Glasovi ispod površine

Stvar oko priprema da izađem na svjetlo dana počela je jedne mračne i ledene noći, polovicom studenoga, a svoj skriveni dio završila prevrelog kolovoza.One mračne, ledene noći u podsljemenskoj Kamčatki, bile su se zahuktale pripreme iz kojih je proizašlo da poslije tolikih godina sada upisujem podatke o neopisivim postupcima mojih roditelja.

Mrak je bio toliko dubok da ni do danas nije osvijetljen početni veliki čin diobe gena. Naime, jadna majka i jadni joj suprug, moj budući otac, morali su se odreći svatko po pola svojih gena. Jasno, nikakvu svijest o tome nisu imali. Moje buduće ja vjerojatno isto tako nije imalo ni blagu predodžbu o tome u što se upustilo. Ne smijem ni pomisliti što se doista događalo s mojima budućima mi!

Uskoro poslije podjele gena majci i ocu preostalo je svakome po 26 kromosoma. Ponijela ih je ljubavna strast, sada možda već i donekle svjesne da bi posljedica toga mogla dobiti fizičko obličje.

Kad su se spojili moj muški i moj ženski prepolovak nastalo je pravrijeme od sljedećih kobnih petnaestak minuta. Ne sjećam se gdje mi je bila glava koju tada zapravo još i nisam imala. Slagala sam buduću sebe euforično raščlanjujući genetsko bogatstvo što sam ga trebala složiti u najoptimalnije cjeline. Sve se u tih petnaestak užurbanih minuta moralo savršeno uskladiti. Pretpostavljam da je taj zadatak nadilazio mogućnosti mojeg nepostojećeg uma. I tu nalazim uzroke i posljedice odluke da budem ne jadna jedna Daniela nego da nas bude više, da nas bude nekoliko. Da nas bude sedam!.

Neka je greda premostila nespojive gene. Sanjala sam ponirući kroz podsvijest koje još nigdje nije bilo. Osjećala sam da sa mnom počinje svijet i da ću mu biti kroničar. Svrbili su me neoblikovani prsti. Gutenberg mi se smijuljio tako da mi se činilo da je sv. Nikola i da preda me istresa punu vreću knjiga.

Sanjala sam nekoliko prelijepih muškaraca. Sanjala sam da ih volim. Sanjala sam stihove koje sam vješala oko njihovih ruku, spajala sam riječi u zlatne štitove. Mnoge od njih voljela sam već tada, u tim prvim minutama sebe. Voljela sam budućeg brata ali ne i njegovu nesreću. Voljela sam budućeg zaručnika ali ne i njegovo potonuće. Čula sam glasove ispod površine jezera, mora, rijeka, vodopada. Ispod svih voda. Uvijek mi se činilo da ću ih moći ponoviti. I hoću. Jednom ću ih sve razgovijetno izgovoriti.

Kako da se prisjetim redoslijeda, izbora poteza i promjene polja između stotine tisuća i milijuna genetskih figurica, od pješaka do kralja i kraljice!? Bio je to Svemir. S kraja na kraj prelijetala sam nadsvjetlosnim brzinama, ali krajevima nije bilo kraja. Štoviše, da sam se gradila čak i do ovoga trenutka sigurna sam da ne bih posao dovela kraju. Meni nema kraja. Nigdje nije upisan moj početak. Nigdje neće biti upisan moj kraj. Da nas i nema sedam, da
nas je i manje, da sam jedna jedina Daniela – zamišljati kraj je priglupo. Oslobođena sam završetka. Ova priča nikad neće završiti. Ova knjiga još nema ni pola riječi.

Nije daleko dan kad ćete svi pisati ovu knjigu.

Ilirka i Tomek bili su do grla u svojoj priči. Nije ih se ticalo mijenja li se ikoji dio stvarnosti oko njih. Disali su neki drugi, samo njihov zrak.

Ilirka je prostrijelila Tomeka svojim opakim laserskim pogledom: - Znam da si bio zaveden Danielinim prividom putovanja na dno oceana što ga čine atomi ljubavi, njena danieloplazma. I još si uvijek zaljubljen iako više i ne znaš u koju od Daniela. Sram te bilo! Stidi se, kolega bez ijedne čestice časti! Ponašao si se kao sroljo! A i sada si takav. Bojiš se da ti ne dešifriram pravi sadržaj žene koju nisi pošteno ni poljubio u usta a kamoli joj ga onako mužjački uvalio i hajdučki rasturio. Sram te bilo, Tomek. Mene je sram što sam ti žena. Mene, da, ali tebe ni najmanje!

Odmaknuo se ne korak nego čak tri od bijesne ženice i shvatio da doista nikad i nigdje ne smije njoj, ambicijom ispunjenoj do koštane srži, nikako stati na put koji ju vodi do najviših priznanja, do tog sanjanog Nobela. Uredu, pomoći će joj, eto, uvijek, pa i sada.

- Reci gdje si trenutno?

- U Danielinoj majci. U onoj fazi kad signal iz njene hipofize šalje signal da se prepolovi 46 kromosoma u jajnoj stanici, u tih tridesetak sati nevjerojatnog preobražaja poslije kojeg je spremna za susret sa spermatozoidom u kojem će se začeti svih sedam Daniela. Eto, dragi Tomek, tu sam, s najvećom pažnjom promatram to odvajanje kromosoma. Slutim da ću u toj podjeli naći strukturu budućeg Danielinog uma, da ću razabrati tko šalje te glasove ispod površine, iz dubina danielaplazme. Što si ti htio jebuckati nedužnu djevojku – to ne želim sada istraživati. Drago mi je, priznajem što nisi. Jer da jesi samo bi poremetio putanje koje skladno vode kroz cjelokupni sustav jednog ljudskog uma.

Iako se osjetio pogođen Tomek ni jednim znakom nije htio ponovno otvarati osjetljivo područje osjećaja koji su se u Sandrovom uredu iznenada u njemu probudili. Njega osjećaji sa stručne strane i nisu nešto posebno zanimali. Vjerovao je da se osjećaji stvaraju i traju u kemijskim sastojcima tijela i da nikako ne sežu u dublju subatomsku strukturu. Jasno, kad ih dohvati moć i snaga ljudskog uma tada nema nikakvih granica. Jedina granica je čovjek i taj pakleni stroj zvan mozak. Ali sa znanstvenog stanovišta ljubav doista nema što tražiti među bozonima.

Ilirka je oduvijek sumnjala u svoju ženskoću. I poslije iskustava koja joj dok je u radila kao profesor u srednjoj školi na pladnju servirala mala, nestašna učenica, ona ista koja joj je sada zavela muža, njeno osjećanje spolne vezanosti za ikoga osim za sebe samu nije se znatnije promijenilo. Nije znala naći odgovor. Nije joj se gadio njen podatni i pokorni Tomek, ali nikad nije bio u samome središtu njenog bića. Gostovao je. Bio sa strane, na bočnoj stolici, iza suvozačkog mjesta. Nikad vozač. Nikad sprijeda. Osjećala ga je na potiljku, čula ga kako diše, povremeno bi joj lagano zatreperile nosnice ispunjene njegovim muškim porukama. To je bilo sve.

Tomekova prijevara ipak ju je uzdrmala. Nije samo zbog ambicije za čije ostvarenje joj je Tomek bio neophodan nego i zbog pustinje u koju bi se morala vratiti ako bi Tomek nezaustavljivo krenuo prema Danieli, ili nekoj od Daniela, ili potaknut sinoćnjim otkrićem ženske moći otperjao za nekom tko zna kojom suknjom. Kopkalo je da bi Tomek možda mogao čak zapostaviti svoju struku ako bi ga suknja povukla u virove gdje se Tomek baš i ne snalazi najbolje. Dolazilo je da ga iz sve snage ošamari, da ga kao kakvog zločestog dečkića isprebija po goloj guzi, da ga stavi da cijelu noć kleči kraj njenog kreveta na podlozi posutoj solju. To bi i učinila ali nije mogla predvidjeti njegovo ponašanje. Ni najmanje nije željela da ga udalji od sebe. Trebao joj je više nego ikad u životu, i intimnom i stručnom.

Odlučila je da mu pokaže ključni tekst o neobjašnjivom fenomenu koji se prošle noći očitovao. Neće mu reći kako je došla do tog Danielinog mejla. Svakako će mu reći da je pisan nekoliko godina prije nego što je znanost došla do otkrića o fantastičnoj zahuktalosti koja se zbiva u prvih petnaestak minuta nakon ulaska spermija u jajašce. Ilirkinoj nadziranoj svijesti nastajanje novog ljudskog bića bilo je ravno nastajanju Svemira. U njenoj se unutrašnjosti javljao zvuk kakvoga ni u jednoj drugoj prilici nije čula. Nije mogla odrediti ni svojstva zvuka, ni njegovo podrijetlo, ni izvor, ni količini. Bio je svuda u njoj. Zvuk je Ilirku pretvarao u sebe, u zvuk. Iako je znala da se to ne može vidjeti strepila bi da se na neki vidljivi način ipak ne otkrije što se u njoj zbiva. Tješila da se nikad neće otkriti glasovi koji se javljaju ispod njene površine.

I to će prešutjeti uglednom znanstveniku Tomekoviću.

Objasnila mu je neobjašnjivu anticipaciju znanstvenog otkrića kojeg će Tomek za koju sekundu pročitati na Danielinom mejlu. Samo to. Daniela joj je bila sve i ništa. Samo je dodala: - Možda pjesnici doista vide dalje od nas znanstvenika.

Tomek je pažljivo čitao...

- Nećeš moći krenuti kroz genetsku prašumu u kojoj je nastala Daniela. Zaboravi da ćeš ikada naći odgovor kako ih je nastalo čak sedam. Pa nisu to babuške. A i da jesu bile bi to samo u priči. Utaknute jedna u drugu. Kako bi živjele jedna u dugoj!? Kako!? Danieline babuške nisu od drveta. Nisu to neke Pinocchio babuške. Daj, draga, ostavi se već jednom lutanja po neprohodnim džunglama. Geni će ti doći karijere! – podbadao je Tomeković više-manje svoju jedinu ljubav Ilirku.

Tek na spominjanje karijere Ilirka je skočila kao ofurena: - Tko mi to govori. Stručnjak za nigdinu! Ja se bar krećem u svijetu genetskih zapisa, znanstveno utvrđenih, a ti? Gdje plovi tvoj brod? U nigdinu božjih čestica! Tvoja karijera jednostavno je nigdje, nje osim u tvojim shvaćanjima i nema nigdje drugdje! – žestila se ambicija u inače skromnoj osobi Ilirke.

Tomek je stao pred svoju više-manje dragu, uhvatio je za obje nadlaktice i smireno joj rekao: - Ljubavi, i mi smo sisavci. I ti i ja imamo sve proteine i genetski kod, i zrcalne neurone, i oplodne uređaje baš, ali baš sve kao i ostalih sedam milijardi živućih sisavaca iz vrste homo sapiens. Možemo se nadmetati i zabijati si beštek u leđa, ali ti znaš da je moja briga tvoja karijera. Sve ću dati da uspiješ. Sve! I zbog toga te molim da se ne gubiš u traženju izvora tih sedam neobjašnjivih Daniela. Kao kolega ti moram reći da si prerano krenula da s današnjim alatima demontiraš takvu tajnu kao što je multiformnost Daniela. Time neka se bave znanstvenici nekoliko generacija poslije nas.

Ni Ilirka ni Tomeković nisu primijetili da je Daniela u skladu sa svojom naravi naglo i bez ikakve najave odlučila pomaknuti onu čudnu crtu koja je odvajala njene i njihove stvarnosti. U cijeloj priči netko nije bio baš pri sebi. Ispalo je da nitko nije bio pri sebi. Daniela je znala da mora spasiti i sebe i likove.