Glasovi ispod površine

U svom srcu Zagreb ima jedno poveće lijepo jezero a zovemo ga Trg. Svi se slijevamo u to jezero, pritoke nas nose u mekoću glavnog gradskog jezera. Tu smo kao ribe u vodi. Osjećamo se slobodni, veselimo se drugim ribama i ribicama koje nas neće pojesti nego nam pomoći da budemo jači, pametniji možda i šarmantniji. Naročito kad se sretnemo s kakvom zlatnom ribicom. Ili tropski nakindžurenom egzotessom. S frizurama koje bi najradije dodirivao. Ali, svladavaš se i ne dodiruješ. Na trgovima u pravilu ljudi se ne tapšaju, ne gurkaju, ne sline se po obrazima. Voda koja se njiše između njih spaja ih bez neposrednog cmakanja ili hvatanja za ruke, noge ili ušesa.

Na onoj strani bliže Društvu hrvatskih književnika u troredu se nanizalo dvadesetak štandova s izloženim knjigama. Bolestan prema svemu što ima izgled knjige utopio sam se u ovim policama na otvorenom. Jedna divna ribica sva u bijelom, zlaćanih pramenova, očiju plavijih od jezera u trenu me zapazila i požurila da mi ponudi knjigu o juhama. Kad smo stigli do poglavlja o juhama od gljiva htio sam joj nabaciti ubojiti kompliment. Htio sam joj ponuditi vezanu trgovinu. Kupio bih knjigu zajedno s njom. Ili bar samo s njenim očima.

Takav je muškarac kad ga prijatelj Dražen opskrbi s kapitalom dovoljnim za cijeli sat raspolaganja mladom, predivnom djevojkom. Sva sreća da me u kretenskoj namjeri prekinuo tip sa susjednog štanda:

- Reci tvom Mislavu da ste preksutra fraj – obznani bijeloj Miss Books. - Tu će biti velike demonstracije pa nam štandove u petak miču s Jelca. Bit će gadno, bolje da se ne slikaš u subotu na Trgu.

Mislavova cura se zaledila. Ni ruka, ni usne, ni juhe – ništa se nije micalo.

Nije ni meni bilo bolje. Šutnulo me ravno u mozak. Kako da se razbacujem s lovom za kurvetinu Klaudiju kad narod dolazi tražiti koricu kruha? Koji bi ja bio idiot da se prepuštam užitcima u vrijeme kad se šalju vapaji prema brdašcu iznad Jelačića. Da jebem pod teretom povijesti?

Što s Draženovom plemenitošću? Da izigram prijateljstvo u korist ljudi bačenih na ulicu? Što tu može promijeniti mojih/Draženovih osamsto kuna? Hoće li me ta pitanja mučiti kad budem pred orgazmom.

Poljubio sam nježnu, bijelu ruku Miss Books i otperjao. Voda u jezeru bila je gusta kao nafta.


Tko to tamo talasa


Decenijske šutnje završavaju s ukidanjem fraze Ne talasaj! Tihe bubice odjednom se naroguše i krenu. Valovi se dižu zakriljujući more skroz do mjesta gdje se s nebom spaja. Malo tko uopće može nazrijeti što se valja iza tih megavalova.

Hrvatska povijest je povijest šutnje povremeno drastično isprekidana tsunamijevskim talasanjem. (Čak nemamo ni čistu hrvatsku riječ koja bi nadomjestila talasanje i još jači ne talasaj!)

Polovicom dvadeset i prvog stoljeća talasanje je riječ koja je radila još samo u prošlosti. Ni šutnja nije prošla bolje!