Glasovi ispod površine

- Nećeš moći krenuti kroz genetsku prašumu u kojoj je nastala Daniela. Zaboravi da ćeš ikada naći odgovor kako ih je nastalo čak sedam. Pa nisu to babuške. A i da jesu bile bi to samo u priči. Utaknute jedna u drugu. Kako bi živjele jedna u dugoj!? Kako!? Danieline babuške nisu od drveta. Nisu to neke Pinocchio babuške. Daj, draga, ostavi se već jednom lutanja po neprohodnim džunglama. Geni će ti doći karijere! – podbadao je Tomeković više-manje svoju jedinu ljubav Ilirku.

Tek na spominjanje karijere Ilirka je skočila kao ofurena: - Tko mi to govori. Stručnjak za nigdinu! Ja se bar krećem u svijetu genetskih zapisa, znanstveno utvrđenih, a ti? Gdje plovi tvoj brod? U nigdinu božjih čestica! Tvoja karijera jednostavno je nigdje, nje osim u tvojim shvaćanjima i nema nigdje drugdje! – žestila se ambicija u inače skromnoj osobi Ilirke.

Tomek je stao pred svoju više-manje dragu, uhvatio je za obje nadlaktice i smireno joj rekao: - Ljubavi, i mi smo sisavci. I ti i ja imamo sve proteine i genetski kod, i zrcalne neurone, i oplodne uređaje baš, ali baš sve kao i ostalih sedam milijardi živućih sisavaca iz vrste homo sapiens. Možemo se nadmetati i zabijati si beštek u leđa, ali ti znaš da je moja briga tvoja karijera. Sve ću dati da uspiješ. Sve! I zbog toga te molim da se ne gubiš u traženju izvora tih sedam neobjašnjivih Daniela. Kao kolega ti moram reći da si prerano krenula da s današnjim alatima demontiraš takvu tajnu kao što je multiformnost Daniela. Time neka se bave znanstvenici nekoliko generacija poslije nas.

Ni Ilirka ni Tomeković nisu primijetili da je Daniela u skladu sa svojom naravi naglo i bez ikakve najave odlučila pomaknuti onu čudnu crtu koja je odvajala njene i njihove stvarnosti. U cijeloj priči netko nije bio baš pri sebi. Ispalo je da nitko nije bio pri sebi. Daniela je znala da mora spasiti i sebe i likove.