|
Kako vrijeme prolazi kao bujica rijeke
kroz moj život…
Kotrlja se…godine prolaze,
a ja se osjećam tako mlado,
ponekad djetinjasto,kao da mi je duša
prestala starjeti…
Ah...kada pogledam djecu, pa si pomislim
koliko toga sam propustila u njihovom
djetinjstvu, odrastanju.
Kada u već odrasli? Tuga mi obuzme srce,
pa pomislim da mi se vratiti barem malo
da ih mogu maziti, tiho poljubiti
da im mogu pričati priče, pjevušiti tihe uspavanke
kao nekada kada su bili mali, kao Anđelčići,
nespretni u prvim izgovorenim riječima,
prvim koracima...
-Mama...mama…još ponekad odzvanjaju
ti nježni glasići koji mi obuzmu dušu…
Danas...odrasli ljudi, ponosne majke…
Tužna sam kad pomislim,da jednog dana neće
trebati moje nježnosti,moje brige, moje radosti.
Veseli me dan kad će svoje ljubavi ovjenčati
svojom srećom,svojom djecom,svojom radošću.
Nadam se kutku dijeleća srca njihova u koje ću se uvući
nečujno i tamo ostati zauvijek...
VOLIM VAS MILI MOJI!
© Helena Horvat- U Zagrljaju poezije
|
