Glasovi ispod površine

U oba sistema su me uspješno izdresirali da vjerujem u bolje sutra. Barem je uglavnom i u najtežoj situaciji preostalo migoljenje, nije te omča oko vrata ostavila bez daha. Ali, najzad sam progledao. Ne samo sićušna, jadna i visokopljačkaški odgojena Hrvatska nego i preostali dio svijeta tone u sve dublji ocean siromaštva. Danas sam naime saznao da je jedna samohrana majka ostala bez pomoći koju je dječici dodjeljivao UNESCO. I UNESCO je, bogec, ostao kratkih rukava. To ne znači da nemaju baš ni dolara ili eura za svoje bogato plaćane činovnike, to nikako, činovnici na red dolaze nikad a možda ni tada!, nego se radi o djetetu u kolicima i to ne onim luksuznima nego u kolicima gdje se nađete kad ne možete micati ni nogama ni rukama.

Ne ostaju uskraćeni samo slijepci u Hrvatskoj nego se i diljem svijeta mnogima zatvaraju slavine. Čuo sam priču dvoje naših koji su ostali živjeti u Njemačkoj. I tamo se neki manji gradovi pretvaraju u sve pustija mjesta. Lipšu velike tvornice pa pinklec na rame i put pod noge – možda se negdje nađe kakav takav poslić.

A ovih dana kad sam na dalekovidnici vidio da su zagrebački Ericsson Nikola Tesla i HGspot u prvoj polovici ove godine ostvarili (!) gubitke sjetio sam se „Širenja područja borbe“ i Houellebecqovog bezimenog junaka izgubljenog u seksu i računalstvu – ne zna se što je, gdje je, koliko je i za čije babe zdravlje je tek toliko živ da se još uvijek miče ali nikako da se odluči za suicid. Hrvatska nestašnog Michela Houellebecqa uspješno apdejta! Saznajemo večeras da će se raditi i poslije smrti. Vlada dugi radni vijek predviđa i slabijem spolu – nema majci povlaštenih! Budući da mladi ne mogu doći do posla dobro je da starci ginu na radu i sami otplaćuju dugove koje su stvorili za života. Hrvatska tako ima dobre izglede da bude istodobno i najmlađa i najstarija Europljanka.

Poučen ali vječito naivan ipak bacam pogled u lijepu budućnost:


Tko danas čuva za sebe sutra će biti prekasno da poklanja drugima

Sve više počinjemo zapravo prošlost doživljavati kao neku vrstu fantastike, pa donekle i znanstvene zbog toga što je njena restauracija u dokumentima znanstveno utemeljena. Najdalja prošlost postaje nam bliska znanstveno fantastička stvarnost. Povijest se iz mitološke priče pretvara u SF priču. Stoljeće u kojem smo ozbiljno načeli prvu dekadu bit će označeno po prelasku ovih višestvarnosti jedne u drugu, njihovo uravnotežavanje ali i dramatično prilagođavanje ljudske svijesti da nam nema druge nego prihvatiti - i spretno se kretati - bogatstvima polirealiteta.

Bez pomagala ljudski stvor će teško preživljavati. Strojevi već danas rade brže i bolje. I najzadrtiji ekolog ne usuđuje se živjeti na stablu. Čovjek se odvojio i nema načina da zaustavi odvajanje od svoje braće sisavaca. Intelekt već vlada sjajnim polugama pomoću kojih svladava prirodu i otvara bolje od Ali Babe sve riznice golemih tajni i još fascinantnijih odgonetki. Aristotelova sjemenka proklijala je i razvija se u stablo visoko do neba!

Da ovo može vidjeti i iskušati Gutenberg bi bio najsretniji čovjek koji je ikada koračao našim planetom. Njegovo sada usavršeno umnožavanje slova/riječi gotovo da ima moć i snagu duha. Sve je manje tvarno, sve više na razini tvorenja misli. Gutenberg bi skakao do stropa i pitanje je bi li ikada sišao na tlo i išta zamjerio tome što vidi na elektronskim proplancima.

Skromnost me napušta pa ću na blogu objaviti još jedan tekst iz časopisa Tema. Star je dobrih godinu dana ali kreće se u dalekoj budućnosti pa godina više ili manje nema posebnu važnost. Iako, ruku na srce, daleka budućnost čeka nas iza prvog zavoja pa na nju možemo naletjeti već za koju minutu. Vrijeme je vrhunski meštar sviju hulja i sviju rajeva i nije na nama da ga pretjerano krotimo. Njegova je snaga ili nadmoć bezbroj puta dokazana. Na nama je da učimo i radimo a ono neće i ne može zakasniti. Vrijeme uvijek dođe na vrijeme!

Slušam grmljavinu koja nastaje od rušenja svih ljudskih vrijednosti. Morat ćemo se mijenjati da bismo preživjeli. Ako bude trebalo šiknut ćemo kao sada već mitološka nafta u Meksičkom zaljevu. S tom razlikom da je ljudski mozak neiscrpan. Čitajte me, jedan sam od rijetkih koji s papira prelazi na blog (a ni suprotan smjer nije mi stran!):


Množidbenost – neograničeno kloniranje podataka

Svaki neuron u mozgu premrežen je s prosječno desetak tisuća drugih neurona. Zadivljujuće! Nezamislivo je - za sada! - s tim istim neuronskim beskrajem opcija izraditi pomagalo još brže, još točnije i još kreativnije! Ali – tu smo gdje smo! Nakon što smo izimitirali sve živo i mrtvo oko nas – od polugom produžene ruke, prometejskom krađom vatre kopirali Sunce, krali nemilice gravitaciju, spalili Hirošimu, kotačem osvojili Divlji zapad i transsibirske daljine, biomimetikom prenijeli kožno tkivo guštera u higroskopske mikrouređaje, stopu po stopu došli smo i do imitacije imitatora – digitaliziramo procese u našem neuronskom bioračunalu smještenom na samome vrhu našeg i jadnog i veličanstvenog tijela.

Doveli smo se u svijet znanstvene fantastike. Nekad smo ga smišljali dovijanjima i lutanjima kroz neuronske putove a sada smo već u njemu, tom i znanstvenom i fantastičnom svijetu. Ah, ti pisci, ta nesretna sudbotvorna čeljad! Sve što im je jurilo kroz lude glave kad tad se ostvaruje!

Tata Gutenberg je stvarao prve klonove ljudskog duha i uma. Autor je marljivo umakao guščje pero u nekakvu pratintu i crtao slova po papiru. Kad je bio siguran da mu priča osim glave sada već ima i rep preko veza je kod tate Gutenberga umnožio svoje umjetno i umjetničko dijete u prilično velik broj iste takve dječice. Mora da je vrištao od veselja i skakao do stropa taj čovjek, taj sijač sviju vjetrova, taj car virtualnog carstva, taj bogočovjek –Autor! Ostaci toga vidljivi su i danas kad se usprkos golemom napretku tiskarstva čovjek još uvijek silno raduje kad u ruke dobije jedno od tisuća umnožene djece nastale u njegovom otkačenom umu. Što je dijete neobičnije – to je sreća veća! Čovjeku je zadano da se množi i produžava vrstu (kad već ne može sebe!) i taj njegov zadatak najvažniji je za njegovog kratkog boravka u Svemiru.

Kod zastrašujućih brzina tko uopće i pita za kvalitetu robe!? Razmrvili su se patetični divovi sve dok se nekada Golijat Vjesnik nije pretvorio u malog, jadnog Davida koji će se voljom Vlade batrgati još pola godine, a poslije toga ili će se vinuti u žuto carstvo ludnice ili žuti imperij žutih glasila ili će se sagnuti do zemlje i dobiti transfuziju još pola godine. Jedino glasilo u kojem se prate krivudavi putove knjige i drugih artističkih oaza u pustinjama suvremene civilizacije na kraju će glavu staviti na panj a mačevima će istodobno zamahati a) školstvo iz prohujalih vremena, b) Bog profita i c) ujedinjeni primitivci svih zemalja a naročito matične nam mlađahne i najstarije Europljanke Lijepe Naše čudnog imena Hrvatska.

Duboko u temeljima Trećeg programa Hrvatskog radija također se sudaraju tektonske ploče javnog i komercijalnog i da se sve ne događa u mraku dubine iskre bi frcale raskošnije nego na pirotehničkom festivalu na Bundeku. Iako se eterično giba u eteru taj program je golema tvrđava elitne kulture. Bez obzira što su najelitnijeg hrvatskog pjesnika i vrhunskog urednika Danijela Dragojevića snagom administrativne volje i moći bacili u kantu za smeće njihov se rejting ipak sačuvao, kultura tamo još uvijek diše punim plućima. Istina jest da im neman siromaštva sopće topće iza leđa. Ime im je falanga koji se hvataju za pištolj na riječ Beethoven a za bazuku na spominjanje Dubravka Detonija! Čega tek da se prihvati zdravi primitivac kad čuje za homića umrlog od AIDS-a Michela Foucaulta, za američkog razvratnika Phillipa Rotha, za japanskog samoubojicu i nobelovca Jasunari Kavabatu!? Što su oni nama kad mi njima nismo ništa!

Moram se vratiti na Krležu. Da ga sada, baš sada, ovih mjeseci imamo, da samo šuti i promatra - to bi značilo spas mnogih kriterija. Divlji bi postali pitomiji, primitivni bi se zadržali na mešetarenju na Jakuševačkom sajmištu a ne da kupuju ili grade reprezentativne zgrade i u njima posluju neoporezivo s robom koju nitko ne vidi i nitko ne razumije koja je uloga te robe u svjetskom kapitalizmu. Krleža da ga imamo sada i ovdje ni prstom ne bi morao maknuti. Svi bi strepili hoće li se njegove tamne obrve podignuti za pola milimetra. I tako strepeći ne bi se usudili bacati napalm bombe po institucijama kulture, po životnom prostoru riječi i misli, po školskim klupama i sudbinskim obračunima s glupošću. Dovoljno bi bilo da Fritz jednom u pola godine malo jače zaškilji pred nekom kardinalnom greškom kulturne politike i sve bi se uskomešalo i začas poravnalo nakrivljene vrijednosti.

Ali, nema ga. Nema Krleže. Nema ni nekog drugog koji bi ga naslijedio. A kad bi ga i bilo ne bi imao nikakvu dimenziju. Stavili bi ga u vitrinu, nalijepili mu neku nije važno koju etiketu i isključili ga iz svojih frazama obavijenih funkcija.

Nevoljko se vraćam časopisu Tema, koji samo što nije ishlapio kao da nikad i nije postojao i kao da nije bio kristalno čist poput rose i govorio u velikim potezima. Nad još jednim pokojnikom obnevidio od očaja prepisujem posljednje retke svoje vjere u budućnost:


e-Gutenberg spasit će milijarde svoje papirne knjigčadi

Što će misliti čitatelj krajem ovog stoljeća ako kojim slučajem negdje naiđe na ovaj broj časopisa Tema. Rado će ga uzeti u ruke, pazeći da mu se ne raspe, pokušati zaviriti u njegovu krhku unutrašnjost i reći: - Da, tako su početkom ovog stoljeća, pri kraju papirne ere, ljudi bilježili i umnožavali svoje misli. Mora da su imali vrašku sreću prebacujući na najrazličitija nezamisliva mjesta sve te krhke i prhke nosače podataka a da pritom ipak nisu dobili kakvu podmuklu bolest. Imali su jebenu sreću što su uopće mogli razmjenjivati iskustva i s velikim zakašnjenjem najzad izaći iz papirne ere!