Kod zastrašujućih brzina tko uopće i pita za kvalitetu robe!? Razmrvili su se patetični divovi sve dok se nekada Golijat Vjesnik nije pretvorio u malog, jadnog Davida koji će se voljom Vlade batrgati još pola godine, a poslije toga ili će se vinuti u žuto carstvo ludnice ili žuti imperij žutih glasila ili će se sagnuti do zemlje i dobiti transfuziju još pola godine. Jedino glasilo u kojem se prate krivudavi putove knjige i drugih artističkih oaza u pustinjama suvremene civilizacije na kraju će glavu staviti na panj a mačevima će istodobno zamahati a) školstvo iz prohujalih vremena, b) Bog profita i c) ujedinjeni primitivci svih zemalja a naročito matične nam mlađahne i najstarije Europljanke Lijepe Naše čudnog imena Hrvatska.
Duboko u temeljima Trećeg programa Hrvatskog radija također se sudaraju tektonske ploče javnog i komercijalnog i da se sve ne događa u mraku dubine iskre bi frcale raskošnije nego na pirotehničkom festivalu na Bundeku. Iako se eterično giba u eteru taj program je golema tvrđava elitne kulture. Bez obzira što su najelitnijeg hrvatskog pjesnika i vrhunskog urednika Danijela Dragojevića snagom administrativne volje i moći bacili u kantu za smeće njihov se rejting ipak sačuvao, kultura tamo još uvijek diše punim plućima. Istina jest da im neman siromaštva sopće topće iza leđa. Ime im je falanga koji se hvataju za pištolj na riječ Beethoven a za bazuku na spominjanje Dubravka Detonija! Čega tek da se prihvati zdravi primitivac kad čuje za homića umrlog od AIDS-a Michela Foucaulta, za američkog razvratnika Phillipa Rotha, za japanskog samoubojicu i nobelovca Jasunari Kavabatu!? Što su oni nama kad mi njima nismo ništa!
Moram se vratiti na Krležu. Da ga sada, baš sada, ovih mjeseci imamo, da samo šuti i promatra - to bi značilo spas mnogih kriterija. Divlji bi postali pitomiji, primitivni bi se zadržali na mešetarenju na Jakuševačkom sajmištu a ne da kupuju ili grade reprezentativne zgrade i u njima posluju neoporezivo s robom koju nitko ne vidi i nitko ne razumije koja je uloga te robe u svjetskom kapitalizmu. Krleža da ga imamo sada i ovdje ni prstom ne bi morao maknuti. Svi bi strepili hoće li se njegove tamne obrve podignuti za pola milimetra. I tako strepeći ne bi se usudili bacati napalm bombe po institucijama kulture, po životnom prostoru riječi i misli, po školskim klupama i sudbinskim obračunima s glupošću. Dovoljno bi bilo da Fritz jednom u pola godine malo jače zaškilji pred nekom kardinalnom greškom kulturne politike i sve bi se uskomešalo i začas poravnalo nakrivljene vrijednosti.
Ali, nema ga. Nema Krleže. Nema ni nekog drugog koji bi ga naslijedio. A kad bi ga i bilo ne bi imao nikakvu dimenziju. Stavili bi ga u vitrinu, nalijepili mu neku nije važno koju etiketu i isključili ga iz svojih frazama obavijenih funkcija.
Nevoljko se vraćam časopisu Tema, koji samo što nije ishlapio kao da nikad i nije postojao i kao da nije bio kristalno čist poput rose i govorio u velikim potezima. Nad još jednim pokojnikom obnevidio od očaja prepisujem posljednje retke svoje vjere u budućnost:
e-Gutenberg spasit će milijarde svoje papirne knjigčadi
Što će misliti čitatelj krajem ovog stoljeća ako kojim slučajem negdje naiđe na ovaj broj časopisa Tema. Rado će ga uzeti u ruke, pazeći da mu se ne raspe, pokušati zaviriti u njegovu krhku unutrašnjost i reći: - Da, tako su početkom ovog stoljeća, pri kraju papirne ere, ljudi bilježili i umnožavali svoje misli. Mora da su imali vrašku sreću prebacujući na najrazličitija nezamisliva mjesta sve te krhke i prhke nosače podataka a da pritom ipak nisu dobili kakvu podmuklu bolest. Imali su jebenu sreću što su uopće mogli razmjenjivati iskustva i s velikim zakašnjenjem najzad izaći iz papirne ere!
Post je objavljen 02.07.2010. u 16:06 sati.