Glasovi ispod površine

Stvar oko priprema da izađem na svjetlo dana počela je jedne mračne i ledene noći, polovicom studenoga, a svoj skriveni dio završila prevrelog kolovoza.One mračne, ledene noći u podsljemenskoj Kamčatki, bile su se zahuktale pripreme iz kojih je proizašlo da poslije tolikih godina sada upisujem podatke o neopisivim postupcima mojih roditelja.

Mrak je bio toliko dubok da ni do danas nije osvijetljen početni veliki čin diobe gena. Naime, jadna majka i jadni joj suprug, moj budući otac, morali su se odreći svatko po pola svojih gena. Jasno, nikakvu svijest o tome nisu imali. Moje buduće ja vjerojatno isto tako nije imalo ni blagu predodžbu o tome u što se upustilo. Ne smijem ni pomisliti što se doista događalo s mojima budućima mi!

Uskoro poslije podjele gena majci i ocu preostalo je svakome po 26 kromosoma. Ponijela ih je ljubavna strast, sada možda već i donekle svjesne da bi posljedica toga mogla dobiti fizičko obličje.

Kad su se spojili moj muški i moj ženski prepolovak nastalo je pravrijeme od sljedećih kobnih petnaestak minuta. Ne sjećam se gdje mi je bila glava koju tada zapravo još i nisam imala. Slagala sam buduću sebe euforično raščlanjujući genetsko bogatstvo što sam ga trebala složiti u najoptimalnije cjeline. Sve se u tih petnaestak užurbanih minuta moralo savršeno uskladiti. Pretpostavljam da je taj zadatak nadilazio mogućnosti mojeg nepostojećeg uma. I tu nalazim uzroke i posljedice odluke da budem ne jadna jedna Daniela nego da nas bude više, da nas bude nekoliko. Da nas bude sedam!.

Neka je greda premostila nespojive gene. Sanjala sam ponirući kroz podsvijest koje još nigdje nije bilo. Osjećala sam da sa mnom počinje svijet i da ću mu biti kroničar. Svrbili su me neoblikovani prsti. Gutenberg mi se smijuljio tako da mi se činilo da je sv. Nikola i da preda me istresa punu vreću knjiga.

Sanjala sam nekoliko prelijepih muškaraca. Sanjala sam da ih volim. Sanjala sam stihove koje sam vješala oko njihovih ruku, spajala sam riječi u zlatne štitove. Mnoge od njih voljela sam već tada, u tim prvim minutama sebe. Voljela sam budućeg brata ali ne i njegovu nesreću. Voljela sam budućeg zaručnika ali ne i njegovo potonuće. Čula sam glasove ispod površine jezera, mora, rijeka, vodopada. Ispod svih voda. Uvijek mi se činilo da ću ih moći ponoviti. I hoću. Jednom ću ih sve razgovijetno izgovoriti.

Kako da se prisjetim redoslijeda, izbora poteza i promjene polja između stotine tisuća i milijuna genetskih figurica, od pješaka do kralja i kraljice!? Bio je to Svemir. S kraja na kraj prelijetala sam nadsvjetlosnim brzinama, ali krajevima nije bilo kraja. Štoviše, da sam se gradila čak i do ovoga trenutka sigurna sam da ne bih posao dovela kraju. Meni nema kraja. Nigdje nije upisan moj početak. Nigdje neće biti upisan moj kraj. Da nas i nema sedam, da
nas je i manje, da sam jedna jedina Daniela – zamišljati kraj je priglupo. Oslobođena sam završetka. Ova priča nikad neće završiti. Ova knjiga još nema ni pola riječi.

Nije daleko dan kad ćete svi pisati ovu knjigu.