Glasovi ispod površine

Tijelo mi je čaša. Do pola puno, od pola prazno. Do pola ispražnjeno Valdom, od pola ispunjeno Valdom. I to ne odozgo prema nožnom palcu, nego okomito po polovici. Od lijevog jajeta, do desnog obraza. Mala isprešarano, napreskokce. Sav sam bio punoprazan.

Tako to biva s ljudima bez iskustva. Prvi put sam razgovarao, otvorenog srca i uma, s pičkom koja se posvetila zarađivanju na pički. Nekad mi je to bilo s onu stranu stvarnosti. Događalo se drugima. Danas se dogodilo meni. Istina, bez ugovora, cjenika, kreveta, orgazma.

Razgovor s Valdom i dodir preko prsta bio je dojmljiviji od doslovnog seksanja. Izgubio sam nevinost. Gledam prema uglu iza kojeg je nestala i jasno mi je da sam razdjevičen. Drukčije shvaćam život, drukčije shvaćam žene, drukčiji mi je sav svijet u kojem žive pičke i taj miris oko njih. Drukčije mirišu one i svijet.

Pičke su jači spol. Njihova moć je zastrašujuća. Mi s tim jadnim pimpekima smo mali, jadni dečkovi, klincovi, balavandrija, do pola ljudi.

Samo do pola.

Drugu polovicu čine ženske u nama. Svejedno koja. Naizmjence. Neka me nitko ne pokušava uvjeravati da danas od pola u meni nije Valda.

Ustao sam i isprobavam mogu li hodati. Mogu li uskladiti svoje dvije polovice.

Dok sam rekao Ja, već sam bio u trećoj ulici. Da me vidi netko iz Olimpijskog komiteta odmah bi me uključili u kandidate za olimpijsku zlatnu!


Šutnja je teško povijesno oboljenje

Ljudi šute godinama pa i decenijima. Svima se čini da je šutjeti potpuno prirodno, da je šutjeti zlato makar to zlato bilo pustinjski pijesak. Šutnja uđe u naviku. Postaje tradicija. Svatko tko nešto želi reći ispadne budala. Tko bi pametan išao govoriti zidu ili školjki u WC-u!?

Negdje pri kraju prve četvrtine 21. stoljeća povjesničar dr. sci. Miroslav Bertoša poslije velike stručne karijere i ovjenčanosti svim mogućim nagradama, priznanjima i ordenjem drznuo se napisati rad koji je objavio u knjizi Hrvatske šutnje. Kao pravi povjesničar iznio je kronološki činjenice o brojnim hrvatskim šutnjama. Mediji su ga totalno popljuvali, ali ozbiljnija izdanja, kojih je još uvijek bilo čak šest, počela su prenašati pojedine ulomke i poslije skoro godinu dana izazvala graju koja se iz dana u dan pojačavala. Hrvatska je prestala šutjeti. Dvije godine kasnije u Hrvatskoj došlo je do revolucionarnih promjena. Bez jednog jedinog metka. Bez kapi krvi. Bez ijedne palice, bez ijedne modrice.

Hrvati su najzad shvatili da je jezik najjače poznato oruđe i oružje. Tim više jer je Bertoša knjigu napisao na engleskom, a svi Hrvati podigli glas isto tako na engleskom.