Glasovi ispod površine

Skromnost me napušta pa ću na blogu objaviti još jedan tekst iz časopisa Tema. Star je dobrih godinu dana ali kreće se u dalekoj budućnosti pa godina više ili manje nema posebnu važnost. Iako, ruku na srce, daleka budućnost čeka nas iza prvog zavoja pa na nju možemo naletjeti već za koju minutu. Vrijeme je vrhunski meštar sviju hulja i sviju rajeva i nije na nama da ga pretjerano krotimo. Njegova je snaga ili nadmoć bezbroj puta dokazana. Na nama je da učimo i radimo a ono neće i ne može zakasniti. Vrijeme uvijek dođe na vrijeme!

Slušam grmljavinu koja nastaje od rušenja svih ljudskih vrijednosti. Morat ćemo se mijenjati da bismo preživjeli. Ako bude trebalo šiknut ćemo kao sada već mitološka nafta u Meksičkom zaljevu. S tom razlikom da je ljudski mozak neiscrpan. Čitajte me, jedan sam od rijetkih koji s papira prelazi na blog (a ni suprotan smjer nije mi stran!):


Množidbenost – neograničeno kloniranje podataka

Svaki neuron u mozgu premrežen je s prosječno desetak tisuća drugih neurona. Zadivljujuće! Nezamislivo je - za sada! - s tim istim neuronskim beskrajem opcija izraditi pomagalo još brže, još točnije i još kreativnije! Ali – tu smo gdje smo! Nakon što smo izimitirali sve živo i mrtvo oko nas – od polugom produžene ruke, prometejskom krađom vatre kopirali Sunce, krali nemilice gravitaciju, spalili Hirošimu, kotačem osvojili Divlji zapad i transsibirske daljine, biomimetikom prenijeli kožno tkivo guštera u higroskopske mikrouređaje, stopu po stopu došli smo i do imitacije imitatora – digitaliziramo procese u našem neuronskom bioračunalu smještenom na samome vrhu našeg i jadnog i veličanstvenog tijela.

Doveli smo se u svijet znanstvene fantastike. Nekad smo ga smišljali dovijanjima i lutanjima kroz neuronske putove a sada smo već u njemu, tom i znanstvenom i fantastičnom svijetu. Ah, ti pisci, ta nesretna sudbotvorna čeljad! Sve što im je jurilo kroz lude glave kad tad se ostvaruje!

Tata Gutenberg je stvarao prve klonove ljudskog duha i uma. Autor je marljivo umakao guščje pero u nekakvu pratintu i crtao slova po papiru. Kad je bio siguran da mu priča osim glave sada već ima i rep preko veza je kod tate Gutenberga umnožio svoje umjetno i umjetničko dijete u prilično velik broj iste takve dječice. Mora da je vrištao od veselja i skakao do stropa taj čovjek, taj sijač sviju vjetrova, taj car virtualnog carstva, taj bogočovjek –Autor! Ostaci toga vidljivi su i danas kad se usprkos golemom napretku tiskarstva čovjek još uvijek silno raduje kad u ruke dobije jedno od tisuća umnožene djece nastale u njegovom otkačenom umu. Što je dijete neobičnije – to je sreća veća! Čovjeku je zadano da se množi i produžava vrstu (kad već ne može sebe!) i taj njegov zadatak najvažniji je za njegovog kratkog boravka u Svemiru.