Glasovi ispod površine

U oba sistema su me uspješno izdresirali da vjerujem u bolje sutra. Barem je uglavnom i u najtežoj situaciji preostalo migoljenje, nije te omča oko vrata ostavila bez daha. Ali, najzad sam progledao. Ne samo sićušna, jadna i visokopljačkaški odgojena Hrvatska nego i preostali dio svijeta tone u sve dublji ocean siromaštva. Danas sam naime saznao da je jedna samohrana majka ostala bez pomoći koju je dječici dodjeljivao UNESCO. I UNESCO je, bogec, ostao kratkih rukava. To ne znači da nemaju baš ni dolara ili eura za svoje bogato plaćane činovnike, to nikako, činovnici na red dolaze nikad a možda ni tada!, nego se radi o djetetu u kolicima i to ne onim luksuznima nego u kolicima gdje se nađete kad ne možete micati ni nogama ni rukama.

Ne ostaju uskraćeni samo slijepci u Hrvatskoj nego se i diljem svijeta mnogima zatvaraju slavine. Čuo sam priču dvoje naših koji su ostali živjeti u Njemačkoj. I tamo se neki manji gradovi pretvaraju u sve pustija mjesta. Lipšu velike tvornice pa pinklec na rame i put pod noge – možda se negdje nađe kakav takav poslić.

A ovih dana kad sam na dalekovidnici vidio da su zagrebački Ericsson Nikola Tesla i HGspot u prvoj polovici ove godine ostvarili (!) gubitke sjetio sam se „Širenja područja borbe“ i Houellebecqovog bezimenog junaka izgubljenog u seksu i računalstvu – ne zna se što je, gdje je, koliko je i za čije babe zdravlje je tek toliko živ da se još uvijek miče ali nikako da se odluči za suicid. Hrvatska nestašnog Michela Houellebecqa uspješno apdejta! Saznajemo večeras da će se raditi i poslije smrti. Vlada dugi radni vijek predviđa i slabijem spolu – nema majci povlaštenih! Budući da mladi ne mogu doći do posla dobro je da starci ginu na radu i sami otplaćuju dugove koje su stvorili za života. Hrvatska tako ima dobre izglede da bude istodobno i najmlađa i najstarija Europljanka.

Poučen ali vječito naivan ipak bacam pogled u lijepu budućnost:


Tko danas čuva za sebe sutra će biti prekasno da poklanja drugima

Sve više počinjemo zapravo prošlost doživljavati kao neku vrstu fantastike, pa donekle i znanstvene zbog toga što je njena restauracija u dokumentima znanstveno utemeljena. Najdalja prošlost postaje nam bliska znanstveno fantastička stvarnost. Povijest se iz mitološke priče pretvara u SF priču. Stoljeće u kojem smo ozbiljno načeli prvu dekadu bit će označeno po prelasku ovih višestvarnosti jedne u drugu, njihovo uravnotežavanje ali i dramatično prilagođavanje ljudske svijesti da nam nema druge nego prihvatiti - i spretno se kretati - bogatstvima polirealiteta.

Bez pomagala ljudski stvor će teško preživljavati. Strojevi već danas rade brže i bolje. I najzadrtiji ekolog ne usuđuje se živjeti na stablu. Čovjek se odvojio i nema načina da zaustavi odvajanje od svoje braće sisavaca. Intelekt već vlada sjajnim polugama pomoću kojih svladava prirodu i otvara bolje od Ali Babe sve riznice golemih tajni i još fascinantnijih odgonetki. Aristotelova sjemenka proklijala je i razvija se u stablo visoko do neba!

Da ovo može vidjeti i iskušati Gutenberg bi bio najsretniji čovjek koji je ikada koračao našim planetom. Njegovo sada usavršeno umnožavanje slova/riječi gotovo da ima moć i snagu duha. Sve je manje tvarno, sve više na razini tvorenja misli. Gutenberg bi skakao do stropa i pitanje je bi li ikada sišao na tlo i išta zamjerio tome što vidi na elektronskim proplancima.