|
slika: digital artist
Ovu sam pjesmu napisala prije tri godine, nadajući se da će se nešto promjeniti. Postalo je još i gore...
Kiša ne prestaje, nebo plače kad vidi što se na
ovom svijetu događa. Koliko ćemo biti još "mali",
da nas gaze, ispravljaju "krivu Drinu", okrivljujući
crvene i crne, kako pokradoše, usta puna djela što
ostvariše, a dugove što stvoriše, nama uredno naplatiše?
Samodopadni, smiješeći se iz svojim toplih fotelja,
okrivljujući jedni druge za nerad i nesposobnost,
tko je više ukrao, kakve automobile voze, koje trofeje
ustreliše, tako godinama, vrtimo se u krugu nesposobnih
političara, koju svoju samodopadnost, prikazuju narodu
kroz medije, misleći kako su velike „face“, smiješeći
nam se u lice…
U neobaveznom dijelu što nije za javnost,
uz mnogo jela i pila, uz neku „cajku“, ljube se i grle,
smišljajući po koju smicalicu da svom puku prirede,
vesele se i smiju, narodu glupom.
Sagnu smo glave i šutimo,
stavili poveze na oči da ne vidimo, kukamo k'o kukavice,
praznih džepova, osramoćenih pogleda, hodamo ulicama,
gledajući ljude koji kopaju po kontejnerima, ne bi li pronašli
po koju praznu flašu da dobiju koju lipu, ali gle „vraga“,
još malo niti to neće moći…
Tješimo sami sebe, misleći kako
nam je još dobro, još ne prosimo.
Teško mi pada ta nepravda,
srce mi zavapi, duša pjeva, ali nemoć me proždire.
Kakav smo mi to narod, kad dozvolimo da nas gaze,
pljuju, još malo, biti ćemo stranci u vlastitom domu…
Neka nam je na čast.
Uvijek se sjetim Ive Andrića i njegovih citata iz knjige
ZNAKOVI PORED PUTA:
„Dođe vrijeme kad se čovjek nađe pred
mračnim, neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvjesno,
sam sebi kopao.
Naprijed ne može, natrag nema kud. Riječi nestalo,
suze ne pomažu; sramota ga da jaukne; a i koga da zove?
Ne sjeća se pravo ni svoga imena.
Tada vidi čovjek da na zemlji postoji samo
jedno istinsko stradanje, to je: muka nemirne savjesti.“
© copyright Helena Horvat
|
