23.09.2004., četvrtak

Mjesto radnje: parnični ured Suda.
Vrijeme radnje: početak radnog vremena.

Plavokosa službenica u kasnim 40-im godinama, ležerno ispija svoju prvu jutarnju kavu uz nezaobilazno pripadajuću cigaretu marke Ronhill light.
8.20 – netko kuca na vrata.
Po zvuku kucanja, službenica nepogrješivo ocjenjuje da je riječ o stranci pa nastavlja ispijati kavu i bludno upijati nikotinski dim.
Tišina 20-ak sekundi a onda opet kucanje.
Uđite, uđite – službenica će, već pomalo nervozna što je se ometa u njezinom svakodnevnom ritualu.
Na vrata ulazi starčić, svojih 60-ak i koju godinu, prestrašeno se osvrćući čime je već počinio prvu grešku – ušao je sa manjkom samopouzdanja i neophodno potrebne "drčnosti".
Službenica šuti, otpija gutljaj kave a onda podiže pogled:
- Što vam treba?
- Oprostite ali meni mi trebala kopija presu…
- Koji broj? – prekida ga, sada već vidno nervozna službenica?
- Molim? – starac će već vidno isprepadan nastupom ove moderne rospije
-Koji broj gosparu, koji broj? Kako ću ja naći to što vam treba ako ne znam broj?
- Mislite na broj presude? – odgovara starčić nastojeći ne reći ništa što bi isprovociralo harnu službenicu…
-Eee. Broj presude, nego čega? Presuda vam treba, zar ne?
- Da, da presuda, dobrohotno će starčić.
- Pa što ne kažete odmah, ne mogu ja gatati što vama treba.
-Paa rekli ste mi neki broj….pa nisam stigao reći što mi tr….
-Dobro, dobro – prekida ga službenica – je li imate taj broj ili nemate? Nemam ja ovdje vremena s vama se raspravljati. Znate li vi koliko još mene stranka čeka danas?
-Oprostite gospođo. Izvolite gospođo, to vam je broj…

Zvoni telefon. Službenica podiže slušalicu i u trenutku mijenja izraz lica.
-E sine, ti si. Kad si se digao? … Tako rano? Pa nisi morao žuriti. Tamo, na špaheru ti je mama ostavila snicele… Ma ne, ne moraš ih ti prigati, već je napravljano samo moraš podgrij…. Dobro, dobro onda naruči pizzzu…ma razumijem..u redu…Aha, dobro sine, dobro. Ajde, čujemo se. Adio, adio…
-Presuda dakle, gosparu? [I]Da vidimo….gleda broj koji joj je dao starčić. [/I]
-Mooolim?? Pa ovo vam je iz 1987. godine???? – uzrujano će – pa zar vi mislite da ću ja sada ići kopati po arhivu za neku presudu? A gdje vam je vaš primjerak?
-Pa znate….izgubio sam ga…Odnosno, nisam izgubio nego se unuka igrala pa ispara….
-Isparala kažete? I sad bih ja zbog vaše unuke trebala ići kopati po arhivu za neku tamo presudu koja ko zna je li uopće tamo?!?
- Paaa, ako možete bio bih vam jako zahvalan.
- Eee moj gosparu, što ja sve moram raditi za ovu plaću…Ajde izađite vanka i dođite za 2 sata?
-Za 2 sata kažete?
-Eeee za 2 sata, jeste li gluhi?
-Dobro, oprostite. Onda se vidimo za dva sata….

Starac izlazi a ulazi renomirani sudac – jedan od autoriteta na polju kaznenog prava.

Marija, dajte mi pogledajte u presudi je li…
- Nema problema gospar sudac, odmah ću – spremno će službenica.
- Što ćete odmah?
- Paaa napraviti to što tražite od mene.
- Pa nisam vam rekao što tražim?
- Oprostite gospar sudac. Ispričavam se.
Dakle, nađite mi presudu Babić protiv Marketa iz 1825 i pogledajte ima li zarez između riječi "odmah" i "nakon čega"
- Odmah gospar sudac, odmah ću ja to. Ne trebate vi silaziti, donijet ću to ja vama gore, u ured.
Trčećim korakom ide u arhivu, vraća se za 20 minuta.
U ured je upravo ušla i mlađa kolegica, malo je zakasnila jer je morala u trgovinu kupiti neke sitnice. 9 je sati i 20 minuta.
- Onda Marija, ima li kakvih problema, jel' me netko tražio?
- Nije nitko – Marija će – ali da vidiš posla jutros. Neki starac došao pa traži kopiju presude, pa ne zna broj, pa još iz 198. i neke…pa telefoni….ma što da ti pričam, ludnica od posla.
- Eh, kao da ne znam – suosjećajno će kolegica – a oni gore (pokaziva prema uredima sudaca) oni svaki mjesec u džep 10.000,00 kuna a ti Mare tegli.
- A jebiga moja Lucija
-E, jebiga, jebiga…ko ti je kriv kad nemaš vakultet. Tja…
- 14:00 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #