilometara – znate li vi koliko je to?!? A ujedno, most predstavlja krasnu recepciju Grada na kojoj možete zastati dok vam srce titra od uzbuđenja što dolazite u vječnu Ragusu…zastati i srediti dojmove te čista srca unići u Grad. "Neka uđu" – reče knez njarnjasovcima. Neka uđu – parafrazira ingeniozni graditeljski um – obraćajući se hordama turista. …Primjetio je Zvonko trepereće crveno svijetlo na pristupu mostu ali je primjetio i znak ograničenja vožnje 40 km/h. Pa za koga je ograničenje ako je most zatvoren – pomisli Zvonko i razmišljajući tako već je prošao 20-ak metara, sasvim dovoljno da nema povratka natrag. Na drugom kraju, 500-tinjak metara dalje čekali su oni. Pendrek efendije. Dostojanstveni. Pribrani. Autoritativni. - Dobar dan, gospodine. Kontrola prometa, molimo vaše dokumente – izrekne on uobičajenu mantru. Ma kurac je kontrola prometa, ovo kupuješ vrijeme da mi ga sukneš neočekivano …ali dobro, igrat ću tvoju igru, you punk!! Pendrek efendija gleda uredne dokumente, lista, podiže pogled i zausti: - Zvonko, jeste li vidjeli da je most zatvoren? - Nisam ja za vas Zvonko nego gospodin Nebolić a da je most zatvoren nisam vidio jer sam slijep. - A ipak vozite? – inteligentno poentira plavac. - Da, vozim. Sredio sam s vašima da mi daju dozvolu. Imam malih problema na semaforima ali sve se da srediti. Pendrek efendija, smatrajući da je moja šala neprimjerena trenutku pogleda me onim pogledom. The pogled. Odmah sam znao da nije običan čoškar – bivši kriminalac regrutiran u policijske redove u vrijeme rata nego pravi, školovani policijac. Taj pogled uči se u školi, na satu komunikologije, znao sam to. Već 10-ak automobila skupilo se u koloni iza gospodina Zvonka. Svi su bili zbunjeni. Nitko nije očekivao da će brzina vjetra od 94 km/h zaustaviti promet preko mega mosta. Gospodin Zvonko bio je ljutit. Ovo su bile klasične situacije koje su ga izbacivale iz takta, situacije kada jednostavno ne možeš ništa. Niti 10 dana nije prošlo od kad je platio kaznu za pojas a sad ovo… Kiptilo je u njemu i već se polako počelo prelijevati kroz otvorene prozore. Bijes je lagano klizio sa vanjskih strana vrata oštećujući lak. Svi su čekali u svojim automobilima, čekali su presudu svemoćnog zaštitnika državnog poretka. Poslije 5 minuta, pendrek efendija izašao je iz automobila i krenuo prema Zvonku. Odlučni, kaubojski stil, mrk pogled ispod obrva. Zvonko je gledao u policajca, imao je osjećaj da se sve događa usporeno, osluškivao je teški, spori bat koraka. Tup—bum… stupao je policajac a most se tresao od njegove odriješitosti. Zvonku zatitra osmjeh na licu, posegne za kvakom, otvori vrata i počne trčati…. Protrči pored zapanjenog policajca, jako se odrazi, raširi ruke i preko zaštitne ograde poleti u provaliju. Iako je raširio ruke "na lastu" volio je misliti o sebi da leti kao galeb. Dok se 50 metara udaljena površina mora približavala ogromnom brzinom, Zvonko je sa smiješkom mislio o tome kako je još jedanput zajebao poredak. |
