Glasovi ispod površine

Dugo sam ležala na podu u tami, noć je obgrlila tvornicu u kojoj sam se
osjećala kao kod kuće, mirnoća kojom klizi noć među strojevima davala mi je
mir koji mi je trebao, ništa na ovom svijetu nije bilo tako apstraktno poput
nježnosti i istovremene hladnoće ovih prostorija.

Tako nekako sam se osjećala i sama, govorila sam svemiru, a zapravo sam
govorila sebi, otvarala sam oči koje su bile ušivene u mene samu, voljela
sam ga, još uvijek sam ga jednim dijelom sebe voljela, Davida koji je sedam
dana prije našeg vjenčanja završio u morskim dubinama. Nekoliko dana kasnije dubine su ga izbacile na obalu, nikada se nije saznalo je li se ubio sam ili je to bio nesretan slučaj.

Nikada mu nisam mogla oprostiti! Ne znam mogu li mu u ovom trenutku
oprostiti! Još uvijek dolazi, ponekad u podne, pa u cik zore, ili dok
se tuširam, ne bira mjesto ni vrijeme, prekapa mi ormare duše kao da su
njegovi vlastiti, dodiruje mi svojim dugačkim prstima srce koje
ni samo još ne zna što će učiniti poslije svih ovih godina.

Nikada ne govori što se dogodilo, ni kako da mu pomognem, samo šalje dio
snova u moje snove, dio ljubavi, dio strasti, i dio tajni koje ne razumijem.
Hoću li poludjeti od ovakvih saznanja?

Nitko mi ne vjeruje. Ilirka i Tomek su samo dva lika, koja mogu učiniti baš
sve što im kaže ona, autorica. Da, sve, ali bojim se da ja kao lik, kao Daniela,
neću dobro skončati ako ne rasteretim um.

Postoji li ikakva ludnica za likove, hoće li me otpremiti u kakvo fiktivno
lječilište? Bože, zašto sam pristala biti lik, mogla sam biti ništa, praznina između
redaka što se naslućuje, ili točka, da, točka je vrlo lijepa interpunkcija, a
ovo, kamo će me ovo odvesti, mnoštvo slova koje reagiraju na moje podražaje,
koje šaljem autorima, samo da već jednom privedemo ovu priču kraju.


Ne želim više riječi oko svog vrata.

Sutra će svanuti i sredit ću se. Ilirka, Tomek, Autor i Daniele, svi ćemo
zajedno nešto smisliti. David mi mora reći istinu, moram je čuti, ovako više
nema smisla živjeti.

Daniela-autor preuzme riječ i prijeđe na stvar:

- On je tu! Tu dolje, ispod površine. Čula sam ga, plakao je, želio je opet
čuti onu bajku, tražio me... Umorna sam, ne mogu to više podnijeti, ponekad
se pretvara u mog brata, ponekad u sebe samog, u zaručnika, više i ne znam tko je on?

Daniela-autor kaže drugoj od više njih bitnu stvar: - Danielo, jesi li ikada pomislila da su tvoj brat i tvoj zaručnik jedna te ista osoba?

- Kako to misliš – pita Daniela.

- Tvoj zaručnik je bio divan čovjek, voljela si ga, znamo koliko i kako, znamo koliko si sebe u njega unijela. Poslije njega, baš nakon njegove smrti, ti si dobila brata, i nije li čudno što se i on utopio? Pogledaj, sve je jasno, ti doduše imaš samo dvadeset i pet godina, ali ne shvaćaš li da ovo vrijeme koje ljudi ovdje mjere ne znači ništa? Znaš i sama da proletimo cijelu vječnost u jednoj minuti?

Daniela-autor govorila je svima sva zadihana kao da i sebe samu želi uvjeriti u misli koje joj naviru. Ne želi im dati prilike da se uravnotežuju.

- ... da je otkucaj srca dugačak jedan cijeli ljudski život? Znaš, kako možemo
putovati vremenom, kako mijenjamo oblik, i sada kad imaš novu budućnost,
ovdje, ti si tu i pričaš ovim običnim ljudima o svom bratu koji ne postoji u
knjizi rođenih, o zaručniku kojeg nitko nije vidio, jer se to odvilo u
drugoj dimenziji. Danielo, postaješ neoprezna, strašno neoprezna,
trebaš se odmoriti, pogledaj se, počela si širiti boje, znaš da se to uvijek
događa kad se počinješ prazniti, kad puštaš iz sebe sam život. Daniela, ovaj
put imaš šansu otkriti tajnu do kraja, našu tajnu, svoju tajnu, mi
se moramo prestati vraćati tebi, ti se moraš prestati vraćati nama. Moramo
svaka živjeti u svom paralelnom svemiru.

- Znam - uzdahnula je peta od sedam Daniela - ali što ćemo sada s njim!?

- Ništa, ispričala sam mu bajku i otišao je, opet me napustio, rekao je da će se još vratiti, to sam znala i sama – objasni im Daniela-autorica.
- Njegova sam prošlost i budućnost, samo smo u sadašnjosti razdvojeni. Ilirka nam može pomoći, on sanja snove u meni, Ilirka može dešifrirati glasove, želim pronaći ključ.

Daniela-autorica gledala je u oči jednoj po jednoj, redom, ali nije bila sigurna koliko ih dobro razaznaje. Varaju li je čula ili doista nisu potpuno jednako prisutne. Pomislila je da bi bilo najjednostavnije kad bi sve provjerila ispitujući njih, jednu po jednu, redom.
Nije imala dovoljno volje ili snage ili vremena, svejedno, ionako će se dimenzije mijenjati. Tko zna u kojim sve oblicima. Osjetila je teret autorstva. – Što sa svim tim ljudima? Što sa svim tim Ja?
Činilo joj se da može izabirati. Da može biti baš onako kako ona, Daniela-autorica, želi.
Ne samo s njima, s jednom po jednom, redom, nego i sa sobom koja živi baš u ovoj dimenziji.

- A sad idite, vratit ću se sama, dobro sam, zbilja jesam - odlučno izusti i zakorača prema Sandrovoj tvornici. Druge Daniele se rasprše poput vilinske prašine... ali ovo nije bajka, nasmije se autorica, i zaklopi laptop.

Dok su Ilirka i Tomek izmicali mojim umornim očima, dok sam već i sam
sumnjao u to da ću pronaći Danielu, odjednom sam ugledao ogromnu svjetlost. Nije to bila svjetlost reflektora, niti je neki automobil zalutao na
jezero, to je bila jedna od onih neobjašnjivih svjetlosti, i tada sam vidio...
U istom sam trenutku poželio vratiti likove pored sebe, brzim sam
pokretom uma prizvao Ilirku i Tomeka, pa oni su moji, ne mogu me ostaviti
samog, ja, običan autor, trebam u ovom trenutku čuda, nekoga za kog ću se
moći uhvatiti ako i na mene krene svjetlost da me proguta...
Iz Daniele je isijavala žarka svjetlost, činilo se kao da sve dugine boje
izlaze iz njenih ruku, u tu stvarnost u koju sam zalutao kao autor.
U početku nisam mogao vjerovati, a kako i bih, to je sve mogla biti samo
fikcija, obična puka izmišljotina, plod mašte, ali prepustio sam se toj
vjeri, kao čovjek, kao pisac i kao zaljubljenik u znanost. Pred ovim
događajem se nije moglo pobjeći, morao sam ući u samu njegovu srž i
zakoračiti, pa gdje god nestao.
Daniela se tresla, bila je mokra, duga joj je kosa bila slijepljena za
leđa, kako smo joj se približavali nas troje, postajala je sve bljeđa i bljeđa. Daniela se pretvarala u dan, u neobično bijeli dan, Daniela je postala tijelo od snijega, Daniela je bila neodređena i neopipljivo drugačija.

Sada već sasvim blizu nje, nas troje, gledamo jedno u drugo pa u Danielu, i
nitko se ne usuđuje reći ni riječ. Odjednom Daniela promatra Danielu i prilazi im, prilazim vam, prilazim joj s leđa.

Svi ostanu zabezeknuti.
Tomek skupi snage i izusti: - Odakle sad ona? Pa, iste su!
- Ne, uopće nismo iste, dapače ima nas sedam. Kao krtica si, ništa ne vidiš, daj si kupi nove naočale - narugala se Daniela vidno uzrujanom Tomeku.
- Ja sam jedan dio Daniele, ja sam ona, ona je ja, vrlo jednostavno, poput kišnih kapi i rose, slično, različito, ne?!
- To nikako nije moguće! – protestirao je Tomek. – Takvu kvantnu polidanieličnost nikako ne bih mogao potpisati...
- Đizusss! Fakat si tup, il` zateleban, svejedno, joj vi muškarci! - nastavila
je u svom tonu nova Daniela.
Daniela priđe Danieli i lagano je podigne. U tom trenutku njih dvije počnu pričati na nepoznatom jeziku. Autor se udari po čelu, po tko zna koji put, pomalo ljut što je nemoćan, zažali što je Danieli dao toliku moć - Danieli kao liku i Danieli kao suautorici. - Baš sam blesav – promrmlja si u bradu.
- Trebao sam, morao sam znati.
Daniela im priđe: – Žao mi je, morat ćete nas ostaviti same.
- Ne dolazi u obzir - suprotstavi se Ilirka. U tom se trenutku željela pozabaviti glasovima koje je čula, a nikako ih nije mogla odrediti ili pripisati ikome od prisutnih.
- Idite! - dotrči druga Daniela, pa treća, pa četvrta i tako sve do sedme Daniele.
- Odakle ste se sad sve stvorile? - sada je i Ilirki bilo jasno čiji su to glasovi i
zbog čega ih nije mogla raspoznati. Kako i bi kad su svi jednaki, ili bar prilično
slični, čak ni ona koja je rasturala glasove, nije mogla raspoznati razliku, zamantalo joj se od spoznaje.
Ponovno zavlada kaos, ali šest Daniela okruže sedmu Danielu i ništa se tu
više nije moglo učiniti.
Autor se prvi pokupio natrag, a za njim Tomek i Ilirka.
Šutjeli su, nisu znali što i kako uopće reći, sve se činilo tragično, jer takvu mistiku sada tek tako zaboraviti - to jednostavno nije moguće!

Daniele ostanu same sa sobom.

Daniela se iskrala iz knjige. Naslonivši glavu na prozorsko staklo počela je
diktirati san koji je trebao biti odaslan njemu kojega je čekala
oduvijek. San je trebao biti krik, sama Daniela više se nije snalazila
ni s autorom, ni s Ilirkom, niti Tomekom, zapravo ih je bila sita, bila je
sita svega...to vam mogu reći upravo ja, njena najvjernija kopija. Istina je malo složenija, izvolite u nju ući sami.


Teška sam noćas, teža od čelika i betona sjedinjenih u nebodere koji se
uspinju visoko u nebo. Ušla sam u sebe, potonula i na dnu sebe čučim,
sama i ranjena.
Samoranjavanje je tako lijepa radnja zbog toga što znaš koliko će te boljeti, znaš kojim
ćeš se rezom obilježiti, znaš koliko duboko možeš zariti i preživjeti,
preživjeti bol.
Uzalud sam se trudila u ovim danima pronaći nečiju ruku, ona je uvijek poput
Šamara. Nema u meni ni trunke nade za nečiji spas, oni to osjete, pa bježe.
Obrisat ću suze, savršeno nanijeti šminku, i bit ću još jedan klaun u nizu,
ženskih oblina i godina, bit ću pravo lice za vidjeti u užurbanom gradu, a
onda, onda ću ponovno leći u krevet i dati sve od sebe da preživim dan.
Mrtva sam u svojoj živosti. Emocije, što je to no presahlo lišće, minulo
ljeto, suha zemlja, neplodno tlo, ne dotiči me, ne traži se u meni, tu nema
ničeg više.
Oprosti mi vjerovala sam u tebe, a sada te izdajem poput svih ovih, a dugo,
dugo sam te tražila, dugo sam vjerovala samoj sebi da si me ti stvorio
ovakvu. Što ostane kad shvatim da si i ti obična laž, samo
sumaglica koja je prikrila razoran oblik. Ovo što si ti, to je sada tako
očajno.
U tami kroz oblake putujem, skoro nedodirljiva, kažem skoro, jer mene još
uvijek dotiču emocije slučajnih prolaznika... sve više odustajem od
ljubavi koja opterećuje, više te nemam čime voljeti.
Sada sam u srcu sama sa sobom, tako je prostrano i teško, ali je ipak toplo.


Odlomak je gotov - pomislila je, a onda se sjetila da je svemiru nejasno tko
je on. Pomalo skeptična stala je oblikovati čovjeka koji je nekad bio komad
nje, komad koji ju je ostavio utopivši se... bez razloga. Bolno je bilo prisjećati se,više nije bila sigurna u kojem je to životu bila pored njega, koliko je godina prošlo, koliko planeta, svemira, no glasom je započela odlučno :


Tako je duboko u meni ta osoba kojoj ne znam ime, godine, samo znam da sam
je izgubila, izgubila prije svog rođenja, i tražim, tražim joj trag, miris,
tražim joj lice i kosti, tražim njene mane, vrline, njene usne, i kretnje.
Zarobe me dani, jurim, jurim nedohvatno, odbijajući druge,
druge, druge, nudeći im samo trenutak, i sama sam, sama sam dugo, već čitavu vječnost, ni Bog mi neće oprostiti tu samoću i tu bol, to nedostajanje, tu
prazninu koju nitko drugi ne može napuniti...
Oprosti mi ti taj, iz pjesme, moje i tvoje, tebe kojeg čekam, i kojeg ću na
usnama i dalje nositi, kao što se nosi pečat sudbine.
U zvijezdama, u nebu, u moru, u valu, u kamenu, u šumi, u trncima, u
knjigama, tebe ću, tebe ću u sebe pokopati!


Izdahnula je i sklupčala se na goli pod Sandrove tvornice.