Glasovi ispod površine

U svom srcu Zagreb ima jedno poveće lijepo jezero a zovemo ga Trg. Svi se slijevamo u to jezero, pritoke nas nose u mekoću glavnog gradskog jezera. Tu smo kao ribe u vodi. Osjećamo se slobodni, veselimo se drugim ribama i ribicama koje nas neće pojesti nego nam pomoći da budemo jači, pametniji možda i šarmantniji. Naročito kad se sretnemo s kakvom zlatnom ribicom. Ili tropski nakindžurenom egzotessom. S frizurama koje bi najradije dodirivao. Ali, svladavaš se i ne dodiruješ. Na trgovima u pravilu ljudi se ne tapšaju, ne gurkaju, ne sline se po obrazima. Voda koja se njiše između njih spaja ih bez neposrednog cmakanja ili hvatanja za ruke, noge ili ušesa.

Na onoj strani bliže Društvu hrvatskih književnika u troredu se nanizalo dvadesetak štandova s izloženim knjigama. Bolestan prema svemu što ima izgled knjige utopio sam se u ovim policama na otvorenom. Jedna divna ribica sva u bijelom, zlaćanih pramenova, očiju plavijih od jezera u trenu me zapazila i požurila da mi ponudi knjigu o juhama. Kad smo stigli do poglavlja o juhama od gljiva htio sam joj nabaciti ubojiti kompliment. Htio sam joj ponuditi vezanu trgovinu. Kupio bih knjigu zajedno s njom. Ili bar samo s njenim očima.

Takav je muškarac kad ga prijatelj Dražen opskrbi s kapitalom dovoljnim za cijeli sat raspolaganja mladom, predivnom djevojkom. Sva sreća da me u kretenskoj namjeri prekinuo tip sa susjednog štanda:

- Reci tvom Mislavu da ste preksutra fraj – obznani bijeloj Miss Books. - Tu će biti velike demonstracije pa nam štandove u petak miču s Jelca. Bit će gadno, bolje da se ne slikaš u subotu na Trgu.

Mislavova cura se zaledila. Ni ruka, ni usne, ni juhe – ništa se nije micalo.

Nije ni meni bilo bolje. Šutnulo me ravno u mozak. Kako da se razbacujem s lovom za kurvetinu Klaudiju kad narod dolazi tražiti koricu kruha? Koji bi ja bio idiot da se prepuštam užitcima u vrijeme kad se šalju vapaji prema brdašcu iznad Jelačića. Da jebem pod teretom povijesti?

Što s Draženovom plemenitošću? Da izigram prijateljstvo u korist ljudi bačenih na ulicu? Što tu može promijeniti mojih/Draženovih osamsto kuna? Hoće li me ta pitanja mučiti kad budem pred orgazmom.

Poljubio sam nježnu, bijelu ruku Miss Books i otperjao. Voda u jezeru bila je gusta kao nafta.


Tko to tamo talasa


Decenijske šutnje završavaju s ukidanjem fraze Ne talasaj! Tihe bubice odjednom se naroguše i krenu. Valovi se dižu zakriljujući more skroz do mjesta gdje se s nebom spaja. Malo tko uopće može nazrijeti što se valja iza tih megavalova.

Hrvatska povijest je povijest šutnje povremeno drastično isprekidana tsunamijevskim talasanjem. (Čak nemamo ni čistu hrvatsku riječ koja bi nadomjestila talasanje i još jači ne talasaj!)

Polovicom dvadeset i prvog stoljeća talasanje je riječ koja je radila još samo u prošlosti. Ni šutnja nije prošla bolje!

Kako bezbrojne žene sažeti u jednu jedinu? Teško mi je bilo svladati tu plemenitu vještinu. Više mi se sviđalo mnogo njih, barem dvije. Jedna ko ni jedna. Bio sam dovoljno glup da ne prihvaćam prednosti jedne jedine. Površan sam. Teško mi je svrdlati po istoj temi.

Kad sam poslije nekoliko zavirivanja iza uglova bio načisto da je Valda zametnula tragove naglo se u meni probudila sklonost mnogoženstvu pa sam Valdu prebolio bez puno cviljenja.

Uostalom, u džepu je papirić s brojem. Klaudija! Novo ime! Novo tijelo, nova koža, cash & carry poklon.

Vrijeme je bilo između. Pomalo kasno popodne, pomalo rano predvečerje. Više raspoloženo za ljubav nego za neposredni seks.

Nisam se želio rukovati, pozdravljati. Nisam bio raspoložen da s nekim od prolaznika razmjenjujem misli. Čak ni obične, prazne rečenice. Bio sam dovoljan sam sebi.

Rađao sam Klaudiju. Od nekoliko škrtih Valdinih rečenica složio sam staturu. Na kosti sam nabacivao mišićje. U mozak sam joj dovozio silnu količinu pogleda na svijet, posebno na muški svijet.

Kako će me Klaudija vidjeti? Hoću li u njenim očima biti prepoznat kao muškarac ili samo kao nanizane novčanice?

Poradio sam na Klaudijinoj duši. Da je radim iz čistih elemenata ili da uzmem predmete iz košare za otpatke?

Nije imalo smisla da Klaudiju unaprijed kažnjavam. Njenu sam dušu pravio s meni tipičnim romantičarskim ushitom. Zašto kurva ne bi imala dušu jaglaca ili visibabe. Zašto njena duša ne bi bila čista kao snijeg kroz koji se puna života probija svakog proljeća?

Da, Klaudija mora biti pička s dušom većom, boljom i toplijom od moje!



Trčanje preko prepreka slobodi


Povijest čovječanstva je povijest trčanja preko prepreka slobodi. Ljudi sanjaju slobodu. Kad je se dočepaju (pre)dugo vjeruju da su konačno u njoj, slobodi. Prije ili kasnije počinje otrežnjenje i ljudi postupno shvaćaju da su stigli u još dublje ropstvo. Svako novo ropstvo samo je finije dizajnirano, pakirano u sve ljepšu ambalažu.

Polovicom 21. stoljeća ljudi su počeli živjeti u pravoj slobodi. Nadajmo se da im se to neće činiti priviđenjem. Vjerujmo s njima da su doista u potpunoj slobodi.

Ne baš tako davno postojao je slobodni svijet i u njegovo ime oslobađao se socijalistički dio čovječanstva. Još dok je u dalekim istočnim zemljama proces oslobađanja bolno trajao europski dio oslobođenih vidio je da od slobodnog svijeta nema baš nekih vrjednijih plodova. Istina je da si u socijalizmu mogao zbog nekoliko riječi završiti u kaznionici. Istina je da sada možeš vikati pa čak i pisati što god ti padne na pamet a da te nitko neće ni prekršajno kažnjavati. Ali kad se do mile volje izvičeš shvatiš da ni milimetra od pomaka. Usprkos demonstriranju i sutra ćeš sa strahom otići do tvornice i tek kad stigneš do ulaza znati jesi li možda ostao na ulici okružen nasmiješenim kreditnim ratama i utješnim ali bespomoćnim pravima zagarantiranim ustavom i brojnim drugim zakonskim aktima. Opet ćeš morati trčati i trčati preko prepreka slobodi. Ako ne lipšeš moći ćeš se uvrstiti u uspješne ljude.

Hrvati su u toj disciplini višestoljetni svjetski prvaci.

Tijelo mi je čaša. Do pola puno, od pola prazno. Do pola ispražnjeno Valdom, od pola ispunjeno Valdom. I to ne odozgo prema nožnom palcu, nego okomito po polovici. Od lijevog jajeta, do desnog obraza. Mala isprešarano, napreskokce. Sav sam bio punoprazan.

Tako to biva s ljudima bez iskustva. Prvi put sam razgovarao, otvorenog srca i uma, s pičkom koja se posvetila zarađivanju na pički. Nekad mi je to bilo s onu stranu stvarnosti. Događalo se drugima. Danas se dogodilo meni. Istina, bez ugovora, cjenika, kreveta, orgazma.

Razgovor s Valdom i dodir preko prsta bio je dojmljiviji od doslovnog seksanja. Izgubio sam nevinost. Gledam prema uglu iza kojeg je nestala i jasno mi je da sam razdjevičen. Drukčije shvaćam život, drukčije shvaćam žene, drukčiji mi je sav svijet u kojem žive pičke i taj miris oko njih. Drukčije mirišu one i svijet.

Pičke su jači spol. Njihova moć je zastrašujuća. Mi s tim jadnim pimpekima smo mali, jadni dečkovi, klincovi, balavandrija, do pola ljudi.

Samo do pola.

Drugu polovicu čine ženske u nama. Svejedno koja. Naizmjence. Neka me nitko ne pokušava uvjeravati da danas od pola u meni nije Valda.

Ustao sam i isprobavam mogu li hodati. Mogu li uskladiti svoje dvije polovice.

Dok sam rekao Ja, već sam bio u trećoj ulici. Da me vidi netko iz Olimpijskog komiteta odmah bi me uključili u kandidate za olimpijsku zlatnu!


Šutnja je teško povijesno oboljenje

Ljudi šute godinama pa i decenijima. Svima se čini da je šutjeti potpuno prirodno, da je šutjeti zlato makar to zlato bilo pustinjski pijesak. Šutnja uđe u naviku. Postaje tradicija. Svatko tko nešto želi reći ispadne budala. Tko bi pametan išao govoriti zidu ili školjki u WC-u!?

Negdje pri kraju prve četvrtine 21. stoljeća povjesničar dr. sci. Miroslav Bertoša poslije velike stručne karijere i ovjenčanosti svim mogućim nagradama, priznanjima i ordenjem drznuo se napisati rad koji je objavio u knjizi Hrvatske šutnje. Kao pravi povjesničar iznio je kronološki činjenice o brojnim hrvatskim šutnjama. Mediji su ga totalno popljuvali, ali ozbiljnija izdanja, kojih je još uvijek bilo čak šest, počela su prenašati pojedine ulomke i poslije skoro godinu dana izazvala graju koja se iz dana u dan pojačavala. Hrvatska je prestala šutjeti. Dvije godine kasnije u Hrvatskoj došlo je do revolucionarnih promjena. Bez jednog jedinog metka. Bez kapi krvi. Bez ijedne palice, bez ijedne modrice.

Hrvati su najzad shvatili da je jezik najjače poznato oruđe i oružje. Tim više jer je Bertoša knjigu napisao na engleskom, a svi Hrvati podigli glas isto tako na engleskom.